Prišao sam uhićenom Tuđmanu i tiho ga pitao: 'Ti si Francek?'
Na današnji dan 1999. godine umro je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Obični ljudi koji su ga susretali u raznim životnim fazama opisali su kakav je bio kad su ga upoznali...
Kad je 1. srpnja 1999. godine prvi hrvatski predsjednik otvorio svoju obnovljenu rodnu kuću u Velikom Trgovišću, bilo je to i posljednji put da je posjetio svoj rodni kraj. Franji Tuđmanu tada su potekle suze.
- Bilo je jako emotivno. Inače je Tuđman uvijek bio odrješit kad bi govorio, no tada je i zaplakao. Glas mu je drhtao kad je spomenuo majku Justinu koja je umrla 1929. godine kad je imao samo sedam godina. Volio je Tuđman svoje Trgovišće - ispričao nam je svojedobno Antun Prekrat.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Prije dnevnika bih mu nosio pečene kestene i mošt, bio je to ritual'
Pokretanje videa...
01:36
Prekrat je kustos i domar u Tuđmanovoj kući i obnovljenoj Spomen-školi “Dr. Franjo Tuđman”. Posjetiteljima rado prepričava dogodovštine i činjenice iz najranije Tuđmanove dobi. Trgovišćanci su mu tako prepričavali i Tuđmanove školske dane u pučkoj školi koja je obnovljena. Franjo je krenuo u prvi razred 1929., kad mu je umrla majka.
Njegova učiteljica Darinka Domitrek stanovala je u kući njegove majke. Svjedoci tvrde da mali Franjo nije zato imao nikakve privilegije. Naprotiv, od njega se više očekivalo nego od ostale djece.
- Dobila sam đaka u razredu kakvog nisam imala u svojoj 35-godišnjoj praksi. Vjerojatno ga ni generacije poslije mene neće imati - rekla je učiteljica svojim ukućanima. Taj đak bio je Franjo Tuđman. Iz Franjine svjedodžbe iz trećeg razreda, čija je kopija izložena u učionici njegove škole u Trgovišću, vidljivo je da je prolazio s odličnim uspjehom. Jedino je te godine iz ćudorednog vladanja imao vrlo dobar. U Trgovišću se govori da je bio pametan, načitan, bistar i odličan đak, ali živahan i nemiran te previše znatiželjan i brbljiv. Te je školske godine 1932/1933. imao odličan iz Nauka vjere, Narodnog jezika, Računarstva i geometrije, Stvarne obuke, Risanja, Pjevanja, Gimnastike te Gospodarstva i ručnog rada za dječake. Izostao je 20 školskih sati, no ni jedan izostanak nije bio neopravdan.
Gostioničar Stjepan kuću je sagradio na raskrižju
Kustos Prekrat svaki dan, osim ponedjeljkom, dočekuje posjetitelje. Kaže da ne prođe ni dan, a da netko ne svrati. Redovito, jednom na godinu, u kuću dolazi i Tuđmanova obitelj - supruga Ankica, kći Nevenka te sinovi Miroslav i Stjepan. Prekrat i danas prikuplja podatke i priče iz usmene predaje te zapisuje sve što se netko sjeti o Tuđmanu i njegovoj obitelji. Kuću u kojoj je Tuđman živio kao dijete sagradio je obrtnik iz Varaždina 20-ih godina prošlog stoljeća. Franjin otac Stjepan gradnju kuće plaćao je na rate.
- I tada se živjelo na kredit. Obrtnik mu je napravio kuću na poček, na kredit. Kako nisu mogli živjeti samo od poljoprivrede, jer je bilo puno braće pa je zemlja bila rascjepkana, Stjepan je odlučio biti gostioničar. Zato je kuću dao sagraditi na raskrižju puteva za Zagreb. Tek poslije je gostionicu ipak preselio u centar - kazao nam je Prekrat.
Kad je kuća obnovljena, ljudi su govorili da ona uopće nije rodna kuća Franje Tuđmana.
- Istina je da su Tuđmanovi živjeli na brijegu i poslije se preselili u ovu kuću, ali je sasvim sigurno da je to Franjina rodna kuća. Ne zna se točno je li se Tuđman u njoj baš rodio, ali je sigurno da se obitelj uselila dok je on još bio beba - istaknuo je Prekrat.
