Povijest hrvatske mafije: Kako je u biti nastala Cro-hobotnica

Sve se počelo kuhati kad su se iz emigracije u zemlju vratili iskusni kriminalci...

Danas među hrvatskim kriminalnim skupinama vlada mir. Teritorij je podijeljen, nesuglasice se rijetko rješavaju likvidacijama i dizanjem automobila u zrak. Dio kriminalaca, koji su imetak stekli švercom droge, oružja, iznudama i kamatarenjem, sad su “ugledni poduzetnici”.  

Štoviše, sud je rekao kako u Hrvatskoj nikada nije ni bilo zločinačke organizacije, odnosno mafije, unatoč tome što se devedesetih zbio niz ubojstava, koji su načinom počinjenja imali potpis klasičnog mafijaškog razračunavanja. Naravno, široka lepeza kriminalnih djelatnosti poput šverca droge, ljudi, prostitucije i pranja novca govori da kriminalne bande i nadalje postoje u Hrvatskoj. Hrvatska je doslovce premrežena mafijaškim skupinama. Danas ih ima više nego ikad, gotovo četrdeset! 

Razvoj organiziranoga kriminala počeo je nastankom države, a po svim indicijama djelomično je i bio pod državnim patronatom. Ovdje nastojimo ispričati kako je do toga došlo, ne navodeći imena svih ključnih aktera. Iznosimo priče opasnih momaka, njihovih žrtava, istražitelja i policajaca... 

Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali “deal” s takozvanom Udbom. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala putovnice i od njih naručivala krvave poslove. 

Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada, osim Albanaca, nije pridavala pozornost nacionalnosti. Uostalom, obavještajne službe bivše države nerijetko su baš od njih naručivale likvidacije emigranata. Tako je 1983. u Njemačkoj likvidiran emigrant Stjepan Đureković, nekoć direktor Ine. Ubio ga je “kralj beogradskog podzemlja” Đorđe Božović zvani Giška. Giška je kasnije postao “četnički vojvoda”, ali je u rujnu 1991. u Gospiću, kao pripadnik srpske paravojske ubijen u jednom od najopasniji pokušaja četnika da okupiraju grad. 

Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca, najpoznatijeg srpskog gangstera u Frankfurtu (ubijen je 1986.) i Zlatka Bagarića, Hrvata koji će kasnije od Magaša i preuzeti frankfurtsko podzemlje. U Hrvatskoj krajem osamdesetih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. Balkansku rutu, nisu djelovale druge organizirane kriminalne skupine. 

- Krajem osamdesetih i devedesete, pred sam rat, u Zagrebu je postojala jedna albanska grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. No, oni su svoje poslove odveć agresivno širili po cijelom gradu i ubrzo su započeli prvi konflikti. Razračunavali su se i međusobno, a onda su im se počeli suprotstavljati i dečki koji su kao redari radili po disko klubovima. Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali nad načinom na koji su djelovali, a istovremeno počeli razmišljati da se i sami slično organiziramo. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku Albanci su, pod pritiskom policije, ali i s početkom rata, nestali iz države. 

Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati poznanstvima i prijateljstvom – prisjetio se tih dana pripadnik zagrebačkog podzemlja. Istovremeno, devedesete se hrvatski gangsteri iz Zapadne Europe vraćaju u Hrvatsku...

- Domovnice su se takvim dijelile šakom i kapom - prisjetio se tih dana bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski...

Sukobi su kulminirali ubojstvom Bagarića ‘98., a mafijaški rat postao je krvaviji...

