Dok se analiziraju nedavni događaji u Srbiji i komentira politička klima, društvene vrijednosti i njihov pogubni utjecaj na generacije mladih ljudi u toj zemlji, Hrvatska bi se trebala pogledati u ogledalo. I suočiti s odrazom.
Poštanska marka Gojka Šuška: Dok se zgražamo nad Srbijom, borimo se s vlastitim avetima
Hrvatska pošta izdala je ovih dana poštansku marku s likom Gojka Šuška povodom 25-godišnjice smrti ratnog ministra obrane.
Ministra i HDZ-ova političara koji je bio zagovornik osnivanja tzv. Herceg-Bosne, tvrdio kako je Bosna i Hercegovina za njega Hrvatska i zajedno s Franjom Tuđmanom i generalom Jankom Bobetkom našao se u presudi Haškog suda kao dio političkog vodstva koji je dijelio "kriminalni čin etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i podjelu Bosne i Hercegovine".
Ali i kao i političara koji je, prema svjedočenju bivšeg ministra Josipa Boljkovca, pucao na Borovo Selo kako bi isprovocirao lokalno srpsko stanovništvo, te kasnije javno poručivao kako su "naši roditelji Srbe tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali, dok smo ih mi molili da ostanu, a oni su otišli". "Radilo se, dakle, samo o pristupu".
I da, Gojko Šušak bio je pokrovitelj tvrde nacionalističke struje u HDZ-u.
Sada se ministar s takvim političkim opusom našao na poštanskoj marki.
Treba to imati na umu kad se analiziraju nedavni događaji u Srbiji i komentira politička klima, društvene vrijednosti i njihov pogubni utjecaj na generacije mladih ljudi u toj zemlji.
Razoreno naličje
Kult oružja nadovezao se na kult ratnih zločinaca čiji murali ukrašavaju beogradske ulice, na kult lažnog herojstva kojim se kontaminiraju generacije, na kult nasilja i rata, kult mafije i huligana, kult bjelosvjetskih zavjera i govora mržnje.
Srbija je otkrila svoje razoreno naličje. Ali Hrvatska nije predaleko od toga.
Kult Gojka Šuška kao ratnog ministra obrane vodi prema opravdavanju ratnih zločina i antisrpske politike. Zajedno s promocijom Darija Kordića, osuđenog za zločin u Ahmićima, koji uredno pohađa klerikalne manifestacije. Ili žaljenjem državnog vrha zbog samoubojstva osuđenog Slobodana Praljka koji je srušio Stari most u Mostaru. Ili porukama predsjednika Zorana Milanovića o Aleksandri Zec, osuđenim hrvatskim generalima, genocidu u Srebrenici ili zločincima poput Mihajla Hrastova.
Srbija ima svoje murale, ali i Hrvatska promovira svoje heroje.
Koje se ne pita, poput generala Ante Gotovine, gdje se skrivao četiri godine dok je bježao od hrvatskog pravosuđa i policije.
Ili ih se slavi, opravdava ili promovira - poput šatoraša - dok jurišaju na Banske dvore, hvataju policajce za vrat, ruše legalno i legitimno izabranu vlast i krše hrvatske zakone.
Oslobođenje Zagreba
Srbija njeguje kult Draže Mihailovića, a po Hrvatskoj još stoje ulice ustaških dužnosnika, vlast legalizira ustaške simbole u kontekstu Domovinskog rata, Sabor ne donosi zakonsku zabranu pozdrava "Za dom spremni", u školama se drže predavanja o tome da Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, a ovih dana održala se i javna tribina "Je li Zagreb 1945. godine oslobođen ili okupiran?".
Osim toga, u Zagrebu je podignut spomenik predsjedniku koji je odbijao potvrditi oporbene gradonačelnike, a priprema se i podizanje spomenika gradonačelniku koji je Zagreb pretvorio u leglo korupcije i kriminala.
I Hrvatska je, također, razorena političkom korupcijom zbog čega tisuće ljudi bježi u druge zemlje.
Pokoravanje države
Normalno je zgražati se nad Aleksandrom Vučićem i vjerovati kako Hrvatska ima normalniju vlast i pristojnije političare. No Andrej Plenković guši ili pokorava institucije, prilagođava Hrvatsku svojim i interesima HDZ-a, tjera zastupnike iz Hrvatske, kroji izborne zakone. A Zoran Milanović trampovskom retorikom šamara protivnike, zagađuje javni prostor, koketira s antivakserima, dodvorava se nacionalistima.
Obje zemlje koprcaju se u mitovima i zločinima, u povijesnom revizionizmu, u političkoj korupciji, u raspadu institucija, u društvenoj apatiji i frustraciji. S jednom bitnom, možda i ključnom razlikom, da Hrvatska ima spasonosni izlaz prema Europskoj uniji.
I stoga, umjesto da se Gojka Šuška i njegovo političko nasljeđe prepusti zaboravu, kao što se zaboravilo ili zanemarilo i neke druge aktere Domovinskog rata, promocija poštanske marke s njegovim likom ne samo da otvara stare rane, već i pruža alibi za promociju tvrde nacionalističke politike, za amnestiranje zločina i opravdavanje politike koja je Hrvatsku godinama držala u izolaciji.