- Imamo veliku sreću da je Tuđman rođen baš u Velikom Trgovišću. Ponosni smo da je iz našeg kraja došao utemeljitelj Hrvatske, a brigom o ovoj kući i Tuđmanovoj ostavštini želimo mu zahvaliti za sve što je učinio za Hrvatsku. Uvijek nam je drago kad netko navrati i kad mu možemo pričati o Tuđmanu. Pozivam sve, posebno mlade, da dođu u Trgovišće te uče o Franji Tuđmanu i ponosnim trenucima stvaranja naše domovine. Dojdite, vrata su svima otprta - pozivao je Oliver Korade (30), predsjednik lokalnog HDZ-a, koji sa Zakladom dr. Franje Tuđmana skrbi o kući i školi.
U Trgovišće donio prvu nogometnu loptu
Iako u kući nema Tuđmanovih rukopisa jer su oni pohranjeni u Državnom arhivu, mogu se pogledati fotografije iz njegove mladosti. Sve su one presnimljene iz njegova privatnog albuma. Ima tu fotografija iz doba neovisne Hrvatske, ali i iz školskih dana. Tu je i originalan krevet u kojem je Tuđman spavao s braćom kao dijete. No u Trgovišću je bio samo do završetka osnovne škole. Nakon toga odmah je otišao na školovanje u Zagreb.
- Obožavao je svoje Trgovišće i nogomet. Kako je i sam bio siromašan, a silno je želio u Zagorje donijeti nogometnu loptu, tadašnji imućniji gostioničar Juraj Capar dao mu je novac. Franjo je tako 1935. ili 1936. u Trgovišće donio prvu nogometnu loptu. Bilo je to čuđenje, divljenje i veselje. Tad se u Trgovišću prvi put zaigrao nogomet. Nekoliko godina poslije, 1939., osnovan je i prvi klub, NK Zagorec. Zaigrali su s Tuđmanovom loptom - kazali su nam nam Prekrat i Korade.
Tuđmana i kao dijete u Trgovišću pamte kao strastvena nogometaša. Nogomet bi obvezno igrao poslije škole, a organizirao je i turnire protiv ekipa iz susjednih sela. Tad su nogomet igrali krpenom loptom. Njegovi vršnjaci kažu da je i nogometu pristupao drukčije od drugih. Za njega to nije bila samo igra nego znanost. I kad ne bi igrao, uvijek bi dolazio gledati druge dok igraju.
Na igralište bi uvijek dolazio s nekom knjigom ili bilježnicom, često bi nešto zapisivao, čitao, pa mnogi nisu znali prati li uopće utakmicu ili čita svoje štivo koje, sigurni su, nije imalo veze s nogometom. Zbog lokalnog kluba je, i nakon što je postao predsjednikom, svake godine u svibnju oko rođendana dolazio u Trgovišće. Tad je protiv Zagorca igrala prva postava Dinama. I danas se tradicija nastavila, no nogomet zaigraju samo veterani Dinama.
- Tad ne bi Tuđman odgledao oba poluvremena, ali bi ostao barem na jednom. Uvijek mu je bilo teško otići. Rado bi prošetao selom, uvijek ispitivao za neke ljude, pitao tko sad živi u kojoj kući, a prisjetio bi se i što je nekad bilo na tom mjestu ili tko je nekad živio tu. Rado bi i popričao s ljudima, uvijek bi se razveselio kad bi vidio nekog s kim je odrastao. Bio je i ostat će velik čovjek - ponosni su na Franju Tuđmana u njegovu Velikom Trgovišću.
U pritvoru je bio smiren
Umirovljeni inspektor kriminalističke tehnike Ljubomir Gudelj pokojnog predsjednika Franju Tuđmana susreo je tri puta. U Zagorju su 1949. godine dijelili bračnu postelju Tuđmanova strica Valenta.
- U siječnju 1972., kad je Franjo Tuđman uhićen, bio sam šef odjela foto i tehničke službe u policiji u Đorđićevoj. Svako jutro dobio bih popis s imenima uhićenika. Među pritvorenima sam zapazio njegovo ime, prisjetio se u razgovoru prije tri godine tada 90-godišnji Ljubomir Gudelj susreta s pokojnim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Umirovljeni inspektor kriminalističke tehnike Tuđmana je poznavao od ranije jer je bio u braku s Baricom, kćeri Franjina strica Valenta.
