Propast carstva: Todorić je sve naslijedio iz doba socijalizma...

Prema anketi koju je proveo RTL, čak 20 posto građana za propast Agrokora krivi Franju Tuđmana i njegovu politiku 200 obitelji. Za još gotovo toliko ljudi krivci su “sve prethodne vlade”. Polovica anketiranih najodgovornijim smatra, naravno, Ivicu Todorića.

No sve tri skupine u stvari se odriču – prošlosti. Agrokor je nesumnjivo prošlost hrvatskoga gospodarstva u bilo kojoj varijanti raspleta. Zasad su dvije.

Prema prvoj, Antonio Alvarez III. prvo će uspostaviti kakvo-takvo funkcioniranje kompanije posudbom novca od kreditora koji su ga i doveli, a zatim će – kako je Sberbank već najavio – prodavati komad po komad u nastojanju da dobije što višu cijenu i sačuva vrijednost novca koji su kreditori uložili.

Nešto možda preuzme i neka velika ruska kompanija, ali Agrokora kakav je dosad bio u doglednom razdoblju od godinu ili dvije – više biti neće.

U drugoj varijanti, u kompaniju će Vlada postaviti svojeg namjesnika. Prema svim dosadašnjim iskustvima, Vladin namjesnik u Agrokoru može samo premetati papire i biti posrednik od onih kojima je Agrokor dužan prema Vladi koja treba “rješavati probleme”. I koja ga postavlja. Drugi je scenarij puno gori. Njime se pokušava održati kliničkog mrtvaca.

U drugom se scenariju pokušava sačuvati prošlost, koje se odriče čak 90 posto anketiranih, što je iznenađujuće pozitivan rezultat. U sve tri varijante odgovora ispitanici su prepoznali da su Agrokor i njegova sudbina rezultat hrvatske privatizacije. Vlada, međutim, kao i prethodne vlade, pokušava sačuvati prošlost tako da sačuva rezultate privatizacije.

Sugeriraju to i imena potencijalnih Vladinih povjerenika te činjenica da proces vodi Ministarstvo gospodarstva Martine Dalić, koja je upravo u vrijeme najintenzivnije privatizacije, od 1995. do 2000. godine, bila pomoćnica u Ministarstvu financija, kod Bože Prke i Borislava Škegre. Koncept privatizacije je skroz Škegrin i on ga je u javnosti uvijek branio.

Zašto se ljudi odriču privatizacije? Što nije valjalo u posljednjih četvrt stoljeća i zašto se ljudi tako odlučno odriču Agrokora, najveće hrvatske tvrtke nastale u privatizaciji?

U ekonomiji postoji razlika između rasta i razvoja. Agrokor je tvrtka koja je svih posljednjih 25 godina samo rasla, ali se nije razvijala. U sklopu Agrokora praktički nema ni novih tvrtki ni novih djelatnosti. Sve su to tvrtke naslijeđene iz socijalizma, kojima umjesto partijskog sekretara upravlja privatni vlasnik – Ivica Todorić. Čiji je politički utjecaj s vremenom toliko koncentriran da je stekao moć veću od partijskog sekretara.

Agrokor je, kao što je poznato, nastao preuzimanjem socijalističkih poduzeća: Konzuma, Leda, Zvijezde, Jamnice, PIK Vrbovca, Belja...

Sve su te tvrtke postojale i prije Agrokora. Ivica Todorić preuzeo ih je zahvaljujući vrlo jeftinim kreditima, u prvo vrijeme značajno ispod razine inflacije, na isti način na koji su u socijalizmu “kupovani” stanovi, tako da je na kraju rata kredita za stan bila niža od cijene kutije cigareta.

To je prvo što njemu i privatizaciji građani zamjeraju - nije svatko mogao dobiti takav kredit. Samo oni koji su bili dobro pozicionirani u političko-ekonomskoj hijerarhiji.     

No to bi se još nekako i prihvatilo da nije bilo drugog Todorićeva krimena i krimena cijele privatizacije. Riječ je o održavanju hijerarhije koja ih je stvorila. Upravo zato što je najveći hrvatski konglomerat rastao, ali se nije razvijao, nije se razvijalo ni cijelo hrvatsko gospodarstvo. U sjeni Agrokora slabo se mogao razvijati neki drugi, samostalni biznis. To se jasno vidi tek sad, kad se vidi koliko su zapravo dobavljači o njemu bili ovisni. Oni koji su bili dolje, na dnu hijerarhije, nisu se po njoj mogli popeti. Mogli su se samo minimalno dizati, zajedno s cijelim brodom. Vrh je te piramide, naravno, grabio lavovske zalogaje, i to se bolno vidjelo.

Rastavljanjem sustava na vidjelo izbija potencijalni drugi veliki skandal, s bankama koje su Agrokor financirale tajno, zaobilazeći propise. Koliko god bilo čudno, i to je posljedica privatizacije. Taj novi financijski skandal pokazuje da privatizacija nije bitno promijenila zatečenu hijerarhiju moći, nego je samo na mjesta prijašnjih vlastodržaca postavila nove ljude. Osvojivši moć partijskog sekretara, Ivica Todorić je financirao Agrokor na tržistu koje je izmicalo državnim institucijama. Hrvatska narodna banka pravila se da to ne vidi, a kad je vidjela, radi umirenja savjesti upozorila je “da to nije u redu”.

Takva je bila era Agrokora, takvo je bilo doba Ivice Todorića. Nije istina da on nije davao i drugima.

Dobavljači su se prilagodili, a i zaposleni. Sindikati su snažno podupirali Todorića. Uostalom, kao što se vidi, i banke. Očito, sustav nije bio dovoljno dinamičan da bi bio održiv. No to ni izbliza ne znači da će doba poslije Agrokora biti bolje nego prošlih 25 godina. Bolje ne dolazi samo od sebe. Bolje treba stvoriti. Realna je mogućnost, iako depresivna, da se, u prvom ili drugom scenariju, rastavi Agrokor, ali se ne sastavi nešto novo i bolje.

U mnogim je slučajevima Hrvatska to već prolazila. Recimo, metalna industrija. Njezinim rastavljanjem nije izraslo gotovo ništa bolje. Brodogradnji su trebala desetljeća da se restrukturira, a Dalmaciji da nađe novi put. Ne stvori li se nakon Agrokora nešto bolje, zastane li Baranja, zaustavi li se Slavonija, mnogi će se i Todorića sjećati s nostalgijom kao što su se sjećali socijalizma.