- Državljanstva su se davala podobnima. U Zagrebu ti kriminalci odmah počinju s reketarenjem imućnijih obrtnika. Neki startaju kao redari u kockarnicama posuđujući lovu i  moleći Boga da im je kockari ne vrate, kako bi im mogli “leći” na imovinu zbog duga i kamata. Nakon njih “posao” s kamatarenjem se širi i na mlađe priča Ortynski. Jedan od onih koji su izbliza svjedočili kako nastaju prvi zločinački gangovi, ovako opisuje te početke: 

- Ukrali bi Mercedese i BMW-e pa bi vlasnicima poručili da ih mogu dobiti nazad za 5000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, saznali bi to preko svojih informatora u MUP-u i cijena bi se odmah udvostručila! Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu - tvrdi naš sugovornik. Slaže se s Ortynskim u procjeni da je dio kriminalaca do novca tada najčešće došao klasičnim iznudama. 

U razdoblju od 1989. do ‘91. gotovo svaku večer kamatari bi sjedili na šanku pijuckajući mineralnu i pratili zagrižene kockare, koji su igrajući rulet pokušavali doći do dobitka. Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković postavio tečaj od sedam dinara za marku. Gradovi su bili puni duty free shopova. Nakon restrikcija struje, vožnje svaki drugi dan u akcijama par-nepar radi štednje benzina, građani su trošili nemilice. A mnogi su otkrili kasina i kockarnice. 

- Kada bi im nestalo novaca, došli bi do kamatara, a ovi bi odmah dostavljali keša koliko je trebalo. Nije bilo nikakvih pismenih ugovora, a kamata se kretala od 10 do 30 posto dnevno- tvrdi dobro upućeni izvor: 

- U to vrijeme mi smo preko dana spavali, a život bi nam počinjao noću. Malo rulet, malo kocka, linija– dvije bijelog i onda bi se išlo do noćnih klubova s glazbom... 

Početkom Domovinskog rata jedni odlaze u borbu, drugi se bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucije, iznudama, otmicama, mnogi krađama luksuznih automobila... 

- Na površinu je isplivalo puno ‘smeća  koje nije ni vidjelo bojišnicu. Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački i iskaznica pa se tako zaštićeni ubacili u kriminal – prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u uličnim obračunima. 

Bivši policajac tvrdi kako se tada pokazalo staro pravilo: Uz krijumčarenje oružja uvijek ide i droga. Nakon izbijanja Domovinskog rata plaće naglo padaju. 

Prosječna plaća tada je bila 100 do 120 njemačkih maraka. Žestoki momci ili nositelji organiziranog kriminala, kako ih se u policijskom žargonu nazivalo, naoko su bili ljudi izvan zakona. Gotovo svatko od njih je imao svoga policajca, koji je početkom devedesetih radio za mizernu plaću s kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina. Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije, koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one “dobre” i one “manje dobre”. Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se, sada već pokojni Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada nitko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala svi su se razbježali. Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru. 

Policajci, koji tada uopće ne rade ili su na bolovanju, “revno” se stavljaju u službu i svatko od njih radi za svoga. Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca. Kasniji iskazi su dogovorno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, znači devedesetih, trojica od petorice policajaca u Hrvatskoj primala mito od mafijaša! 

- Tijekom devedesetih, pogotovo za rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom smo uhitili dvije prostitutke u autu s klijentom. Nemalo smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega - prisjetio se bivši policajac. Očekivao je kako će kolegu suspendirati ili mu dati otkaz. No šefovi su to koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j...ča. Jedna ti nije dosta pa ti odmah dvije!” 

Sve vrste oružja početkom 90-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika. “Kvočka”, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak maraka, a “pilići” su se (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru.

Oni koji su kukavički izbjegli ratište, uvalili su se u tajne službe, dobili iskaznice i moć...

Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500 maraka, a ručna bomba za pivo. Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti, oružja, pištolj bi bio jeftiniji ako je “vruć”, ako je s njim već počinjen neki zločin. 

Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta  bivše JNA, od raznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega mogli su se kupiti za sitne novce. Količina je, jasno, rušila cijenu... U takvim uvjetima korupcija počinje cvasti. Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura. 

Mafijaši su samo svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava, pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli ni prići kada bi činili i najmanji prekršaj, poput krivog parkiranja na primjer. Mafijaš i bivši pripadnik jedne postrojbe poznate po ratnim zločinima, držao je restoran u istarskom gradiću. Toliko se osilio da je sjedeći na terasi, doslovce napadao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog imena i branio im prolaz ulicom! 

O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac, koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika HV-a, kojemu je ugostitelj odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren “deal” o podjeli teritorija između njih dvojice, jer su obojici jedini izvori zarade bili reket i droga. 

- Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa. To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest do sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja, tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni u sportsko-seljačko- elegantnom stilu s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama, rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film ‘Kum’, to su trebali ovdje snimati – priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama. 

Na primjeru lokala, odnosno klasičnog bordela, koji se nalazio u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe ‘97. dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka. 

- Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirali političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu političari su činili čak 95 posto klijentele. Nisu to bili baš najpoznatiji političari, ali su među gostima bila i dva ministra. 

Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve! U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije. Svaki put kada bi policija krenula u raciju, netko od “plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. U jednom trenutku policija se, tvrdi sugovornik, odlučila za desant helikopterima! Spustili su se i sve uhitili – kaže dobro upućeni sugovornik. Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Ni jedna snimka nikada nije procurila u javnost.

Ni nakon 12 godina ne zna se tko je ubio Dominija

U mafijaškim obračunima stradavaju i obični građani, nedužni prolaznici. Krhotine projektila, koji je netko još uvijek nepoznat ispalio iz raketnog bacača na Vjeku Sliška, ubile su Zorana Dominija 27. studenoga 1999. na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Samo minutu prije zaključao je vrata videoteke i krenuo kući gdje ga je čekala obitelj. Supruga Ankica, sin Marko, koji je tada imao šest godina, te kći Lana, tada trogodišnjakinja. Ankica Domini radila je kao kuharica u bolnici. Četiri godine poslije od neimaštine, preteškog rada, brige i tuge, razboljela se i u 37. godini umrla od plućne embolije. 

Njezina kuma Željka Cerin za Nacional je opisala što se dogodilo: 

“Tog je jutra Ankica na posao stigla u 6, nakon što je ostavila Lanu u vrtiću. Oko 12 je iz bolničkog podruma donijela nekoliko teških vreća s mesom, a zatim joj je pozlilo. Njezine kolegice su joj, primijetivši da su joj poplavjele usne, savjetovale da odmah potraži liječničku pomoć. Ipak, Ankica je ustrajala u tome da odradi svoju smjenu koja je trajala do 14 i tek je nakon toga zatražila pomoć u bolničkoj Hitnoj službi.” 

Brigu o Marku i Lani preuzela je Ankičina sestra. Zagreb je obitelji dao gradski stan na privremeno korištenje. No, država, niti nakon 12 godina još nije saznala tko im je ubio oca u središtu grada i upropastio djetinjstvo.

Svi najveći obračuni, misle neki, začeti su nakon kockarske svađe Sliška i Bagarića...

Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se s njihovim neobjavljivanjem na neki način trguje. 

Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal, koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jednu kunu. 

Istovremeno u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi. Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova, što su rješavali brutalno, krvavim obračunima.

- Količina oružja, policijska i politička zaštita, podsjećaju na rane 1920. u Americi. Svi su bili naoružani i sve se rješavalo oružjem. Nesuglasice su okončane olakim potezanjem oružja, sve se okončalo u krvi, nismo mogli ni zamisliti da će se tako nešto ikad događati u glavnom gradu. Izrešetana tijela, izmrcvarena. Izgubljeni mladi životi. Najčešće zbog banalnih razloga, pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara – opisuje naš sugovornik, sudionik nekih sukoba.

- Izgubivši nekoliko prijatelja tijekom tih sukoba i razračunavanja po ulici, mene je zahvatila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Kad sam izgubio bliske prijatelje našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma Kum... 

Svi smo se poistovjećivali s najopasnijim i najjačim likovima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo zamišljali u glavnoj ulozi, baš kao Kuma... No, kada je sve to postalo stvarno, kada je film postao naša stvarnost, nisam ga više imao želju gledati. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode, vidjevši njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje - je li to ono što je svatko želio? Je li to ono što smo željeli mi ili oni za koje sam smatrao da su bili na kontra strani- pita se naš sugovornik. 

Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija potpuno nemoćna i nedorasla svom poslu. Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. kada je ubijen Niko Mioč. Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa, koji je s Miočem svojedobno držao pizzeriju Cosa Nostra u Trnovčici. 

Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu. Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”. Bagarić se pred početak rata vratio iz Njemačke. Kao kum ubijenoga šefa mafije u Frankfurtu Ljube Zemunca, imao je reputaciju opakog kriminalca. Dane i noći provodio je po zagrebačkim kockarnicama, a živio je hotelu Intercontinental. Pratili su ga Zoran Petrović Ivica i Miljenko Žaja Krojf. Doslovce je “drmao” gradom, a novac koji je dobio na kocki i reketu htio je investirati u nekretnine. 

- Bagarić je bio elegantan gospodin, koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i spoznaje da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbolskom palicom tući svoje krupjee u kasinu Tifani kada bi nešto zabrljali – priča nam svjedok tih događaja. Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima. 

Istodobno, svoje kriminalno carstvo gradio je i “kralj poker aparata” Vjeko Sliško. Prema legendama iz podzemlja, prvi sukob između njih dvojice izbio je 1993. nakon partije kockarske igre barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. Dobro upućeni izvor kaže:  Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili. Sukob se rasplamsao u prolijevanje krvi i niz do danas neriješnih likvidacija. Redar disko-kluba Sokol Damir Kovačić Šerif jednom prigodom je ranio Vjeku Sliška, navodno jer je divljao u lokalu. U veljači 1993. godine Šerif je izrešetan ispred svoje kuće...

Ubijalo se iz ‘sačekuša’, hicima iz snajpera, strojnica, pištolja, auti su se dizali u zrak

Prijatelj Vjeke Sliška Mladen Šiškić likvidiran je hicem iz snajpera ispred svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi u rujnu 1995. Šiškićev brat Zdravko je u veljači 1997. nakon svađe oko novca od preprodaje automobila ubio Ivana Mirka Krpelnika. Na putu do  bolnice izdahnuo je na rukama prijatelja Ivana Šakote. 

Samo četiri mjeseca poslije ispred zagrebačkog kafića Kvak hicem iz snajpera ubijen je i Šakota. S njim je tada u društvu bio i Shpejtim Taqi. Njega su mjesec dana poslije izrešetali na raskrižju Selske i Zagorske... 

U kolovozu 1997. u Kozari Boku iz jurećeg automobila izrešetan je Mijat Vrdoljak. Njega su sumnjičili za ubojstvo Damira Kovačića Šerifa. Isti mjesec likvidiran je i Omer Zahirović u svojoj kuću u Dubravi. Nagađalo se da je motiv ubojstva taj što je Zahirović početkom 90-ih bacio bombu u kockarnicu Joker, čiji je vlasnik bio - Bagarić. Zoran Petrović Ivica tada je bio ranjen pa se pričalo da on neposredno ili posredno stoji iza likvidacije. 

U improviziranom noćnom klubu NK Dubrava u srpnju 1998. skončao je i Zlatko Bagarić. Pred policajcima ga je ubio Lazar Rodić. 

Po prvi put samo u 24expressu donosimo opis drame iz lokala NK Dubrava, koji su prethodili likvidaciji tadašnjeg “kralja kocke”: 

- Bagarića, koji je došao s društvom, nisam ni prepoznao. Odjednom je ustao i počeo boksati. Pjevač je prolazio pored njega i on je pokušao lupati po njemu. Rekao sam mu neka pusti čovjeka jer je imao prometnu nesreću. Prišao mi je i pitao: ‘Hoćeš i ti da probaš?’ Pa, ne bih, odgovorio sam mu – prisjetio se na rekonstrukciji ubojstva Vinko Rodić Bingula. 

Vinko je otišao iz lokala, a Bagarić se nastavio iživljavati. 

- Sjedio sam za stolom. Stalno me udarao rukom po licu. Lazar je došao i rekao: ‘Neće tebe nitko tući u tvojoj kući’. Onda je Bagarić nasrnuo na brata - sjetio se Zoran Rodić. 

No, Bagarić se nije smirio ni pred policajcima koji su stigli kasnije, a Lazar je višesatno maltretiranje okončao ispalivši mu više hitaca u glavu: 

- Kroz otvor iza šanka ugledao sam kako Bagarić drži pištolj naslonjen na čelo brata Zorana tjerajući ga da mu pjeva. Kroz cijeli ga je lokal vukao držeći za kosu- rekao je Lazar Rodić, koji je potom pokušao smiriti situaciju. Kada je Bagarića pitao zašto to radi, ovaj ga je počeo udarati šakama po glavi. 

-  Spustio sam ruke niz tijelo da ne dođe do nečega. On me i dalje tukao šakama, tukao i tukao. Padao sam i dizao se. U jednom momentu latio se pištolja. Uhvatio sam ga s obje ruke da ne poteže oružje. U guranju smo zapeli za cvijeće i on se otrgnuo udarivši me pištoljem po glavi – rekao je Lazar Rodić. U tom trenutku došla je i policija: 

- Prvi sam ušao unutra i ugledao krvlju oblivenog Lazara Rodića i Bagarića koji ga je pištoljem lupao po glavi. Gurao mu je cijev pištolja u usta. Povikao sam: ‘Policija!’ Bagarić je pištolj koji je tada bio uperen i prema meni lagano spremio za pojas – ispričao je policajac tijekom rekonstrukcije Bagarićeva ubojstva istražnom sucu Radovanu Ortynskom.

Nakon što je policija izvela Bagarića iz lokala, za njime je krenuo krvavi Lazar Rodić koji je izašao sa strojnicom u rukama. 

- Došao sam na ulazna vrata i čuo vrijeđanje. Moj brat Roko se svađao s Bagarićem i j..o mu mater. On mu je uzvraćao. Bagarić se otrgnuo policiji i krenuo na nas. S vrata sam pokušao repetirati Agram i pucati u njega – kaže Lazar Rodić. Naoružani Bagarić se oteo policajcu i pokušao pobjeći. 

- Preskočio sam neki auto, sustigao ga i udario. Bagarić je pao na glavu između auta. Dok je ležao, ugledao sam pištolj pored njega. Uzeo sam ga i izbliza mu 5 do 7 puta pucao u glavu. Tada mi je prišao policajac i predao sam mu pištolj. Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Bilo je to kao noćna mora. Usta su mi se osušila. Policajca sam pitao mogu li popiti vode. On je samo slegnuo ramenima i to mi je bio znak odobravanja. Ušao sam u lokal, a netko mi je dovikivao da ne perem ruke – rekao je Lazar Rodić, osuđen na tri godine zatvora. 

Likvidacije su nastavljene i 1999. kada su ubijeni Željko Šobot, bankar Ibrahim Dedić i Damir Džeba.

U studenom 1999. netko još nepoznat je iz raketnog bacača na Cvjetnom trgu u Zagrebu pokušao prvi put ubiti Vjeku Sliška. 

- Okidač za uhićenje zločinačke organizacije bio je pokušaj ubojstva Vjeke Sliška. Sliška su promašili jer atentator nije skinuo zaštitnu kapicu s cijevi pa nije došlo do prave detonacije granate. Da je, stradalo bi znatno više ljudi – prisjetio se Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik. 

No, u ovom atentatu smrtno je stradao slučajni prolaznik Zoran Domini nakon čega su uhitili osumnjičenike za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji. Bilo je to dva mjeseca pred parlamentarne izbore 2000. HDZ je na ovaj način želio biračima pokazati da može jamčiti njihovu sigurnost i stati na kraj organiziranom kriminalu i likvidacijama. Osumnjičenike su specijalci pred kamerama HTV-a dovukli, a neke doslovno i donijeli u istražni centar Županijskog suda u Zagrebu...

Glavnog državnog odvjetnika namjeravali su raznijeti raketom ispaljenom s glisera

Za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji bili su optuženi Nikica Jelavić, Zoran Petrović Ivica, Miljenko Žaja Krojf, Zoran Pripuz, Rajko i Velibor  Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslavski, Đorđe Vuletić, Tvrtko Tomičić, Radovan Štetić, Miroslav Vuković Olio, Hrvoje Gašparinac, Tomislav Marinac, Gordan Kolarić, Zoran Crnojević, Damir Pribudić i Vladimir Tlustenko. Teretilo ih se za niz ubojstava, pokušaja ubojstava, dilanje droge, iznude... Tužiteljstvo je doživjelo pravi fijasko. Sud je utvrdio da zločinačka organizacija ne postoji. Dio optuženika pravomoćno su osudili zbog dilanja droge, no nitko nije osuđen za ubojstva. Radovan Ortynski, koji je tada bio državni odvjetnik, prvi put javno za 24Express otkriva kako su i njega kriminalci pokušali i likvidirati: 

- Negdje 2000. godine jedan od kriminalaca povezanih s procesima za ratne zločine s glisera je trebao raketirati kuću na Braču, gdje smo često ljetovali. Sjećam se jednog glisera tog ljeta, frajera na njemu s obrijanom glavom i gusarske zastave na krmi s mrtvačkom glavom. S više strana dobio sam informacije da je na Visovcu bio sastanak gdje je ponuđena lova da me se ‘odradi’. 

- Toj grupaciji sam stao na žulj samo zato jer sam tad izjavio da su pred zakonom svi jednaki. A to se nekima nije svidjelo– kaže danas Ortynski. 

Priča o usponu Vjeka Sliška počinje ranih devedesetih, kad on osniva tvrtku Bonaparte i kreće u posao s poker aparatima. Do 2001. kada je ubijen u 32. godini života, preživio je četiri atentata. 

Istodobno u zagrebačkom podzemlju stječe imidž vođe. 

Do toga je, kažu mnogi, došao iživljavanjem nad žrtvama. U isto je to vrijeme za javnost gradio imidž uglađenog i šarmantnog biznismena: 

- Radio sam 2001. na televiziji kada me zatekao poziv kolege s privatne televizije. ‘Netko bi te želio upoznati’ rekao mi je, ‘ali bit će to iznenađenje. Odi samo do njega u Maksimirsku broj taj i taj...’ Otišao sam i muvao se ispred tog kućnog broja. 

Iznenadio sam se kad mi je nepoznati glas rekao: ‘Dođi na prvi kat...’. Tek nakon pola minute shvatio sam da postoji skrivena kamera i da glas dolazi iz zvučnika iznad vrata. U uredu dugačkom dvadesetak metara dočekao me mlad dečko, ošišan skoro na nulu. Bio je to Vjeko Sliško, službeno ‘kralj poker automata’, neslužbeno šef jednog od dva najutjecajnija mafijaška klana u Zagrebu – prisjetio se jedan naš sugovornik... 

Sliško je koji dan prije izašao iz ilegale intervjuom u jednom tjedniku. 

Novinarka ga je pitala ima li nešto u tome što su na njega pucali četiri puta, a on je lakonski odgovorio: “Pucali su i na papu.” 

