Prestrašeni i zabrinuti Krajišnici pitali su još 1993.: 'Što će biti s nama, hoćemo li morati seliti?'

I dok je s jedne strane među pobunjenim Srbima u Republici Srpskoj Krajini bilo rasprostranjeno mišljenje da s Hrvatima nikad više neće biti suživota, kao i da je opstanak pod hrvatskim  vlastima nemoguć, s druge  strane u njih je sve više bio rasprostranjen osjećaj opće nesigurnosti, pesimizma i zabrinutosti.

Nikica Barić, autor knjige Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995. piše o tome kako je srpski narod mučila neizvjesnost, kako su strahovali za vlastitu budućnost...

 - Početkom 1992., neposredno nakon smirivanja sukoba u Hrvatskoj i prije dolaska mirovnih snaga UN-a, u jednoj reportaži napravljenoj za zagrebački tjedan Danas o stanju u RSK,navodi se da je defetizam 'dosita rasprostranjen', a jedan 'rezervist iz Gračaca' izjavljuje 'nema tu organizacije, nitko se o nama ne brine, briga njih za nas', a 'ionako će svi, kad dođe vrijeme, pobjeći
u Beograd'. Sredinom 1992. među Srbima u Benkovcu postavljala su se ovakva pesimistična pitanja:
'Šta će biti sa srpskim narodom u ovom prostoru, hoće li srpski narod morati organizovati još jednu seobu'
I jedan zastupnik krajinske Skupštine iz općine Sisak - Caprag početkom 1993. izjavio je da mu se 'svaki dan' obrati 'do 100 - 150 ljudi' i postavi mu pitanje: 'Šta će biti s nama, da li  ćemo seliti?' - navodi Barić u svom djelu.

Srbi u Petrinji: 'Bojimo se prodaje'

Nadalje, piše kako se u dokumentima SVK početkom 1993. navodi se da postoji čvrsto srpsko stajalište da izdrže u 'principijelnim stavovima' po kojima nema sile koja može nametnuti rješenja koja 'nisu u interesu srpskog naroda'. 

- No, istodobno se osjećala sve veća zabrinutost 'po konačan ishod situacije'. Početkom 1994. Srbi u Petrinji izjavljivali su da se boje 'prodaje', 'izdaje' i pesimistično  tvrdili da je  'sve već dogovoreno'.
Ne zavisi to ni od Martića, ni od Babića. Do Une će oni i dozvoliti Srbiju, ali do Kupe teško(...) A gadna nam se vremena spremaju...

Zato i ne iznenađuje, objašnjava Barić, da je Vrhovni savjet obrane RSK u kolovozu 1994. zaključio da članovi krajinskog vojnog i političkog rukovodstva moraju ići 'na teren- među ljude'  kako bi stalnim  informiranjem razbijali 'neizvesnost i zabrinutost kod stanovništva'

KAKO JE PALA KRAJINA Milošević je samo kratko rekao: 'Gledaj, ove budale se povukle'

 - Stanje apatije početkom 1995. vidi se i u jednom sarkastičnom komentaru Milke Ljubičić, urednice Srpskog glasa iz Topuskog. U njemu se navodi da su započete pripreme za obranu od  hrvatskog napada i da je počelo kopanje rovova. A kad Srbi uđu u te rovove, sve će 'izgledati ljepše'

Mi ćemo tonuti sve dublje i dublje u zemlju. Pravićemo skloništa, jer se na vrijeme nismo sklonili u Beogradu, kao većina onih što su nas ukopali...