- Otišao sam u prizemlje gdje su uredili sobu za fotoslužbu. Htio sam ga pozdraviti i malo mu olakšati vrijeme u pritvoru. Sjeo sam točno preko puta njega i upitao ga: ‘Ti si Francek?’. Sasvim tiho odgovorio je: ‘Da, a ti?’. Rekao sam mu da se zovem Ljubo. Bio sam vrlo kratko s njim - ispričao je Gudelj.
Njegovi kolege iz Odjela za kriminalističku tehniku uzeli su mu osobni opis, otiske prstiju i fotografirali ga za dosje. Uhićenje je Tuđman poslije opisao u Glasu HDZ-a, gdje je spomenuo i Gudelja.
Franjinu sestričnu umirovljeni inspektor oženio je 1949. u Velikom Trgovišću. Iste godine bio je kod Valenta na nekoj zabavi gdje je upoznao Franju. On je u to vrijeme bio pukovnik. Zadržali su se tamo do kasno navečer pa im je Valent rekao: “Cug je prešel. Lubek i Francek buju ostali tu”. Te večeri Franjo i Ljubo dijelili su postelju.
Vodio me na utakmicu Partizana
- Dali su nam svoju sobu u kojoj smo prespavali. Spavali smo na bračnom krevetu. Ujutro sam se iznenadio kad su nam donijeli bijelu kavu u krevet – prisjetio se Gudelj. Nakon toga boravio je kod njega jedan dan u Beogradu.
- Bio sam na izložbi kriminalističke tehnike u studenom 1952. On je stanovao u Ulici 1. maja na 1. katu. Dali su mi sobicu u kojoj sam prenoćio. Djeca su još bila mala, a Ankica je, poput svake dobre domaćice, brinula da nisam žedan ni gladan - kaže Gudelj. Odveo ga je na utakmicu Partizan - Crvena zvezda, koju su pratili iz svečane lože.
- Bio je veseo jer je Partizan pobijedio Zvezdu rezultatom 6-0 - rekao je Ljubomir Gudelj. Pobjeda nije najbolje sjela njegovom vozaču koji je bio navijač Zvezde. Dok nas je vozač u nekom malom autu vozio kući sa stadiona Franjo me pitao: “Ljubo, koliko je to pola tuceta?”. Nasmijao sam se i rekao da je to šest komada. Vidjelo se da vozaču nije bilo drago podsjećanje na gubitak njegove momčadi - kazao je Gudelj.
Tuđmanova uhićenja svojedobno se prisjetila i Helena Buljeta Ujević, kći hrvatskog enciklopedista Mate Ujevića, koja je 1972. godine bila prekršajna sutkinja. Ona je svako jutro s prijateljicom, koja je također radila u Đorđićevoj, išla na kavu kod fotografa koji je fotografirao osumnjičene za policijske dosjee.
- Dok smo pili kavu, rekao nam je da su doveli deset hrvatskih intelektualaca i da mu je neugodno pozvati ih na fotografiranje. Pitao nas je bismo li htjele ostati pa da on, dok pijemo kavu, zove jednog po jednog, da im bude lakše – kaže Ujević. Poznavala je Vladu Gotovca i neke od uhićenika jer su dolazili kod njezina oca.
- Prvo je pozvao Franju Tuđmana. On je ušao je i sjeo. Nije imao nikakav strah ni nelagodu. Djelovao je vrlo suvereno. Pomislila sam tada kako je riječ o jako markantnome muškarcu - prisjetila se tada Ujević. Sve ih je pitao za prezime. Rekla mu je da se preziva Ujević, na što ju je Tuđman pitao što joj je enciklopedist Mate Ujević.
- Rekla sam mu da sam mu kći. Tada me je malo posramio. Rekao mi je: ‘Sram vas bilo. Što radi jedna Ujevićka ovdje?’ - rekla je Helena Buljeta Ujević. Priznaje da joj je bilo neugodno. Nakon što je 1991. Tuđman postao predsjednik, poslao joj je poruku preko nekih ljudi da mu se javi. Otkrila nam je kako je mislila prihvatiti poziv, no tek nakon što ode u mirovinu. Nije to dočekala.
