Preživio je dva atentata, a kod njega nije bilo ni trunke mržnje

Mnogi se još i danas sjećaju, iako ga nema već 15 godina, njegove vedrine, topline, srdačnosti u nastupu i u govoru, u pristupu bližnjima. Krasila ga je jednostavnost, skromnost i blagost. Njegove riječi malo su koga ostavljale ravnodušnima...

Kardinal Franjo Kuharić rodio se kao najmlađe, trinaesto, dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji u prigorskom selu Gornjem Pribiću u Općini Krašić. Za svećenika ga je zaredio kardinal Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Tada je njemu i drugim mladim svećenicima uputio poruku: „Šaljem vas u krvavu kupelj“.

Krajem 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a od 1946. do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka. Kao svećenik je u to doba često bio u smrtnoj opasnosti. Izbjegao je atentat 1946. u Rakovom Potoku. Zbog toga je godinama spavao izvan župnog dvora kod pobožnih obitelji toga kraja u privatnim kućama, dok ga pod zaštitu nije uzela obitelj Razum kod kojih se trajno nastanio.

Sljedeće godine u Jakovlju također je izbjegao atentat. Naime, bio je kamenovan kada je s hodočasnicima išao u Mariju Bistricu. Pozivan je i na saslušanja u Udbu.

Oslonac i utjeha

Franjo Kuharić bio je moralni autoritet i veliki oslonac vjernicima u vrijeme komunizma kada je Crkva bila progonjena i marginalizirana. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je početkom 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu.

Za biskupa je zaređen nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu te imenovan urednikom tadašnjeg katoličkog dvotjednika Glas koncila. Počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta dobio je 1970. godine, a 13 godina kasnije Papa ga je imenovao kardinalom.

Pokojni kardinal osobito se angažirao u promicanju istine o kardinalu Alojziju Stepincu. Te propovijedi sabrane su u knjigu Poruke sa Stepinčeva groba. Zagovarao je  praštanje i bio protiv osvete prema neprijatelju.

Domovinski rat proveo je u skrušenoj molitvi, obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, sahranjivao ubijene, pokušavajući svojim riječima i djelima brisati krv s ranjenih duša napaćenog naroda i otirati im suze s obraza.

Nikad nije odustao od svojih principa

Također se isticao pozivima na praštanje neprijatelju u skladu sa Kristovim naukom pa je iz tog vremena zapamćena njegova  propovijed koju je održao je u gradu mučeniku Petrinji na ruševinama crkve svetoga Lovre, 10. kolovoza krvave 1991. godine.

"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!" 

Te riječi su u to teško vrijeme ogorčile mnoge koji su stradali od neprijatelja, ali pokojni kardinal nije ni u najtežim trenucima nikada odustajao od evanđeoskih načela i principa.

Otišao je u mirovinu 1997. godine, a naslijedio ga je kardinal Josip Bozanić. Umro je pet godina kasnije 11. ožujka 2002. u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u 83-oj godini života.

Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, desno od oltara, tik do svog susjeda iz krašićkog kraja – Alojzija Stepinca.

Tako je na simboličan i doslovan način: rođenjem u mnogobrojnoj siromašnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji, kao i ukopom pored oltara zagrebačke katedrale Na desetu obljetnicu njegove smrti 2012. pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju.