Raspudić bi slao vojsku da puca na migrante, ali ne zna na čijoj bi strani točno bio 1941. godine

Nino Raspudić nema dvojbi oko toga što bi trebalo činiti s migrantima na granicama. 

"Ako vam netko, pogotovo u situaciji gdje već pucaju i naoružani su, ako vam netko hoće na silu, odgovorit ćete silom jer granica se brani", izjavio je jučer u emisiji Nedjeljom u dva. Na opasku Aleksandra Stankovića da je to pucanje na nedužne ljude, zastupnik Mosta je uzvratio: "Nedužan čovjek ne čini kazneno djelo. Ima granični prijelaz i ako ima pravo, neka zatraži azil".

Pa ipak, Nino Raspudić ima puno dvojbi oko toga kako bi se postavio kao mladić 1941. godine, kad su nacistička Njemačka i fašistička Italija provalile preko granica tadašnje Jugoslavije, okupirale i raskomadale zemlju te postavile kvislinšku vlast i ustrojile fiktivnu državu u Zagrebu.

Na pitanje voditelja na čijoj bi strani bio te 1941. godine, Raspudić je odgovorio: "Ovisi gdje bih bio. Treba uzeti u obzir povijesni kontekst, svijest ljudi u Drugom svjetskom ratu".

Znači, ne bi pucao na naciste i fašiste, kao što bi pucao na ilegalne migrante. Niti bi se priključio antifašističkom pokretu jer on je, eto, bio komunistički. Mladi Nino Raspudić najprije bi dobro razmislio što mu se više isplati.

Pucanje u kampanji

Pucanje na migrante u predstojećoj izbornoj godini očito mu se isplati u sklopu kampanje, ali izjava da bi se borio protiv nacista, fašista i ustaša možda baš i ne. Raspudić u predizbornom kontekstu duboko promišlja o "povijesnom kontekstu".

A onaj tko na direktno pitanje na čijoj strani bi bio između fašista i antifašista još  uvijek razmišlja o kontekstu, u pravilu daje krivi odgovor.

"Tragično je da se nakon 80 godina vraćamo na to", rekao je Raspudić. Međutim, njemu ni nakon 80 godina nije potpuno jasan odgovor na čijoj bi strani bio - ili trebao biti - 1941. godine. 

Kao što mu je jasno da bi vojska, ne policija, trebala pucati na migrante.

Granica se, po Raspudiću, 2023. godine brani silom. Granica bi se, međutim, 1941. godine branila "povijesnim kontekstom".

"I sada bismo se", jada se Raspudić, "80 godina kasnije morali deklarirati jesmo li ustaše ili komunisti".

Ni jedni, ni drugi

Raspudić je u emisiji elaborirao genezu odnosa Hrvata prema Kraljevini Jugoslaviji, tumačio je čak i ulogu HSS-a koji je "okupljao većinu hrvatskog naroda", a nakon čega su "KP i ustaški pokret postali gospodari na polju". Pa ipak, dok je jedan stao uz agresorski Hitlerov i Mussolinijev režim, drugi je poveo pokret otpora toj agresiji. I svejedno, unatoč svemu tome, zastupnik Mosta nije želio reći na čijoj bi strani bio 1941. godine. 

Premda bi "na strani antifašizma" bio posve zadovoljavajući odgovor, čak i povijesno ispravan. Pa makar ta strana bila komunistička, premda ne isključivo komunistička. No danas se u Mostovoj "antitotalitarističkoj" ideologiji između fašizma i komunizma pod svaku cijenu nastoji staviti znak jednakosti.

Otprilike kao što je neizbježan znak jednakosti između fašizma i ustaškog pokreta.

Brisani prostor

Raspudićev odgovor, odnosno izostanak rezolutnog odgovora, ostavlja dovoljno široki, da ne kažemo brisani prostor za razna tumačenja, ali više od svega, ostavlja njemu i njegovoj stranci dovoljno prostora da se zavuku u desničarski, proustaški, antikomunistički dio biračkog tijela.  

Antifašizam se izjednačava s komunizmom, a komunizam se predstavlja jednakim zlom kao i fašizam.

Nino Raspudić bi se žešće, odlučnije i brutalnije obračunavao s migrantima na granici s BiH, nego s nacističkim i fašističkim hordama na granicama bivše Kraljevine Jugoslavije. Jasno mu je na čijoj bi strani bio nasuprot migrantima, ali još mu nije jasno na čijoj bi strani bio nasuprot fašistima.

Što je za određenu skupinu birača u predizbornoj godini dovoljno jasan stav.