Ured predsjednika još čuva Tuđmanov namještaj i darove
Tog 10. prosinca 1999., na dan kad je umro predsjednik Tuđman, bio sam kod kuće. Iako je bio teško bolestan te smo svi na neki način i očekivali najgore, bilo mi je strašno teško čuti da je preminuo. No najteže mi je ipak bilo kad su lijes s njegovim posmrtnim ostacima iznosili iz ureda na Pantovčaku. Cijelo to vrijeme dok je bio u bolnici imali smo osjećaj da je na nekom putu i da će se vratiti, no u tom trenutku shvatio sam da ga više nikad neću poslužiti - u razgovoru nam je svojevremeno ispričao Željko Božinović (44), voditelj ugostiteljstva u Uredu predsjednika.
Počeo je kao konobar 27. rujna 1993. godine i na usluzi prvom hrvatskom predsjedniku bio je do samog kraja. Kad govori o njemu, u njegovu se glasu prožimaju emocije sreće, tuge, ponosa...
- Moj prvi zadatak bio je posluživanje u njegovu kabinetu. Predsjednik Tuđman je primjećivao ljude i suradnike te je volio znati tko je tko. Iako je imao sastanak, čim me je ugledao pitao me je tko sam i odakle sam. Tek kad sam mu se predstavio, nastavio je sastanak - govori Željko. Ističe da je bio vojnički tip s vojničkom naobrazbom, no iako je djelovao strogo i hladno, bio je jako topao.
- Volio se šaliti i u svaki bi razgovor utkao bi neku šalu - prisjeća se Željko. Dodaje da je prvi hrvatski predsjednik volio tradicionalnu hranu, a iako je obožavao zagorske specijalitete, na predsjedničkim menijima uvijek su bila zastupljena jela iz svih regija - od slavonske do dalmatinske. Namirnice su se kupovale na tržnici, potpuno prirodne, bez pesticida, a u to se vrijeme u Uredu predsjednika radila čak i zimnica.
Zimi obavezno pečeni kesteni i mošt
- Sve se kod nas pripremalo i izrađivalo ručno, poput pogačica od kukuruza, mlinaca, rezanaca, makovnjača, štrudli i orahnjača. Tu smo radili turšiju, ajvar, pekli papriku, brali i smrzavali voće iz voćnjaka. U zimskim mjesecima, prije početka središnjeg ‘Dnevnika’, uvijek bih mu nosio pečene kestene i mošt. To je bio neizostavan ritual - govori Željko. Priznaje da je u njegovoj bogatoj karijeri bilo i gafova, a jedan od najvećih napravio je s predsjednikovom kavom. Njegovo prvo konobarsko dežurstvo zapalo ga je s tajnicom predsjednika, kojoj je to također bilo prvo dežurstvo. Za sastanak s većom skupinom političara naručila je predsjednikovu kavu s viskijem.
- Nisam znao da pije kofeinski Nescafe s mlijekom, pa sam napravio tursku kavu i u nju ulio viski. Činilo mi se da želi irsku kavu. Ušao sam u salon i, kako to običaj nalaže, prvo pred predsjednika stavio kavu i vodu. Došao sam do Mate Granića, koji je sjedio četvrti po redu, a predsjednik me je pitao gdje mu je viski. Rekao sam mu: ‘Predsjedniče, pa viski vam je u kavi’. U tom trenutku htio sam propasti u zemlju, no on je samo rekao: ‘Pa to se događa’ i nastavio sastanak. Nikad nam takve stvari nije uzeo za zlo - niže Željko dodajući kako su svi predsjednici samo ljudi od krvi i mesa.
I dok se on brinuo da predsjednik bude kvalitetno i brzo poslužen, Božica Bujtaš (54), domaćica predsjedničkog ureda, brinula se za čistoću i red kako njegova radnog kabineta i apartmana, tako i Ureda predsjednika. S radom je počela još u prošlom sistemu, 1. 1. 1986., kao domaćica u Banskim dvorima, tadašnjoj državnoj rezidenciji gdje je predsjednik Tuđman stolovao do njihova raketiranja.
- Kad je izabran za predsjednika, prvo je bio u državnoj rezidenciji u Visokoj, a potom je stigao u Banske dvore gdje sam ga upoznala. I u Banskim dvorima i poslije na Pantovčaku moj je zadatak bio voditi brigu o čistoći i urednosti. Svako jutro, prije nego što bi došao na posao, detaljno sam pobrisala prašinu s njegova stola, s predmeta i figurica na njemu, pazeći pritom da sve vratim na mjesto. Iako nije bio prezahtjevan, volio je da mu sve ostane na svojem mjestu i bio je strašno osjetljiv kad bi se nešto premjestilo bez njegova znanja. Potom bih detaljno usisala tepihe u njegovu kabinetu, potom i u sobi za odmor te oprala parkete. Dakle, kad bi on stigao, sve bi bilo uređeno, prozračeno i čisto - kaže Božica.
