Poznavao je pola 20. stoljeća i umro u moru. More ga je i vodilo od Preka do vrha svijeta

Umro je Budimir Lončar. U stotinu i prvoj godini, znao je napamet sve sastave Hajduka – a tako  ga je memorija služila manje više u svemu. Promocije knjiga i premijere predstava obilazio je češće nego četiri kulturno vrlo aktivna dvadesetpetogodišnjaka. Uvijek utegnut, elegantan, počešljan, s maramicom u zapučku, nije se dao sve do vruće nedjelje kad ga je zatekla smrt u moru, moru koje ga je odvelo od Preka do vrha svijeta, kako glasi naslov biografije koju je o njemu ispisao Tvrtko Jakovina.

Ivo Sanader nam je, u pauzi jednog od svojih suđenja, plastično opisao značaj Budimira "Leke" Lončara, koji nije nestao s njegovim umirovljenjem – pod uvjetom da riječ mirovina ima smisla vezivati uz njegovo ime. "Znate zašto nikad ne bih mijenjao ime Trga maršala Tita", upitao je Sanader, pa odgovorio: "Zbog hrvatskih nacionalnih interesa. Kad god mi je trebala neka podrška u UN ili Vijeću sigurnosti,  nazvao bih Budu Lončara, i rekao mu, daj, Budo, napravi nešto s tvojim vezama u nesvrstanima i drugdje. I to bi bilo riješeno, ja sam se oslanjao na Lončara a on na sebe i Tita..."

Prije godinu dana, Budimir Lončar trebao je govoriti na proslavi stotog rođendana Henryja Kissingera. Pripremio je govor, spremio se - stalno je putovao po cijelom svijetu - no kako je rodbina Kissingera smatrala prestarim da otputuje u Njemačku, Lončar je odustao. "Što ću tamo kad njega nema" kazao je.  Ispod jedne fotografije na kojoj su Barack Obama i Lončar, u zgradi UN, koju je Lončar poznavao kao svoj džep, piše kako je Obama pitao Lončara- "čini se da vi ovdje niste prvi put?" Obama se dakako šalio: Lončar je bio prijatelj s Jimmyjem Carterom, Ronaldom Reaganom, Georgeom H. W. Bushom i Billom Clintonom. Lončar je osobno poznavao pola XX stoljeća:  U Jakovininoj knjizi vidimo slike na kojima su ljudi s kojima je razgovarao -  Nikita Hruščov, Sukarno, Hua Guo Feng, Jaser Arafat, Margaret Thatcher, Rajiv Gandhi, Saddam Husein, papa Ivan Pavao II., Hans-Dietrich Genscher, Vaclav Havel, Fidel Castro, Angela Merkel, Henry Kissinger, Mihail Gorbačov...

Rekli smo da ga je memorija služila manje više u svemu. Zakazivala je oko nekih kontroverznih događaja iz naše povijesti, ali to je razumljivo – nitko nije dužan govoriti protiv sebe. Idejni i bezidejni protivnici optuživali su ga za sudjelovanje u poslijeratnim retorzijama i obavještajnim akcijama (navodno je bio u Rimu u lovu na čuvenog ustaškog obavještajca  Dragu Jileka, koji je u Rimu otet poput Eichmanna pa prebačen u Jugoslaviju) ali to je ostalo u sferi nagađanja. Bio je na čelu OZNE u Zadru po koncu rata, ali ni oni koji su ga napadali ni oni koji su ga branili nisu iskopali dokumente o njegovoj realnoj ulozi.

Slične se kontroverze pletu i oko njegove uloge 1991. godine. "To što mene optužuju za uvođenje embarga na uvoz oružja je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa"kazao je u intervjuu Jutarnjem pa nastavio: "Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan - u UN-u sam između ostalog rekao: 'Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist', ali 'jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja'. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića. Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je 'njihova domovina', Srba u Hrvatskoj, da oni 'moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati... u okviru postojećih granica'. Rekao sam i kako 'mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji', već su 'proizveli suprotne učinke', što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih 'analitičara' postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi..."

Ali našoj javnosti najčešće nije do istine – do nje treba puno tragati i mučno raditi  a činjenice katkad znaju i iznenaditi – nego do "ćeranja". Kako god bilo, Budimir Lončar imao je lijepu smrt – nije bolovao, bio je zdrav kao dren (zimus je završio na traumi jer je polomio neku kost ali se brzo oporavio) i nije se mučio. Umro je blizu svoga doma, sretan i realiziran kao čovjek. Kierkegaard je jednom rekao da bi trebalo dati odličje svima koji normalni dočekaju starost,  Budi Lončaru to je svakako pošlo za rukom.