Rudi je rekao: Idemo! Jer se usudio, imao časti i hrabrosti'

Jutro je. Nije još svanulo. Još jedno jutro,još jedno rađanje dana koje bolje da se nikada nije dogodilo. Kažu da je zora, svitanje, izlazak sunca, rađanje novog dana nešto najljepše. Kažu da je nova zora, novi izlazak sunca simbol ljepote, sreće, veselja, da je simbol novog života. E pa nije, nije u mojem životu. Možda sam je volio prije. Više ne. Previše je sjećanja, previše je tuge. Drugi dan je operacije Bljesak. Ciljevi poznati, podijeljeni. Kako, kuda, odakle, tko, čime. A meteo ??? Svanulo je, ali sunca simbola života nema, muljaža od jutra,niski olovno sivi oblaci jedva se vuku iznad zemlje. Kišica niti pada nit ne pada, Sljeme-naš orjentir vidljivosti nevidljivo, dimnjak toplane tu preko Save nazireš, ako znaš gdje treba gledati. Kako li je u zoni cilja? Čujemo da dvadeset četvorke ne mogu, ne tamo gdje mi idemo, mi moramo, moramo zbog onih junaka na zemlji koji kada nas čuju i znaju da smo s njima izvode nemoguće, njima ne smeta ništa. Ni bura ni jugo, ni kamen ni blato, ni sunce ni kiša. E zbog njih polijećemo i kad nije moguće. Zbog tih junaka idemo, jer svi znamo da gdje čizma pješaka ne stane, gdje pješak ne dođe to nije osvojeno (u ovom slučaju oslobođeno, vraćeno). A oni su dolje. Po njima pljušti čelik, ali čelikom i vraćaju. Dolje su naše kolege, naši suborci, naši junaci, naši ratnici. Dolje su ljudi čija je hrabrost, čast, požrtvovnost, želja i domoljublje nemjerljivi. Sa takvima i u svatove i u ratove. Sa njima i za njih. Uvijek. “ Dečki idemo.“ Onako tiho ali odlučno, hrabro i beskompromisno bilo je zadnje što sam čuo da je moj zapovijednik eskadrile rekao. Urezalo se to duboko u mozak, ostalo zauvijek u sjećanju, upisalo se kao u hard memory card da ostane za vječnost. A mogao je jednostavno reći idite ili idi. Zar bi netko zamjerio??? E to je razlika koja opisuje čovjeka junaka i čovjeka kukavicu. On je rekao IDEMO. Jer se usudio, jer ima hrabrosti, jer ima časti. Pravi vođa uvijek će reći ili idemo ili idem, jer je vođa, jer je lider, jer nije šupak, jer nije kukavica. I otišli smo. Otišli smo četvorica. Dva plus dva. U paru, kao braća, jer to smo i bili. Braća su nam i oni dolje. Bio sam u prvom. Marin u drugom. Polijećemo prvi, par minuta iza Rudi i Zdenko. U zaletu na polijetanju pogled odlazi lagano lijevo i tada zadnji put vidim Rudijev avion i Rudija. Upravo prolaze stazom za voženje. U dijeliću sekunde prolazi misao, hoćemo li se svi vratiti?? Možda kratak trenutak slabosti, prisjećanja na... kad se nije vratio. I to je sve što je bilo od emocija u tom letu, nakon te trenutne slabosti pretvaraš se u stroj. U opasan borbeni stroj koji tutnji brzinom iznad 1000 km/h tik iznad livada, polja, šuma. I dok ti ta dosadna ljepljiva kišica koja kliže preko kabine smanjuje vidljivost, otežava život jer se boriš sa orjentacijom nemaš vremena razmišljati o problemima (nisi platio režije, bolesno dijete, susjed te pili, žena ti filozofira, roditelji... nema toga). Emocije marš van iz aviona. Imaš dvije opcije. Ubij ili budi ubijen i to je bit posla pilota borbenog aviona. I dalje neću, neću više o kišici, o vidljivosti niti kilometar, o nemogućim uvjetima, o danu ranije kad smo odradili po normalnom meteu, o .... neću dalje. Zadaća je izvršena, vođa eskadrile se više nikada vratiti neće,neće više nikada čuti “suza za zagorske brege”. I kako da kažem uspješna zadaća kad se Rudi vratio nije, jednostavno ne mogu, ne mogu ni slaviti Bljesak jer izgubili smo zapovjednika, znam da je oslobođena velika teritorija, znam da smo pobijedili, znam da se slavi pobjeda, da je to normalno, ali ljudi ja slaviti ne mogu, otišao je Rudi , otišao je 51 junak u vječnost, ja slaviti neću i točka. Kajče nek ti je vječna hvala, leti nebeskim prostranstvima ili počivaj u miru, kako te volja. Dok si bio sa nama nisi mogao čuti ovu:”Sel si bum pod brajde”. Pa poslušaj je ovako, znam da bi je obožavao. I ti i svi junaci Bljeska. Nek je vječna slava i hvala junacima i vitezovima Bljeska . Počivajte u miru.

Posted by Ivan Selak on Saturday, May 2, 2020