Preživio torture logora i sve do kraja života tragao za nestalim ocem ubijenim u Vukovaru

Sine, u životu slušaj starije od sebe, poštuj ih i budi pošten, riječi su koje su se duboko utisnule u more sjećanja Stipe Jularića. S njim smo razgovarali 2020. godine i tad nam je priznao kako polako, nakon 29 godina traganja za ocem Andrijom, sve više gubi nadu da će ga pronaći. Mlađeg brata Gorana identificirao je iz masovne grobnice na Ovčari. Kako godine prolaze, za oca je sve manje siguran. Dvije godine od našeg razgovora Stipo je preminuo. Brutalne torture i tragedije koje su zadesile njegovu obitelj ostavile su duboki trag. No njegova priča koju nam je ispričao zauvijek će ostati živa i zapisana.

POGLEDAJTE VIDEO

- Mog oca ubili su domaći Srbi 3.listopada 1991. u Vukovaru. Otac, majka, nećak, ali i dosta susjeda utočište su pronašli u našem dobro sakrivenom podrumu. No netko je četnicima dojavio da se tata tamo skriva i s domaćim Srbima došli su po njega. Izveli su ga iz kuće i cijelo vrijeme tukli. Doveli su ga pred njihov štab u Ulici Svetozara Markovića i izrešetali. Kasnije su pred štab doveli i moju majku koja je vidjela svog mrtvog supruga kako leži na ulici - otpočeo nam je Stipo svoju priču te 2020. godine.

Posljednji put oca je vidio 14. rujna 1991. godine.

- Bio sam hrvatski branitelj i držao položaj na Sajmištu. Moj otac bio je vedar čovjek, uvijek nasmijan bez obzira na to što se događalo. Znao je da na nas juriša prevelika sila, da neće biti dobro, no ponavljao je da svoju kuću napustiti neće. I taj dan smo razgovarali. I taj dan mi je rekao: 'Pazi se, sine', a ja sam odgovorio: 'Hoću, tata'. Baš tog dana napali su nas s tri strane i potisnuli. Našli smo se u okruženju - prisjetio se Stipo.

Negoslavačkom cestom tenkovi JNA već su nadirali i spojili se s vojarnom. Naši branitelji nisu se htjeli povući. Mnogi su i poginuli. Stipo je s još dva suborca skočio kroz prozor i počeo se povlačiti pucajući.

- Pretrčali smo tri minska polja i došli do Bogdanovaca. Ali tamo je bila njihova linija pješadije, na svakih 50 metara nalazili su se tenk i samohotka. Prošli smo kroz njih, ali opazili su nas, osvijetlili i vikali da se predamo. Nisam htio, ali mi je suborac rekao da se predam jer će nas pobiti. Ustao sam i rekao im da ne pucaju. Nastojeći sačuvati živu glavu slagao sam im da smo Srbi. Poredali su nas ispred samohotke i pucali oko nas. Htjeli su nas klati, ali spasio nas je neki kapetan iz Banje Luke, Hrvat. Odvezli su nas u Negoslavce, tri dana nas najokrutnije mučili na sve načine i takve izmrcvarene odvezli do Šida - nizao je svoja sjećanja Stipo.

I danas vidi razbješnjelu grupu prebjeglih vukovarskih Srba koji su, u navali agresije, zarobljene hrvatske branitelje umalo izvukli iz autobusa i linčovali. Stipo je uvjeren da bi svi bili ubijeni da su ostali u Šidu. No odvezli su ih u Beograd, a potom u logor Bubanj potok, na samom izlazu na cestu za Valjevo.

- Tamo je bilo i JNA, i četnika, i Belih orlova. U sobi sam bio s dvojicom suboraca. Jedini smo u cijelom logoru imali žute Zenge i naša soba bila je najgora. Jedan čovjek u njoj je ubijen od batina - s gađenjem je govorio Stipo.

Da mu je otac ubijen i da mu nema traga saznao je u prosincu, nakon što je razmijenjen. Majku je našao u Domu Slava Raškaj u Zagrebu, a ona mu je ispričala sve o ubojstvu i nestanku i supruga i sina Gorana.

- Mami je bilo jako teško. Ni sam ne znam kako je to preživjela i kako funkcionira. Za mene je ona fenomen i veliki borac. U ratu je izgubila sina i muža, a prije dvije godine i moj brat je umro od srca. Mama ima 84 godine, bolesna je, teško hoda. Ali još se nada da će naći tatu - tiho je rekao Stipo.

Iako je do informacija o nestalom bratu Goranu ubijenom na Ovčari došao brzo i lako, premda je pokrenuo i sudske sporove, očeve posljednje ostatke još nije pronašao. Stipo sumnja da je spaljen u obližnjoj ciglani, kao i mnogi Vukovarci koji se još vode kao nestali.

- Tko će priznati istinu, kad su u napadu na nas sudjelovali svi domaći Srbi? Ja nikad u životu nisam ubio zarobljenika. Oni su ubijali sve. Iz osvete su čistili sve u ulici, bacali bombe u podrume. Iako više nemam nade da ću ga naći, puno bi mi značilo da nađem očeve posmrtne ostatke. Njegova duša našla bi mir, a našla bi ga i moja majka. Ministarstvo branitelja se zaista trudi, pokušavaju, prate tragove. Čak su i kopali kraj tog njihova štaba, no ništa nisu našli - rekao je Stipo.

O nestalom ocu priča s ponosom. Kaže kako je bio pekar, kasnije kao pomoćni radnik prešao na kamion. Sedam mjeseci prije rata Goran je naslijedio očev posao. Danas nema ni jednog ni drugog.

- Htio sam se vratiti u Vukovar, no supruga nije htjela. Oženili smo se 1994., kupio sam stan na kredit. Ali žalim što se nisam vratio u Vukovar. To je moj grad, tamo su moji prijatelji. Često sanjam i oca i brata. Ali svi su ti snovi povezani s ratom. U njima me Srbi proganjaju po Vukovaru, po ulicama, moje kuće nema. Čak me i mrtvi ljudi progone. I to je teško - potreseno je zaključio Stipo.