- Ta me se rečenica dojmila jer je zazvučala poput kakve filmske replike. Bila je, nema nikakve sumnje, autoironična, no njegova prva rečenica upućena meni bila je još zvučnija. ‘Ne shvaćam što čeka Račan’, rekao je, ‘zašto ne hapsi kriminalce...?’ Uslijedilo je dugo predavanje o uvjetima poslovanja kriminala u Češkoj, zemlji prosperiteta, reda i zakona, gdje se bavio igrama na sreću, proizvodnjom opreme za biljar, poker automatima. Isti posao radio je i u Zagrebu. No šuškalo se da se bavi reketom, švercom oružja i bogtepitaj kakvim sve ilegalnim poslovima. 

Njegovi su ljudi navodno prebili, skoro na smrt, menadžera, koji je u hotelu Sheraton imao kafić. Vjeko je, pričalo se, bio u ratu s drugim ‘gazdom’ u gradu – tvrdi sugovornik, kome su ljudi, koji prate “resor”, tvrdili da je Sliško vezan uz SIS, vojnu kontraobavještajnu službu. 

Tu službu, navodno su sačinjavali uglavnom pripadnici dva zavičajna klana, Hercegovci i Posavljaci. Druga strana bila je oslonjena na stare kadrove iz službe u bivšoj državi, iskusne policajce, agente i doušnike. Bilo je jasno da je Sliškov klan bio osuđen na poraz, objašnjavali su našem sugovorniku dobro upućeni stručnjaci. 

- Vjeko je 2000. shvatio da je starom modelu poslovanja odzvonilo. Vidio je da se cijeli odnos snaga promijenio. Želio je preko noći izgraditi novi imidž, steći saveznike u novoj eliti. Stan mu je bio golem, cijeli kat zgrade u Bogovićevoj iznad današnjeg Benettona. Bio je ukrašen modernističkim slikama, zadnji krik mode u Hrvata, Picelj, apstrakcija, ništa seljački. Očito je imao kvalitetne savjetnike za pitanje stila. Čak mu je i pištolj bio vrlo elegantan, austrijski Glock, o čijoj pouzdanosti kruže mitovi – prisjetio se naš sugovornik. Dodao je kako je tijekom nekoliko susreta sa Sliškom shvatio da ima “sjajne odnose” s utjecajnim policajcima, moćnim carinicima i tajnom službom. 

- Jedne mi je večeri pokazao dan ili dva star prijepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. ‘Gle’ rekao je, ‘šta mi pakiraju. Pa ja ovo nikad nisam izgovorio...!’

Hrvatska policija nije otkrila niti jednog profesionalnog ubojicu niti naručitelja

Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u ‘službi’ imao svog čovjeka. Te su prijepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima. ‘Nisam ja ovako zamišljao svoj život’ rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu. Nekoliko mjeseci poslije, iz petog pokušaja, ubijen je Vjeko Sliško. U samom središtu Zagreba, usred dana, hicem u glavu ubio ga je belgijski plaćenik James Cappiau. Njemu je pak samo par minuta potom presudio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. 

Ovu likvidaciju je, navodno, organizirao Marko Nikolić. Nedugo nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku, a na zagrebačkom Županijskom sudu još mu sude. Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu a Cappiauov pomagač Samir Ivošević osuđen je na 13 godina i još služi kaznu. Niti nakon likvidacije Vjeke Sliška krvavi obračuni nisu prestali. Sliškov prijatelj Vinko Žuljević Klica u svibnju 2002. u kafiću NBA s više hitaca iz pištolja ubio je Veselina Marinova Bugara. Nakon ubojstva odšetao je u policiju tvrdeći da je Marionova, tajnog agenta  HIS-a, ubio u samoobrani. Sud mu je povjerovao pa ga je i oslobodio krivnje. Vjekin brat, Marko Sliško, ubijen je ispred svog hotela u Zagrebu u siječnju 2003. Ubojica mu je ispalio nekoliko hitaca u leđa čim je izašao iz auta.

