Prije nestanka svoju je krunicu poslao baki, a pištolj bratu...

Život čini čuda. Vremenom očvrsneš kao kamen. Ali kako se bliži rođendan ili obljetnica, postane ti jako teško. Pa kad je odlazio na teren, Dragec je imao samo 21 godinu, otpočinje Snježana Matijević (58) priču o šogoru Dragi Matijeviću.

Ovom hrvatskom policajcu koji je živio za svoj posao i ponosno nosio policijsku odoru svaki trag se gubi 26. srpnja 1991. godine u Kuljanima.

POGLEDAJTE VIDEO:

Zadnji put ga je vidjela šest dana ranije, kad je iz roditeljske kuće u Strmcu Samoborskom krenuo na teren.

- Suprug i ja otpremili smo ga na teren s kojeg nam se javio 23. srpnja. Rekao je da su u Strugi, pod opsadom. Da je Struga pala, saznala sam dva dana kasnije gledajući ‘Dnevnik’. Zgrozila sam se čuvši da su ranjeni policajci stavljeni u vozilo Hitne pomoći. Tad nisam znala da je i Dragec među njima - niže Snježana sjećanja.

Dan kasnije nazvala je zapovjednika 2. policijske postaje Črnomerec i pitala ga zna li nešto o svojim dečkima. Odgovorio joj je da su svi iz Struge povučeni u školu u Hrvatskoj Kostajnici.

- Nazvala sam i zamolila Dragecovu sestričnu koja je tamo živjela da pošalje supruga u školu te Drageca stavi u taksi i pošalje doma u Strmec Samoborski. Ubrzo mi se povratno javila i priopćila da su u školi svi osim Drageca i njegova kolege i prijatelja Šefika Pezerovića. Opet sam nazvala načelnika i rekla mu što sam saznala.

Obožavao je nećake

On mi je obećao da će pokušati stupiti s njima u kontakt jer je tamo opći kaos. Privatnim kanalima suprug i ja saznali smo da je Dragec u Strugi ranjen u rame - prisjeća se Snježana.

Od njegovih kolega je saznala da su mu, zbog nestašice zavoja, ranu zamotali plahtom i da su ga, sa Šefikom Pezerovićem, stavili u vozilo Hitne.

- Ispričali su mi da je skinuo krunicu s vrata i zamolio da je predaju njegovoj baki. Skinuo je i pištolj te kolegu zamolio da ga predaju bratu. Osim vozača, u sanitetskom vozilu s njima je bio i liječnik. Na putu do Siska, u Kuljanima su stali pred spuštenu rampu.

Opkolili su ih četnici i odveli u nepoznato. Ustrajnim traganjem suprug i ja uvjerili smo se da je to uistinu tako bilo - govori Snježana dok joj se oči pune suzama.

Njezin šogor, kaže, bio je predivan dečko. Upoznala ga je 1982., kad se udala za njegova brata i doselila u obiteljsku kuću. Dragec je tad išao u sedmi razred.

- Uvijek je bio spreman za šalu, za pomoć. Obožavao je nećake, tad osmogodišnju Ivanu i trogodišnjeg Marka. Nikad nije došao kući s posla, a da djeci nije donio čokoladu ili neki slatkiš. Imao je planove, zaručnicu, trebali su se oženiti. Ali, sudbina je odlučila drugačije - nemoćno širi ruke Snježana. Sa suprugom je, kaže, okrenula brda i doline ne bi li ga pronašli.

Za njim tuguju majka i sestra

Za nestalim sinom u Domu za stare i nemoćne u Samoboru tuguje i majka Julka, a u Njemačkoj sestra Milena sa suprugom.

- Odlazili smo na razmjene, po masovnim grobnicama u Strugi, Kuljanima, Petrinji i Glini. Od mještana Kuljana čuli smo svakakve priče - da ga je spasila neka djevojka, da je izgubio pamćenje, da je u Srbiji, čak i u zatvoru. Suprug i ja lovili smo se za svaku slamčicu i do najsitnijih detalja provjeravali svaki trag. Nismo našli ništa, sve je ostalo samo na pričama. Vjerujte, 15 godina u našoj obitelji nismo imali ni Božića ni Uskrsa.

Svijeće pale kraj križa

Naša kuća je uvijek bila obavijena tugom, dok pokojni svekar jednog dana nije rekao: ‘Dosta’. Mislim da je sve ostavilo velike posljedice na cijelu obitelj - otirući suze povjerava nam Snježana. Dragin otac je umro 2007. godine, brat 2011., a baka 2013. godine. Svi su preminuli s neispunjenom željom - da nađu sina, brata i unuka. Osim Snježane, to silno žele i Julka te Milena.

- Svijeće za Drageca palim kraj križa. Da ga nađem, vjerujte mi, puno bi mi značilo. Znala bih da počiva tu, mogla bih mu zapaliti svijeću na tome mjestu. A ovako, svi za Sve svete idu svojima na grob, a mi, obitelji nestalih, idemo do križa, izmolimo krunicu i guramo dalje - zagledana u daljinu govori Snježana.

Uspomene čuva u srcu

Kad je počelo “mirisati” na rat, pokušala ga je odgovoriti da odlazi na teren. Još pamti njegove riječi.

- Odgovorio mi je: ‘Ali, ja to volim. Kad bi svi ostali doma, nitko ne bi išao braniti Lijepu Našu. Moramo ići’. Eto, takav je bio - niže Snježana. Kroz glavu joj prolaze svi Dragecovi prijatelji koji su je ispitivali što je s njihovim prijateljem

- Imao je širok krug prijatelja, svi su ga voljeli i poštovali. Da me čuje, poručila bih mu da se vrati. I htjela bih da se ni on ni ostali nestali nikad ne zaborave. Sve je manje nade, puno je vremena prošlo, slike blijede. Ali izginula je i nestala naša mladost. I to se ne smije nikad zaboraviti. Niti ponoviti - zaključila je Snježana Matijević.