Potresni slučajevi vršnjačkog nasilja: 'Sin je kući došao sav krvav, iselili smo iz Hrvatske'

Ispred osmašice kleči djevojka slične dobi, ispričava se nasilnici, koja ju udara i čupa. Druga djevojka, koja je video snimala, dobacuje svoje uvrede djevojci na koljenima. Odjednom, žrtvi prilazi i treća djevojka te ju snažno udara u leđa, zbog čega ona pada, i udara licem o tlo- prizor je iz videa s vršnjačkim nasiljem, koji smo gledali prije dvadesetak dana. Kako je u međuvremenu pisala Slobodna Dalmacija, nedugo zatim se doznalo i za drugi videouradak, s istim djevojkama, koje, uz prijatelja, zlostavljaju drugu djevojčicu.

Nasilnice su ubrzo privedene na ispitivanje Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, uz kaznene prijave za povredu privatnosti, nasilničko ponašanje, prijetnje i pokušaj nanošenja teške ozljede. Općinsko državno odvjetništvo tad nije sucu za mladež predlagalo istražni zatvor i puštene su, uz određene im mjere opreza. Što se u međuvremenu promijenilo, nije poznato, no prošlog je tjedna sudu podnesen novi prijedlog, kojim se traži da se nasilnice ovaj put stavi iza rešetaka. Sud je to odbio.

Pisalo se i to kako su nasilnice tijekom boravka u policiji i na sudu bile nesvjesne onoga što im se događa, i za što ih se tereti, navodno su se raspitivale hoće li moći ići u teretanu, i koristiti mobitel. Jedna od njih je nakon puštanja na slobodu objavila i svoju "stranu priče", kaje se, ali i govori kako nitko nije čuo pozadinu, i što je žrtva "njima radila". Slobodna Dalmacija je u posjedu videa objavljenog na TikToku prije nekoliko dana, u kojem se dvije djevojke javljaju direktno u program voditelju i tvrde da su nasilnice iz videa. Jedna od njih voditelja pita "Znaš ti 'ko sam ja?", druga govori: "To ti je ona šta je tukla onu na videu...", na što je prva prasnula u smijeh. "Oćemo i tebe istuć?", pita zatim druga djevojčica voditelja. Jesu li to doista djevojke iz videa, nije poznato, splitski medij piše da se u komentarima pod tim TikTokom, koji je pogledalo 62 tisuće ljudi, ispostavilo da je jedna djevojka autentična, a druga nije.

Zlostavljaju slabije od sebe

Vršnjačko je nasilje sve češće, sve brutalnije i događa se među sve mlađom djecom, što stručnjake posebno zabrinjava. Pitali smo ih što se događa s mladima i djecom, i zašto - odgovori puno toga objašnjavaju. Vršnjačko nasilje često je usmjereno i na djecu/mlade s teškoćama, o čemu su nam posvjedočile dvije majke dječaka, odnosno mladića koji su takvo nasilje doživjeli. 

- Mom se sinu, dječaku s autizmom, tad u ranom pubertetu, vršnjačko nasilje dogodilo prije tri godine, u redovitoj školi. Prije nego što se to dogodilo on je bio u zaostatku za svojim vršnjacima recimo tri godine, a otad se u mnogočemu vratio - na razinu djeteta od tri godine, u neku svoju sigurnu zonu... počinje priču majka iz istočne Hrvatske. Njezin je sin bio samostalan u obavljanju nužde, i otišao je pod odmorom na toalet. Kako su kabine bile zauzete, nuždu je obavljao na pisoaru. Za njim su ušla dva starija učenika, treći je vani "čuvao stražu". Unutra su ga fotografirali s leđa, tako da mu se vidjela gola stražnjica, i slike su se brzinom munje proširile školom. 

- Neverbalan je, govori malo i rijetko, a ono što najčešće otad kaže je rečenica: 'Ja nisam glup'. Nije nam sam ispričao što se dogodilo pa niti ne znamo je li to bilo samo jednom, ili više puta. Doznali smo od njegove asistentice, koja nam je javila što se dogodilo. Otad imamo dijete koje ne želi ući u toalet koji nema ključ, a kad uđe, često se ne zna otključati. Nekad je bio toplo, otvoreno dijete koje je učilo vještine, sad je blokiran, uplašen, i strašno je nazadovao, govori nam majka. Roditelji su u sudskom sporu sa školom, smatraju da nije reagirala na vrijeme, i da nije reagirala ni približno dovoljno. 