Ispovijest: Ta zvijer ni danas ne miruje...

Znam tko je ‘odradio’ bankara na Jarunu, znam tko je pucao u ovog ili onog... 

Ali o imenima se odavno ne govori, nema imena, ne spominju se ubijeni ni ranjeni prijatelji, ne spominjem ni one koji su pucali na mene... Ja sam to ionako rješavao sam, na svoj način, bez policije, koja je isto sve znala,  ali nije poduzimala ništa. I ne skrivaju se samo imena, ne spominju se ni anegdote, što je tko radio za stotinu kilograma ‘bijelog’...

Jer, ta ‘zvijer’ koja je često za sitne novce prolijevala krv zagrebačkim i ulicama drugih hrvatskih gradova još uvijek ne spava. Želim samo poručiti, ne ponovilo se, i da moja, ili bilo čija djeca, ne krenu našim stopama, te da više nitko ne strada samo zato što je nekoga krivo pogledao ili svratio na piće u kafić u koji nije smio, rekao je naš sugovornik. 

- Sve je krenulo od tenisica. Uvijek smo dobivali one jeftine, a htjeli smo bolje. Onda smo poželjeli  i jakne, hlače... Škola nam je bila nebitna. Žicali smo i za sendvič sve dok nismo počeli prijetiti mlađima da nam moraju donijeti novac.  

Htjeli smo imati više kako bismo mogli parirati vršnjacima u gradu. Oni su vozili motoriće, a mi smo ih, da bi postali kao i oni, počeli krasti – tvrdi sugovornik.

Kupuju se kafići, nekretnine, tvrtke...

Davor Zečević likvidiran je hicem iz snajpera u prosincu 2007. dok je bio na slobodnom vikendu, tjedan dana prije no što je trebao napustiti Lepoglavu. Tri mjeseca poslije Vinko Rodić Bingula ubijen je u kafiću Bugzy u zagrebačkoj Dubravi. Pogođen je u glavu, vrat i leđa. Braća su ga prevezla u bolnicu gdje je sljedećeg dana preminuo... 

Niti ova spomenuta ubojstva do danas nisu razriješena. Kako je bilo živjeti svjestan da te svakog trenutka netko želi ubiti te koje su mu se misli tada vrtjele po glavi, ispričao nam je sudionik nekih vatrenih obračuna: 

- Jesam li sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li sam to htio ili ne? Danas znam odgovor. Preplave me emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca.  Prođe me jeza od osjećaja da su mogli odrastati bez oca, ako  ni zbog čega, onda zbog nekih uvjerenja koje sam imao, neki ponos koji je bio samo iluzija. 

Mislili smo da je to hrabrost, da smo moćni, a to je uvijek bilo skrivanje, gledao bih ispod auta svaki put kada bih prišao vratima, pitajući se imam li što ispod, hoću li odletjeti u zrak. Gledao sam na svaki ugao da vidim cilja li me tko snajperom... Nisam se više smio voziti motorom, uvijek sam uz sebe morao imati tri ili četiri naoružana čovjeka, ljude od povjerenja koji me štite za porciju ćevapa. Na mnoga mjesta, naravno, nisam smio ni poviriti. Eto, danas žalim za prijateljima koji su mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se. To nije bio normalan život i takav svijet nikog nije mogao usrećiti. Danas hrvatski mafijaši suptilnije rješavaju nesporazume. Ne posežu odmah za oružjem. Prema nekim procjenama, godišnje zarađuju više od milijardu eura. Prljavi novac peru kupnjom kafića, salona, skupih automobila i drugih nekretnina. Nerijetko  ga posve ozbiljno investiraju u legalne poslove, najčešće građevine. Milijuni prljavog novca, kojem se teško ulazi u trag, završe i na inozemnim offshore računima...