Prokleta je država i zlato što sja

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Obama, tako je. Ma zovem se zapravo Dragan Milić, ali su me ovi domaći tako nazvali. Jer sam se vratio 2016., kad je Obama još bio predsjednik. Tresi pepeo ovdje, dobro je.

Dragan živi u Blatuši, na maglovitom brežuljku, u kontejneru jedne krapinske firme. Kuća iza njega je prsnula. Kao mjehur.

- Bio sam u Connecticutu, u New Havenu. Šesnaest i pol godina proveo sam tamo. Ma radio svašta, prvo u kamenu, brusio ploče, granit... Poslije u trgovini, a zatim prešao kod Indijaca. To su ljudi koji godinama rade u Americi, imaju svoje motele.

Vratio sam se jer nisam mogao... Otišao sam u prijevremenu penziju. Imao sam trbušni bruh i tražili su 14.000... A nisam imao njihovo zdravstveno osiguranje. Sad sam ga dobio, ove godine, kad sam napunio 65. Ali što mi vrijedi sad? Dobro, još imam stalni boravak tamo, zelenu kartu. Živim od te američke penzije, koja je 518 dolara. Trebala bi biti povišica za Novu godinu.

Banijski Obama nema dlake na jeziku. Ne ustručava se govoriti, valjda mu je ostalo od Prvog amandmana.

- U kontejneru sam jer mi nisu kuću obnovili. A i njega sam čekao godinu dana. Crvena naljepnica, vidjet ćeš dolje kako izgleda, sve je izletjelo. Bio sam unutra tad, spremao ručak. Nisam imao vremena izaći. Imao sam radnika koji mi je slagao drva. Nasreću, ništa nije palo po meni. Ma i da je palo, da me zatrpalo, možda bi bilo bolje...

Kad sam pitao... Zovem Petrinju, stožer, nitko se ne javlja. Za njih smo suvišni. Govore mi: ‘Gospodine, vi niste prijavljeni’. Tek kad sam slao u Zagreb, u ministarstvo, tek tad je stigao kontejner. Ovi iz Civilne zaštite došli i dovezli ga. Nisu me čuli ni u Petrinji, ni u Glini, nigdje. I pazi ovo, došli mi u desetome mjesecu iz Zagreba i kažu da moram potpisati ugovor. O kontejneru. Nakon još jedne godine. Jer je u najmu. Pa znam da je državna imovina, potpisao sam. Ako ne zna ministarstvo... Koliko je takvih kontejnera otišlo mimo naroda?

Dragan se žesti. Govori u bujici, ne bira riječi.

- Mislim da ovdje nema ništa... Slušam Medveda prije nekoliko dana, ono što je rekao onom branitelju... Ono je bruka za državu. Taj čovjek ima djecu, ima ženu, ne znam koga sve ima. Neke stvari... Ja sam ovdje sam, u redu, ne znam hoću li doći na red ili ne. Ne znam. Ali sramota je ako ti je netko bio branitelj i ti ga onako podcjenjuješ... A on ministar branitelja.

Od države ne očekujem ništa. Ništa. I Pupovac... Imamo načelnika u Gvozdu, dobar je dečko, ali on ne može ništa bez njih. Koliko god se trudio i radio, ne može ništa. Evo Olujićka, bila kod mene, obećava, ali ništa. Meni se čini kao da ta stranka ne radi za srpski narod, to ti otvoreno kažem. Pa nemoj tako, jebo ga ti. Na što mi sličimo?

Ovo što se radi je bruka. Prije rata sam, da ti kažem, bio akcijaš. Nikad nismo vjeru gledali. Ni dan danas ne gledam. Mi smo tamo, u Americi, čekali nedjelju i onda Hrvati, Srbi, Albanci, svi smo čekali da se sretnemo i pozdravimo. Tamo po tržnim centrima. I nitko nije pitao za vjeru i naciju. Ako se može, može. Ako ne može, reci tako i zdravo, đaci.

Dragan teško diše.

- Žao mi je sad što sam se vratio. Sad razmišljam da opet odem kod tih Indijaca. Oni mi nude stan. Bit ću na recepciji i zarađivati. Za hranu. Možda bi mi bilo pametnije da odem. Razmišljam. Jer... Realno gledajući, što ja imam ovdje? Nemam prijevoza, zdravstveno nisam najbolje. Od familije nemam nikoga, sam sam. Što me drži ovdje? Tu sam rođen. Eto. To me drži.

Obamin (predsjednikov, ne Draganov) slogan je glasio “Yes, we can”.

Da, mi možemo.

Dragan je poslije pokazao zidove kuće. Prsnuli su, kao mjehur.

Blatuša, 8. prosinca 2022.