- Ako prihvatimo činjenicu da vršnjačko nasilje postoji, i da je često usmjereno protiv djece s teškoćama, onda sustav, dakle škola prva, treba biti mjesto koje će na sve moguće načine takvu djecu zaštititi. Ili, ako se nešto već i dogodi, da poslije učini sve što po protokolima mora i može, a ne da zažmiri i sve trpa pod tepih, kao što se nama dogodilo, kaže ogorčena majka. Kako dodaje, asistentica je trebala čekati ispred ulaza na toalet, odmah je trebala biti pozvana i policija. Trojica starijih učenika su od škole dobila - ukor, kaže. 

Žrtve zbog nasilja nazaduju 

- A mi smo izgubili godine i godine rada sa sinom, jer on si ne može objasniti zašto mu se takvo ponižavanje dogodilo. Učili smo ga što je njegova intima i kako ju treba štititi, da bi mu se dogodilo ovakvo nešto. Redovnu nastavu nakon toga više nije mogao pratiti - plakao je uoči odlaska u školu, krenule su nesanice. Prebacili smo ga u drugu, specijalnu školu, što je isto potrajalo više mjeseci. Djeci iz njegovog razreda je bilo žao što odlazi, ali su i rekla ono što su čula od starijih - da je tako za njega bolje!? , govori majka. 

- Regresija traje i dalje, bude malo boljih trenutaka kad se 'vrati', ali to ne potraje dugo. Osjećao se jako nezaštićenim u toj situaciji, zaključuje. 

Jedna je druga obitelj, iz sjeverozapadne Hrvatske, zbog vršnjačkog nasilja nad njihovim sinom koji ima Aspergerov sindrom -  neurobiološki razvojni poremećaj iz skupine autističnih poremećaja - odselila iz Hrvatske. 

- Bio je sustavno maltretiran dvije godine, i više, dolazio kući nakon škole s modricama, krvav. Pisala sam mailove svaki dan, tražila pomoć - ništa. Kulminiralo je kad je došao kući sa slomljenom rukom. U školu je poslan nadzor, utvrđen je propust, škola je dobila mjere no mi smo, doslovno preko noći, odlučili otići iz Hrvatske, govori nam druga majka. Nije dolazilo u obzir vraćati ga u tu školu, pored koje nije želio ni proći.

Njezin je sin danas mladić no posljedice su i dalje, kaže nam, vidljive - mora na psihološku terapiju, štoviše, dodaje, postao je i agresivan. 

Svako treće dijete žrtva je nasilja

Istraživanja kažu da danas već svako treće dijete doživljava neki oblik vršnjačkog nasilja. Ono, pritom, postaje sve brutalnije, i događa se među sve mlađom djecom. Okružena su odraslima koji ne cijene dobrotu, ljubaznost, empatiju pa te osobine nemaju od koga niti učiti, a na cijeni je samo ono što se dogodi u virtualnom svijetu - zato sve snimaju. Virtualni svijet ih zavarava, djeca u njemu imaju pogrešne uzore.

418 počinitelja vršnjačkog nasilja bilo je 2022. godine, a 2020. njih 268
3615 žrtava vršnjačkog nasilja u samo prvih sedam mjeseci prošle godine, podatak je MUP-a
59 djevojaka počinilo je vršnjačko nasilje u 2022. godini, 2020. njih 27
5329 žrtava vršnjačkog nasilja bilo je u 2022., a 2020. ih je bilo 4376, kažu podaci MUP-a

'Biti empatičan danas znači biti slab'

Zanimljive i poučne odgovore o vršnjačkom nasilju dala nam je prof. prim.dr.sc. Katarina Dodig-Ćurković, specijalistica psihijatrije, subspecijalistica dječje i adolescentske psihijatrije i forenzičke psihijatrije iz KBC-a Osijek. 

- Zabrinjavajuća je razina grubosti i agresije koju mladi sve više iskazuju jedni prema drugima. Zabrinjava i činjenica pojavnosti nasilja među djecom u sve nižim dobnim skupinama - čak i u vrtićkoj dobi. Na žalost, agresija, agresivnost, izostanak empatije prema drugima, nasilno ponašanje i slični obrasci ponašanja su kod mladih odavno prihvaćeni kao normalni, jer je stanje društva takvo da se često agresivac doživljava uspješnim i hrabrim, a dobar i pristojan čovjek kao kukavica i gubitnik, 'luzer', napominje psihijatrica. Djeca nam, dodaje, odrastaju u svijetu u kojem najmanji utjecaj na njih imaju obitelj, škola, društvo u cjelini. Okreću se krivim uzorima -  influencerima koji su i sami vrlo upadnog ponašanja i strukture ličnosti, žive u dominantnom, virtualnom svijetu u kojem se jedino može biti priznat, bez obzira na cijenu. 

- Žrtve su obično u očima zlostavljača bezvrijedne, nedostojne, na bilo koji način slabije - izgled, imovinsko stanje, zdravstveno stanje i slično. Zlostavljač je obično osoba s poteškoćama u smislu razvoja nekih psihopatskih crta ličnosti ili nekih drugih oblika poremećaja ličnosti, ili je riječ o osobama koje i same potiču iz vrlo zlostavljačkih i zanemarujućih obitelji, odnosno potencijalno su žrtve neprimjerenih roditeljskih odgojnih stilova, općenito rizičnih uvjeta odrastanja. Kroz svoj sam rad  opazila da su i sami zlostavljači bili metom vršnjačkoga nasilja ili zlostavljanja odraslih osoba, spolno zlostavljanje je, primjerice, često prisutno, napominje psihijatrica.

Indikativan je, nastavlja, i  fenomen grupe - kad grupa zlostavlja neko dijete. To ukazuje na nesigurnost zlostavljača, koji ima potrebu kroz grupno djelovanje zlostavljati drugo dijete, i sebe prikazati moćnijim i snažnijim. 

-  Danas, da bi djelo imalo učinak i važnost, mora biti dostupno široj masi, što je moguće jedino kroz društvene mreže ili platforme. Što više lajkova i pregleda, adrenalin je veći, zaključuje dr. Dodig-Ćurković. Na pitanje gdje je nestao strah zlostavljača od posljedica, odgovara kako je strah kod mladih, po njenom mišljenju, "nepoznat pojam". 

- Uz dužno poštovanje svima koji se godinama bore za prava djece, očito smo preslobodnim stavovima i permisivnim stilom odgoja djeci dopustili da rade što žele, i da nizašto ne budu odgovorna. Radim s djecom odnosno mladima već 20 godina, i svake sam godine sve iznenađenija  stavom da im se ništa ne može, da imaju sva prava, nikakve obaveze, i da je pitanje autoriteta nešto što također ide u zadiranje njihovih prava, kaže liječnica.

"Ako se ne tučemo, tuć će nas" 

- Mi smo ovu djecu potpuno izludili, izbrisali smo sve granice potrebne u njihovom odgoju te danas imamo društvo koje se boji djece. Osnažili smo ih na potpuno pogrešan način, koji najviše štete čini toj istoj djeci. Javni prostor, društvo i javna komunikacija su prepuni agresije, ružnih scena, praktički se rijetko može nešto poticajno i dobro pogledati i pročitati. U virtualnom svijetu u kojem žive sve je još dodatno osnaženo agresijom, nasiljem, mržnjom, u čemu posebno prednjače igrice i razne platforme, napominje psihijatrica. Sram i strah, nelagoda te osjećaj za drugoga, a posebno empatija i dobrota - današnjim su generacijama, dodaje, sinonim za slabost i neuspjeh.

- Radim s njima, čujem što govore i sami mi kažu da trebaju biti i agresivni, grubi i sebični ako se žele uklopiti. Inače ih društvo, citiram, 'prožvače i ispljune'. Žrtve su su pak često stigmatizirane na više osnova, budu poslane na tretmane, često im se savjetuje promjena škole, što je još stres za dijete, dok zlostavljači ostaju uredno u školama, upozorava liječnica.

- Žale mi se i roditelji i djeca da često nemaju adekvatnu podršku ni unutar škole, i često su obeshrabreni. Misle da bi bilo bolje da su djecu odgajali da budu agresivna i zla, jer vide da nasilnik bolje prolazi u životu, navodi psihijatrica. Upozorava na brutalnost obrazaca ponašanja nasilnika.

