Prof. Bićanić u meni je probudio ljubav prema ekonomiji. Uvijek je glasno reagirao na nepravdu

Posljednji pozdrav prof.dr.sc.Ivi Bićaniću, profesoru koji je naučio generacije studenata razmišljati svojom glavom

Prije otprilike tjedan dana napustio nas je Ivo Bićanić, umirovljeni profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta na kojem je od 1976. do 2016.godine predavao makroekonomiju. Prije doktorata na matičnom fakultetu magistrirao je na Oxfordu, a bio je suradnik na St. Anthony´s College u Oxfordu te na Woodrow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu kao gostujući profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i Sveučilištu u Zurichu.

Područja istraživačkog interesa bila su mu prvenstveno ekonomski rast i razvoj, ali i nejednakosti, ekonomska povijest i politička ekonomija, iz kojih je publicirao veliki broj znanstvenih radova kao rezultat međunarodnih projekata koje je vodio.

Iznimno cijenjen među ekonomistima, često je nastupao u javnosti kao autoritet iz navedenih područja, no svoju ulogu intelektualca nije shvaćao samo kao nekoga tko samo na zahtjev servira stručno mišljenje.

Puno je puta profesor Bićanić jasno i glasno reagirao na nepravilnosti i nepravde u visokoškolskom obrazovanju. Čelična kičma i nepokolebljiv moral otežali su mu profesionalni put, no niti u jednom trenutku profesor od principa poštenja i pravičnosti nije odustao.

Osim što je bio apsolutna moralna vertikala, često u vrlo izazovnim vremenima, imao je još jednu supermoć. Nepogrešivo je u ljudima identificirao skriveni talent za ekonomiju. Danas je skoro svaki uspješni ekonomist srednje i mlađe generacije obilježen nekim vidom suradnje sa profesorom Bićanićem: neki su mu bili demonstratori i studenti, nekima je pisao preporuke za strana sveučilišta, sa drugima pisao radove i knjige, provodio projekte, izvodio nastavu.

Moj prvi susret sa prof.Bićanićem dogodio se na trećoj godini fakulteta na kolegiju „Ekonomski rast i razvoj“. Sjećam se da me prvi put kada sam ga vidjela neodoljivo podsjećao na starog Obi-Wan Kenobija iz Zvjezdanih ratova.

Tek sam kasnije shvatila koliko je ta usporedba, iako djetinjasta, zapravo bila ispravna, posebice nakon što sam imala prilike iskusiti njegova predavanja, način rada i etiku.

Imao je magična predavanja čija svrha nije bila reprodukcija znanja već postavljanje pravih pitanja.

To je uistinu bio melem za sve one kojima je bilo dosta štrebanja. Kako ga je zanimalo jesmo li gradivo razumjeli, profesor je organizirao open-book kolokvij na kojem smo mogli imati sve materijale. Kako sam do kolokvija bila već potpuno opčinjena i gradivom i profesorom, na istom sam briljirala. Krajem akademske godine Bićanić me pozvao u kabinet i pitao želim li biti demonstrator. Ekonomija me do tada marginalno zanimala, a u životu su mi glavni bili izlasci, glazba i računalne igre.

No to se ubrzo promijenilo jer je Bićanić u meni probudio ono što moj vlastiti otac koji je bio profesor ekonomije na istom fakultetu nije uspio – a to je ljubav prema ekonomiji. Nije tajna da se Bićanić i moja malenkost nikada nismo svjetonazorski slagali, no to nije profesora spriječilo da osim što mi je povjerio demonstrature da kasnije samnom napiše i više radova, uključi me u projekte ili pak mi povjeri organizaciju jedne od svojih kultnih radionica. Bićanić je bio kejnezijanac, dok sam ja odgojena u tradiciji austrijske škole, okružena djelima Hayeka, Misesa ali i Schumpetera. Uvijek sam kod profesora uživala visoku razinu uvažavanja kada bi pričali ozbiljno, no zato su naše razlike bile glavni predmet naših internih, često urnebesnih šala.

Profesor Bićanić iza sebe je ostavio pravu malu armiju slobodnomislećih ekonomista koji svoje karijere uspješno grade u Hrvatskoj i u inozemstvu; da bi ih sve nabrojili, trebali bi puno više redaka no što ova forma dozvoljava.

William Butler Yeats jednom prilikom je napisao – „Školovanje ne znači puniti kantu nego zapaliti plamen.“ Prema tome, profesor Bićanić je zapalio i više nego dovoljno vatri da nam osvijetle put u bolju budućnost.

Neka mu je laka zemlja.