Dodaje kako predsjednik Tuđman nikad nije tražio cvijeće u kabinet niti imao posebnih zahtjeva. Volio je čistoću i red, a gotovo svaki dan je laštila srebrninu s kojom se jelo.
Kuhao je kotlovinu
Njezinu priču nadopunila je kuharica Renata Tabula (50).
- Kad sam došla u ovu kuću 25. rujna 1995., bila sam uplašena. Ruke su mi se tresle dok sam šetala tim prostorijama. Tek smo dobili svoju državu i bila sam prepuna emocija. Iako nismo u kuhinji imali doticaja s predsjednikom, tek bih ga ponekad vidjela u prostorijama Ureda predsjednika - ispričala nam je Renata i prisjetila se prvog susreta na Brijunima. Predsjednik je, kaže, taj dan odlučio raditi kotlovinu. Nakon što su u kuhinji pripremili povrće i krumpire, Renata ih je nosila u dvorište rezidencije.
- S tim očišćenim i nasjeckanim povrćem spustila sam se do vrta te tamo vidjela predsjednika u kratkim hlačama i sa zavezanom pregačom! Uhvatila me je trema. Kad sam ga pozdravila i htjela povrće staviti u tanjur, nije mi dopustio. Rekao je: ‘Pustite, budem ja’. I zaista, on je stavljao začine u tu kotlovinu i dao joj svoj ‘touch’ - prisjetila se Renata i tvrdi da su hranu prije predsjednika kušali samo kuhari.
- Nije bilo nikakvih kušača hrane, pa čak ni kad su ovdje bili svečani ručkovi ili prijami. Jedino što smo svaki obrok u malim količinama spremali u vrećicu i tri dana držali u hladnjaku da se, u slučaju želučanih problema, može poslati na analizu. Ali nikad to nismo napravili jer za time nije bilo potrebe. Uvijek je trebalo biti jegera u hladnjaku, petkom je bila riba, a kad god je moguće tripice - otkrila nam je Renata. Dodala je da je u tih nekoliko osobnih susreta osjetila da predsjednik zrači nekom mirnoćom i da nije bio tako strog kako se pričalo.
Petar Mamić (70) bio je vrlo važna karika u lancu predsjednikovih ljudi iz sjene. Pomoćnik pročelnice Odjela za pravne i kadrovske poslove u Uredu predsjednika ne vodi samo pisarnicu i pismohranu.
Od 15. svibnja 1995., kad je državni pečat izrađen i stavljen u funkciju, Mamić ga čuva i koristi za pečatiranje.
- Od tada s njim štancam sve predsjednikove odluke, međunarodne ugovore, vjerodajnice i pisma opoziva veleposlanicima te pečatim odlikovanja. U vrijeme predsjednika Tuđmana odštancao sam ih 100.000, više od predsjednika Mesića i Josipovića zajedno - kroz smijeh nam je prije dvije godine kazao Mamić. Kroz njegove su ruke prošla sva pisma adresirana na Ured predsjednika u kojem se čuva i 1500 darova koje je Tuđman dobio tijekom svojih mandata.
U funkciji je još uvijek njegov radni stol
- Tu ima suvenira općina i gradova koji se prigodno daruju, ali i zlatnika, skulptura, plaketa, slika te medalja - govori Mamić koji je s predsjednikova radnog stola nakon smrti u posebnu kutiju pohranio figuricu bika, figuricu Afrikanke od slonovače, nalivpero Cartier i stolnu mapu. Fotografije s papom Ivanom Pavlom II. i neke sitnice pokupio je te priložio uz njegove ostale darove. Ništa od stvari i namještaja koje je koristio prvi hrvatski predsjednik nije otišlo u “ropotarnicu povijesti”. Štoviše, u funkciji je i njegov radni stol, a predsjednik Ivo Josipović je postavio, iz poštovanja prema prvom hrvatskom predsjedniku, njegov portret u Južni salon.
I to u dogovoru s obitelji prvog hrvatskog predsjednika koja je izabrala portret koji je naslikao istaknuti hrvatski slikar Rudolf Labaš. U Uredu predsjednika i danas se mogu vidjeti srebrnina, namještaj, posuđe iz tog vremena, ali i biste istaknutih hrvatskih velikana. Tuđman ih je prikupio i postavio u predvorje Ureda predsjednika, gdje su i danas.
- Bila nam je čast i zadovoljstvo raditi za prvog hrvatskog predsjednika i biti dijelom stvaranja hrvatske povijesti - zaključili su Petar, Božica,Renata i Željko.
'I na Mirogoj, samo ne u Jugoslaviju'
Trenutak prije nego što je pao u komu, svjedoči Manda Bagić, bivša glavna sestra KB-a Dubrava, Franjo Tuđman je pogledao u časnu sestru Beatricu, koja je stajala uz njegov krevet, i rekao: “Idemo, idemo!”. Časna sestra bila je zbunjena. Upitala je: “Kamo, predsjedniče, pa u bolnici smo?!”. Prvi hrvatski predsjednik nastavio je govoriti kao da je nije čuo: “Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!”. Franjo Tuđman je umro 10. prosinca u KB-u Dubrava, gdje je primljen 1. studenog 1999. godine zbog prsnuća debelog crijeva. Trpio je jake bolove. Već dulje je bio teško bolestan. Tri godine je primao kemoterapiju. Politička situacija u zemlji bila je slična današnjoj - jedna je epoha prilazila svojem kraju, svi su tražili izlaz, ali ga nitko nije jasno vidio.
Situacija se činila depresivnom, Hrvatska je bila zadužena 10,7 milijardi eura. BDP je te godine pao 1,5 posto. Država je bila u recesiji. Broj nezaposlenih bio je oko 320.000.
Devet godina prije, na Trgu bana Jelačića, Franjo Tuđman je izrekao povijesnu rečenicu: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”. Da je nakon njegove smrti Hrvatska krenula pravim putem, ta se rečenica mogla pokazati blistavim proročanstvom. No naš je put nakon toga više ličio na tumaranje nego na kretanje samosvjesne, modernitetu i razvoju posvećene nacije.
Od Tuđmanove smrti do danas zadužili smo se dodatnih 34 milijarde eura, broj ljudi bez posla nešto je manji ali perspektive nisu puno bolje. Najgora stvar koja nam se događa, a za koju nitko nema lijeka, jest masovni egzodus mladih u inozemstvo, i demografska propast zemlje. Hrvatska stari i ostaje bez stanovništva.
Tuđmanov tjelohranitelj Marko Ratković o Tuđmanovoj bolesti ništa nije znao. Niti je, kaže, izgledao bolesno niti je obilazio liječnike. Da je teško bolestan i da mu prognoziraju samo šest mjeseci života saznao je, rekao nam je svojedobno Ratković, tek kad je Washington priopćio da je teško bolestan. No kad se vratio, predsjednik Franjo Tuđman je, tvrdi Ratković, nastavio istim tempom.
- Nekoliko dana prije nego što mu je pozlilo na Medvedgradu pratio sam ga u Rim na susret sa Svetim Ocem. Znakovi bolesti već su se značajno manifestirali i vidjelo se da polako slabi. Sugerirao sam mu da prekine putovanje i vrati se u Hrvatsku, no odradio je i susret s talijanskim predsjednikom te posjet Hrvatskom papinskom zavodu Sv. Jeronim. Vratili smo se u Zagreb po planu i Italija je bila njegovo posljednje službeno putovanje u inozemstvo. Pozlilo mu je na Medvedgradu 1. studenog. Poslijepodne mu nije bilo dobro i odvezli smo ga u bolnicu iz koje se više nikad nije vratio - rekao nam je odani tjelohranitelj dodajući kako je Tuđman bio svjestan i da je sam, osobno, u bolnici raspisao izbore. Bio je to posljednji dokument koji je potpisao.
Predsjedniku Tuđmanu srce je stalo 10. prosinca u 23.15.
- Kao da je malo dijete, Beti i ja smo ga uredile, obukle i spremile na vječni počinak. Nekoliko sati prije njegove smrti s njom sam otišla k fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes, kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom - rekla nam je Manda Bagić. ”Nisu nam za sva zla samo drugi krivi. Niti će nam u bilo kakvim okolnostima samo drugi krojiti sudbinu. I za sadašnje stanje svi na svoj način snosimo dio odgovornosti. A pogotovo za budućnost: svoju osobnu, svoga zvanja i svoga naroda”, rekao je Franjo Tuđman. Još nije kasno za ispunjenje njegova zavjeta.