- Ne radi se samo o ismijavanju kroz uvrede, već često o vrlo brutalnim i ponižavajućim metodama poput pljuvanja, uriniranja i bacanja fekalija po djetetu;  vezanja za stolicu i ostavljanja u mraku; udaranja djeteta o vrata ili ormare; zastrašivanja i ponižavanja kroz razne platforme; snimanja videa dok je dijete u toaletu; bacanja ili krađe užine djetetu ili krađe stvari općenito, i niz drugih vrlo opasnih metoda. Također se često radi o vrlo osjetljivoj skupini djece - mentalne retardacije, autizam, slabovidnost, siromaštvo, sitniji rast - koja se ne mogu oduprijeti takvoj, često grupnoj agresiji. Odgovornost nas sviju je zaštititi takvo dijete, kaže prim. Dodig-Ćurković.

Na pitanje kako takvo nasilje prevenirati, što mogu učiniti roditelji, škola, a što društvo u cijelosti, odgovara kako ne zna je li ijedan takav program u potpunosti kod nas zaživio.

- Moj posao je takav da samo vidim strašne posljedice vršnjačkog nasilja koje u konačnici može završiti i suicidom žrtve, tako da je odavno trebalo jasno postaviti i odgovornost roditelja, i djeteta, ali i škole, u kojoj se često ne uoči na vrijeme izloženost žrtve različitim oblicima zlostavljanja. Škola je mjesto gdje djeca provode jako puno vremena, i škole su mjesto takvih situacija. Zato je potrebno osnažiti i ulogu profesora i nastavnika općenito, koja je često minorizirana i svodi se na upise ili ukore, bez bitnijeg učinka na zlostavljače. Odgovornost je i na roditeljima - ne može se dogoditi da dijete mjesecima tuče drugo dijete, a roditelj odbija preuzeti potrebu razgovora sa svojim djetetom, ili da za svoje dijete potraži pomoć. Nije normalno imati potrebu svaki dan udariti nekoga, pljunuti ga, gurnuti ili mu ružno govoriti, dodaje psihijatrica. I to dijete, dijete zlostavljač, kaže, očito treba stručnu procjenu i pomoć.

- Društvo je odavno trebalo jasno poslati poruku da se nasilje i agresije neće tolerirati ni u jednom segmentu društva, a posebno među djecom. Međutim, koliko smo u tome uspjeli? Nismo nimalo, ističe liječnica. 

Pandemija je, dodaje, produbila ionako velik jaz među mladima koji su često utjehu, sigurnost, samopouzdanje i osjećaj slobode radije potražili u virtualnom nego u stvarnom svijetu. Djetinja psiha je vrlo osjetljiva, fragilna, lako podložna i sugestibilna za sve i svašta, pa tako i svijet dominacije agresije, rata, sukoba.

Adolescenti nemaju kočnicu, samo gas 

- U igricama nema empatije, bitno je postići što veći level, a kako leveli rastu, tako i razina empatije opada. Uglavnom, većina mladih ni ne zna jasno definirati empatiju kao pojam, a kad i znaju, smatraju da je to osobina slabića, a ne uspješnih. Empatija se uči u obitelji, u školi, na ulici, u vrtiću. No pogledajmo svijet oko sebe, imamo li gdje naučiti empatiju?, retorički se pita psihijatrica. 

Kako pojašnjava, adolescenti zbog prirode svoje dobi i razvoja mozga u njemu još nemaju ugrađene kočnice, samo "kvačilo za gas".

- Na nama je kao društvu omogućiti im gas ne bude nasilje, igrice, mobiteli, laptopi, umjetna inteligencija nego im dati prostor za druženja, za igru, susrete. Današnja djeca su potpuno motorički i psihički često nespremna sa život oko sebe. Za to smo mi odrasli isključivo odgovorni jer ih odgajamo kao da je život med i mlijeko, lišavajući ih svake odgovornosti. Onda se čudimo njihovom ponašanju. Katastrofalno, ogorčena je stručnjakinja. 

Raste, kaže, broj općenito mentalnih dijagnoza, a djeca koja im dolaze na liječenje često dođu radi posljedica vršnjačkoga nasilja -  samoozljeđivanja, pokušaja suicida, raznih depresivnih stanja, fobičnih stanja, tikova, noćnog mokrenja i slično.

- Iz svog ću iskustva reći da sve više djece trpi nečiju bahatost, agresiju i nasilno ponašanje, i pritom se čini da je reakcija društva vrlo mlaka, ili nikakva, zaključuje prof.prim.dr.sc. Katarina Dodig-Ćurković.