Prije svoje smrti napisao je; "Opet nas čeka naporna noć"

Upravo se čuje fijuk granate. Ta je pala na čistini kod sela Taborište, a očito je bila namijenjena da padne na selo. Evo ga, opet granate. Pa tišina. Sigurno će opet. Opet nas čeka naporna noć. Ove rečenice u svoj je dnevnik u ponedjeljak 09.09.1991. u 19 sati upisao tada 21-godišnji Dražen Mužic na položaju kod Petrinje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

05:11

Sljedećeg dana poginuo je u neprijateljskoj zasjedi na koju su naletjeli dok su suborca vozili u sisačku bolnicu. Taj rokovnik Dražen je uvijek nosio sa sobom. Njegovim roditeljima Jani (70) i Josipu (70) iz Čučerja došao je u ruke prije nekoliko godina, a i danas zaplaču kada čitaju sinove zapise sa položaja.

Još ga nisu oplakali ni preboljeli, a ni 25 godina kasnije njegove posmrtne ostatke još nisu pronašli. Što je gore, nestao je sa patologije sisačke bolnice 10. rujna 1991. - Srbi su ga ubili, a naši su ga izvukli, izgubili i nisu ga pronašli do danas. Moj sin bio je u rezervnom sastavu MUP-a, Dubrava. Prije nego što je otišao na položaj u Petrinju rekao sam mu: Dražene, nemoj ići. A on mi je odgovorio: Tata, jesi bedast, kad bi svi rekli da ne idu, pa tko bi branio domovinu? - s bolom u glasu govori Josip. Izjeda ga, kaže, što mu svih ovih godina nitko nije službeno pokucao na vrata i obavijestio ga što se s njegovim sinom doista dogodilo. Sve što zna, kaže, čuo je iz raznih priča, a da je nestao čuo je od susjeda.

- Dražen je bio na položaju i njegov je suborac ranjen. Krenuo je dolje prema Hrastovici po pomoć, no ranjen je u vrat. Kad je stigao, dečki su mu previli ranu, a jedan od kolega automobilom Polo otišao po ranjenika. Sa njim je išao i Dražen koji je sjeo na stražnje sjedalo. Odmaknuli su možda kilometar i kod starog sajmišta Cepelište naletjeli na zasjedu. Dražen je dobio više prostrijelnih rana glave i vrata. Pao je na ranjenika koji je bio u komi. Auto je bio onesposobljen, a vozač je otrčao po pomoć. Došla je Hitna i u sanitet su prebacili ranjenika i Draženovo tijelo. Odvezli su ih do nove bolnice u Petrinji. Stavili su ga pod borove, pokrili njegovom jaknom, a ranjenike odveli u bolnicu - s ogorčenjem u glasu pripovijeda Josip. Nitko mu, kaže, nije javio da mu je sin poginuo. Pokupio ga je čovjek koji je bio zadužen da kupi mrtve i prevozi na patologiju.

- Pa da sam znao da je poginuo, pješice bi otišao po njegovo tijelo. Kucali smo na sva vrata, no svi bi odgovarali da čekamo i da će se sve riješiti. I tako do današnjeg dana - niže Josip pokušavajući zaustaviti suze. Neutješna je i njegova supruga Jana. Plače i na spomen svog neprežaljenog sina.

- Kažu da vrijeme liječi rane, no naša je rana otvorena, nema mira ni spokoja. Dražen je bio sin kakvog bi svaki roditelj poželio. Posljednji puta vidjela sam ga krajem kolovoza 1991. godine. Rekao mi je: Mama, moram se ići javiti. Rekla sam mu da se pazi i obećao je da hoće. I to je bio naš zadnji razgovor. Od susjeda smo čuli da je nestao, no uvjeravali su nas da je zarobljen. Raspitivali smo se, hodali uokolo po šumama i ekshumacijama čak sam u bolnici gdje sam se liječila upoznala doktoricu pedijatricu iz sisačke bolnice. Sve sam joj ispričala i žena je išla provjeravati. No, ništa nije našla pod imenom Dražen Mužic – plače Jana i rukama dodiruje sinov rokovnik. Dobila ga je slučajno, prije koju godinu.

Neki gardisti ostavili su ga njezinoj sestri koja je, ne želeći slomiti Jani srce, godinama tajila da ga je dobila.

- Taj rokovnik bio je svuda s njim. Evo, to je njegov potpis i njegov rukopis – pokazuje Jana na brzinu ispisana slova. Dok priča, njezin suprug stišće zube i pokušava zatomiti bol. Otire suzu i, zagledan u dalinu priča:

-Moj djed je zarobljen i odveden u Rusiju. Nakon četiri i pol godine vratio se bez noge, ali se vratio. Mog tatu zarobili su na Kozari ali su ga pustili nakon 15 dana. Očekivao sam da mi se vrati sin, ali on se nije vratio. Domovinski rat odnio mi je srce, a duhan pluća – priznaje nam Josip. Imao je srčani i moždani udar, tri premosnice, odstranili su mu dio pluća.

- A što ćete, čovjek snuje, Bog određuje – zaključio je Mužic. Žao mu je što za stradavanje i nestanak njegovog sina nitko do danas nije odgovarao.  

Otac na mjestu pogibije i danas pali lampaše

Dražen Mužic poginuo je u mjestu Hrastovica kraj Petrinje. Uletjeli su u neprijateljsku zasjedu 10. rujna 1991. godine. Na ranjenog suborca pao je nakon što su ga izrešetali s više hitaca. Suborci su ga ostavili kraj petrinjske bolnice, odakle je trebao otići na patologiju sisačke bolnice. Nitko ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci.