Prešućeno ukazanje: Tukli su nas jer smo vidjeli Gospu u Gali

U subotu poslije 12 sati nekolicina djece u Gali, u zaseoku Tomaševići, ugledala je ženu odjevenu u crnu odjeću s crvenom kosom i češljem u ruci. Potom su na istome mjestu vidjeli zlatni stup te ženu mala duguljasta lica, svu u sjaju s krunom na glavi. Djeca su viknula; “To je Gospa!”. Kleknuli su i počeli se moliti, a Gospa je nakon nekoliko dana djeci rekla da je zovu Kraljica Mira i Djevica.

- Ne bojte se, ja sam Bezgrešno začeće - rekla je Gospa djeci. Prvo ukazanje bilo je 27. kolovoza 1983., dvije godine nakon što se Majka Božja ukazala u Međugorju.

Šestero odabranih

Kako pričaju mještani u Gali, gotovo svi su tad vidjeli posebne, nadnaravne znakove, a Gospu je na početku vidjelo 15 djece, no na kraju je samo njih šestero imalo stalna ukazanja. Tada devetogodišnja Anita Tomašević, dvanaestogodišnja Ivana Tomašević, trinaestogodišnja Andrijana Munivrana, devetnaestgodišnja Anđelka Jagnjić, devetogodišnja Verka Mravak te pokojni Jurica Tomašević nastavili su nakon te subote svaki dan, i po nekoliko puta, dolaziti na mjesto ukazanja.

Otišla u samostan

Vjenici su hrlili u Galu te je 5. rujna, već oko 4000-5000 ljudi htjelo pričati s vidiocima i pomoliti se Gospi. No, komunističke vlasti zabranili su okupljanja, a narod su, kako svjedoče dokumenti iz onog vremena, tukli do iznemoglosti. Unatoč tome vjernici su se i dalje uspinjali na mjesto ukazanja, koja su trima vidjelicama (Aniti Tomašević, Ivani Tomašević i Andrijani Munivrana) trajala sve do 1987. No Gospa se nastavila ukazivati tadašnjoj djevojčici Andrijani Munivrana, koja je dvije godine od prvog ukazanja otišla u samostan klarisa u Splitu, gdje je uzela ime Mirjam. Svakog prvog petka i prve subote u mjesecu razgovarale s Majkom Božjom i Isusom, a na svoj rođendan i na obljetnicu imala je ukazanje.     

Munivrana je preminula u svibnju prošle godine.

Najbolje bi bilo da krenemo od samog početka, od vremena u kojem sam imala 13 godina i kad sam prvi put vidjela Nebesku Majku, kaže časna sestra Mirjam, koja nas je prije dvije godine primila u Samostanu svete Klare u Splitu, gdje živi od kada joj je bilo 15,5 godina. Samostan je zatvoren, pa tako ona ne izlazi osim ako ne mora k liječniku. Dane provodi u molitvi, a posjetitelje viđa samo iza rešetaka. Unatoč tim odricanjima, koja se običnom čovjeku čine izuzetno teška, sestra Mirjam je sretna!

- Dva ili tri dana nakon što su Anita, Jurica, Ivana i Verka vidjeli Gospu, i ja sam odlučila doći na mjesto ukazanja. Iskreno, vukla me znatiželja. Došla sam s njima na mjesto ukazanja. Dva sata smo molili i čekali Gospu, ali ona nikako da se pojavi. Ja sam stajala malo dalje od ostalih vidjelaca i taman kad sam se spremala kući, okrenula sam se prema njima i vidjela sam Gospu kako stoji ispred njih. Oni su i dalje molili, ali je nisu vidjeli.

Ima plave oči, neopisive...

Tad sam se rasplakala, a svi su me ispitivali što mi je. Tada sam rekla: ‘Vidim je!’ Potom sam otišla gore do Anite, Ivane i ostalih, gdje smo skupa nastavili moliti - kaže sestra Mirjam te dodaje kako je tad Gospa molila zajedno s njima.

Gospino ukazanje duboko je dirnulo sestru Mirjam, koja je još nekoliko dana nakon toga osjećala strah. Danas to objašnjava time što je bila dijete koje se našlo pred nečim nepoznatim.

- Rekla nam je da je ona Kraljica Mira i Djevica kad smo je pitali za ime. Imali smo tad puno kreativnih pitanja jer nas je vukla radoznalost, bili smo djeca. Još je rekla da će ostaviti znak - rekla je sestra Mirjam.

Tad su im starije gospođe iz sela predložile da je poškrope blagoslovljenom vodom i da kažu “Ako si od Boga, ostani, a ako nisi, odlazi”. Gospa se, kaže sestra Mirjam, na sve to samo blago nasmijala i ostala s njima. Ukazanja su na početku bila učestala, a ponekad i više puta na dan.

Na pitanje kako Nebeska Majka izgleda kaže da nema tih riječi kojima se može opisati. Pokušala je kiparu koji je radio Gospin kip postavljen na mjestu ukazanja opisati je što bolje, kaže, ta ljepota nije ni blizu njenoj pravoj ljepoti.

Naša majka ima plave oči, ali to nije naša plava boja, to je nešto neopisivo. Ima oko 20 godina i nije svaki put jednako odjevena. Ponekad je sva u bjelini sa zlatnim pojasom oko struka ili u bijeloj haljini s plavim plaštom i krunom na glavi. Uvijek lebdi, a jednom smo bili blagoslovljeni time što smo je smjeli dotaknuti. Mi smo je onako dječje pitali ‘Možemo li te dotaknuti’. Gospa nam je dopustila. Dotaknula sam joj ruku, a mene su preplavile emocije. Nisam razmišljala je li to ljudska ruka ili nije, odnosno kakav je opip. Jednostavno bila sam sretna i blagoslovljena time što mi je dopušteno da je dotaknem - rekla je sestra Mirjam. Posebno dobro se sjeća jednog od prvih ukazanja, kad su joj pokušali doći što bliže, a Gospa bi se pomaknula dalje. Nisu odustajali te su tako hodali dva-tri kilometra daleko, i to kroz granje, kamenje..., a ništa im nije smetalo. Uskoro su imali češća ukazanja, osobito početkom listopada, mjeseca posvećenog Djevici Mariji. Tad bi doživjela ukazanja i u crkvi i na mjestu ukazanja.

Svatko ima šest tajni

- Prvi petak u mjesecu i subotu samo razgovaram s Majkom i Isusom, ne vidim ih. Ukazanje imam dva puta godišnje, na svoj rođendan i na obljetnicu ukazanja. Teško je odrediti minutažu koliko traje ukazanje jer iako je vremenski kratko, meni se čini da je moralo dulje trajati jer je puno toga rečeno. Izgubim pojam o vremenu. Što se tiče poruka, one se tiču svijeta, crkve, naroda našeg, ali ponekad i pojedenih ljudi kojima bi Gospa nešto poručila - kaže sestra Mirjam, kojoj je Gospa rekla 12 tajni koje ne smije još reći. Neke su se već izvršile, neke se odnose na svijet, neke na Crkvu, a neke na njezin privatni život. Šest tajni je zajedničkih s ostalim vidiocima, a ostalih šest su posebno namijenjene njoj.

Nije ugodno vidjeti pakao

- Ne znamo kad ćemo tajne moći objaviti. Tajne koje smo dobili na početku ne doživljavam kao nešto spektakularno nego mislim da su nam dane da se naučimo povjerenju. Neke pak tajne su takve da ne bi izazvale neku senzaciju, pa zato mislim da su nam dane da se ispita naša vjernost - kaže sestra Mirjam, koja ističe da Gospa najviše voli da je zovemo Majkom. I nije uvijek žalosna.

Ponekad je Majka tužna, kaže da je zlo zavladalo svijetom, ali nije svaki put tako. I vesela zna biti, jer nije sve tako negativno, ima na svijetu i dobrih ljudi - kaže sestra Mirjam, koja sadašnja ukazanja doživljava skroz drukčije nego na početku, kad je bila još dijete. Kaže da se Gospa na početku ukazivanja spustila na njihovu, dječju razinu, kako bi je mogli razumjeti. U to vrijeme im je pokazala raj, čistilište i pakao.

- Tad mi nije bilo ugodno vidjeti čistilište i pakao. Ništa, osim raja. U raju sam vidjela ljude u bjelini, svi su mladi i sretni i slavili Boga. Vidjela sam i anđele s krilima. Nemoguće je to opisati, boje su nesvakidašnje, to je nešto prekrasno. Kad sada na to gledam, mislim da ljudi često raj zamišljaju kao neko mjesto, ali to je stanje. Raj je tamo gdje je Bog...

Što se tiče čistilišta, tamo sam vidjela duše kako vape za pomoći, to nisu urlici već jauci, osjeti se muka duše. To nije bilo ugodno. U čistilištu se duše mole za nas, a mi se na zemlji moramo za njih moliti jer svi mi idemo u čistilište. O tome kako živimo na zemlji ovisi koliko ćemo biti u čistilištu, ali ga svi moramo proći kako bismo čisti došli u raj, pred Boga - rekla je sestra Mirjam te potom pokušala opisati pakao. Kaže da nije mogla ni gledati u pakao, koliko je to zastrašujuće. Čuju se, kaže, urlici, proklinjanja...

Ondje vlada istinski mir

Što se tiče Gale i činjenice da ono nikad nije dosegnulo status Međugorja, sestra Mirjam kaže da je njoj osobno draže da je tako. Upravo je, kaže, čar Gale u tome miru. Dolaze tamo vjernici, ali u puno manjem broju nego u Međugorje. No oni koji dođu uvijek se vraćaju - rekla je sestra Mirjam, koja je jedanput doživjela ukazanje i u Međugorju.

U vrijeme prvih ukazanja osnovana je komisija od nekolicine iskusnih teologa koji su ispitivali svjedoke i zapisivali događaje. Među njima je bio i fra Josip Marcelić, poznati splitski egzorcist. Biskupi, danas pokojni, dr. Frane Franić i don Petar Šolić bili su prilično blagonakloni prema Gali, a nadbiskupu Franiću mlada vidjelica Ivana Tomašević tad je u biskupiju nosila i Gospinu poruku. Zadaća komisije bila je pratiti događaje u Gali, kao i svjedočanstva vidjelaca.

Mjesni ordinarij izdao je na čelu s tadašnjim nadbiskupom splitsko-makarskim dr. Franom Franićem dokument čiji dio prenosimo.

“Mi smo u župnom uredu razgovarali s djecom vidiocima koji su nam se učinili kao mali anđelčići. Nismo mogli od njih izmamiti ni jednu riječ tužbe na one koji im ne vjeruju i koji ih kušaju, na sve načine, diskreditirati. Oni bi se samo na naše izazove anđeoski nasmiješili i rekli da je to ništa, da će sve biti kako Bog hoće. Začudila nas je takva duhovna zrelost i gospodstvo nad svojim osjećajima kod djece. Djeca su sve pričala iskreno i naivno. Nema tu bilo kakve laži, ni za lijek. Nema tu uveličavanja, dodavanja, iskrivljivanja, nametanja svojih doživljaja drugima, nema nikakvih nenormalnih ponašanja, djeca su ostala prava djeca u svakom pogledu.

Zaključak: Poruke djece su Molitva, pokora, obraćenje, mir, pomirenje. Dakle isto što u Međugorju. Na temelju svega toga za sada mislim da su ti događaji u Gali čisto vjerskoga karaktera, da nemaju ni izdaleka dimenziju Međugorja, da su nastali spontano bez veze s Međugorjem, da ipak opetuju poruke Međugorja, ali u drugom ambijentu nego u Međugorju, tj. u jednom čisto katoličkom kraju. Može biti da nas zbilja samo opominje da se prihvatimo dosta zaboravljene molitve, osobito dnevne osobne molitve, koja objektivno ne vrijedi kao objektivna, liturgijska molitva, ali bez koje osobne molitve liturgijska molitva može lako da se pretvori u ritualizam pa osobna molitva može Bogu ipak biti konkretno draža od liturgijske, osobito ako je liturgijska bez duše, a osobna molitva puna žive ljubavi prema Bogu i ljudima. Osim toga, tu se, za nas, naglašuje prilično zaboravljen post i pokora te dnevno obraćanje Bogu i ljudima u vjeri i ljubavi kroz pomirenje i opraštanje uvreda svima i svakome. Dakle, vjerske i mistične događaje u Gali smatram privatno i skromno za sada vjerojatnima i ujedno popratnim događajima Međugorja. Neka bude slava i čast Presvetoj Trojici”.

Nikad nije došlo do Vatikana

Unatoč tom povoljnom izvještaju događaj ukazanja u Gali nikad nije došao do Rima, odnosno Vatikana. Komisija je stala s praćenjem događaja. Fra Josip Marcelić (86) rekao je da treba uzeti u obzir i ondašnje komunističke vlasti, koje su na sve načine pokušavale zaustaviti širenje glasa o ukazanju Gospe u Gali. Mještani se još živo sjećaju progona od tadašnje milicije i Udbe zbog Gospinih ukazanja. Vidjelicama i mještanima je bilo zabranjeno okupljati se na mjestu ukazanja. U Gali je danas Gospino ukazanje obilježeno postavljanjem brončanoga kipa koji su mjestu poklonili Talijani. Uređen je i kamenom popločan oltarni prostor te kapela, za što su sredstva prikupili općina Otok i mjesni odbor Gale. Na obljetnicu ukazanja 27. kolovoza služi se i misa na kojoj obično bude više od 500 vjernika.     

Pitali smo je kako se zove, rekla je "Kraljica mira"

Rekla nam je da je ona Kraljica Mira i Djevica kad smo je pitali za ime. Imali smo tad puno kreativnih pitanja jer nas je vukla radoznalost, bili smo djeca. Još je rekla da će ostaviti znak, rekla je sestra Mirjam.

Oltar na mjestu ukazanja

Vjernici i danas svakodnevno obilaze mjesto ukazanja, na kojem se nalazi oltar. Osamdesetih godina morali su biti jako oprezni jer je pritisak tadašnjih vlasti da se ukazanje zataška bio velik.

Metalna konstrukcija

Na mjestu ukazanja sagrađen je spomen-oltar s kipom Djevice Marije. Na mjestu sadašnje kapelice nekad je bila postavljena ova metalna konstrukcija.