Pravne posljedice ove odluke mogu biti pogubne za Hrvatsku

U obrazloženju presude žalbenog vijeća suda u Haagu Prliću, Praljku, Stojiću, Petkoviću, Pušiću i Ćoriću (tzv. bosanskoj šestorci) ušla je opasna revizija recentne povijesti.

Žalbeno vijeće i njegov šef Carmel Agius, u najmanju ruku, potvrdilo je političku amnestiju srpskog državnog vrha u ratovima u Hrvatskoj i BiH (u fusnoti nedavne presude Ratku Mladiću), a državne, političke i vojne lidere samostalne Republike Hrvatske proglasilo izravno odgovornim za zločinački pothvat podjele BiH i, de facto, pokušaja aneksije jednog njezina dijela, Hercegovine. Politički je to osmislio dr. Tuđman, na terenu provodio Gojko Šušak, a vojno pomagao Janko Bobetko.

Možemo se složiti da je politika prema BiH tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana imala ozbiljnih pogrešaka. Možemo se i složiti da su postrojbe HVO-a i civilna vlast na područjima pod kontrolom bosanskih Hrvata od 1992. do kraja 1994. počinili i tolerirali zločine nad Bošnjacima. Što je Zagreb i znao. To je činjenica koja se ne može zanemariti. I za to moraju odgovarati pojedinci jer je takva odgovornost individualna. Ona ima svoje ime i prezime, bez obzira jesu li to Prlić, Praljak, Ćorić ili Petković... Ipak, u spirali smrti koju su za BiH zavrtjeli Beograd i Srbija isti je taj sud utvrdio da nema dokazanih veza između krvnika Mladića i vrha srpske politike te notornog Slobodana Miloševića. Samo malo, 8000 ubijenih u Srebrenici, tisuće pobijene u barbarskoj opsadi Sarajeva, Bihaća, Goražda u zajedničkim operacijama srpskih vojski nisu osmišljene, potaknute te logistički i politički podržane iz Beograda. Jer, eto, kaže Haški sud, Karadžić i Mladić nikad nisu djelovali uz dopuštenje i dogovor s Miloševićem. Ovakvim tumačenjem važna uloga Haškog suda - pomirenje i individualna odgovornost za ratne zločine - pretvorila se političku osudu za Zagreb, a amnestiju za Beograd. A to nije njegova uloga.

Budimo jasni: Republika Hrvatska nije bila agresor u BiH. Branili smo se od srpske agresije s područja druge države. To jasno dopuštaju međunarodne konvencije. U Hrvatskoj su zbrinute stotine tisuća izbjeglica iz BiH. Oružje i vojnu opremu dopremali smo zrakom i kopnom za postrojbe Armije BiH. Liječili ranjenike. Bez Hrvatske pomoći muslimani bi bili izgubljeni ili barem u puno gorem položaju. To što je dr. Tuđman tad radio nije zločinački pothvat.

Još je rano reći što će ova ovakva presuda značiti za Hrvatsku. Postoji mogućnost da neki od pojedinaca podnesu tužbe protiv RH. Pred stranim sudovima. Dosad su takve tužbe, primjerice u SAD-u, bile odbijene. Hrvatska vlada morat će se pakleno potruditi da zaključke presude stavi u realan kontekst.