Poetika prevare: Natječaj Ministarstva prostornog uređenja koji je trajao cijelu jednu sekundu

Novca da imam nezamislivo mnogo, kupio bih neboder u kojem živim. I onda bih, kat po kat, stan po stan, kvaku po kvaku, utičnicu po utičnicu, građevinu do u najsitnijih detalja vratio u prvobitno stanje iz 1969. godine kada su u neboder ušli prvi njegovi ljudi. Nestalo bi svih ostakljenih balkona, nestalo bi plastificiranih prozorskih stijena, kojima su stanari postepeno zamjenjivali originalne drvene, onako kako bi one trunule, i baš sve bi bilo onako kako je moralo biti prvoga dana. Neboder, kao ni njegovi blizanci s brojeva 1 i 5, kao ni svi ti tornjevi što ih je projektant Slavko Jelinek uzdignuo na Bundeku, nisu jedinstvena i originalna arhitektonska remek-djela. Oni su, kao i najveći dio novozagrebačkih građevina izniklih između sredine šezdesetih i kraja osamdesetih, neka visoka, dobro izvedena konfekcija jugoslavenskoga i hrvatskog socijalističkog modernizma, ali sve te zgrade, uklapane u urbanističke planove i rješenja epohe, čine arhitektonsko i urbanističko remek-djelo Novog Zagreba, koje se danas, kada se prije pola stoljeća posađena stabla pretvaraju u šumu koja doseže gornje katove nebodera, prikazuje upravo nama u punoj svojoj ljepoti. Šteta što ne vidimo ono u što svakoga dana gledamo.

Obnovio bih, dakle, dosljedno i do kraja tu Jelinekovu skupu i minucioznu kombinaciju armiranog betona, metala i drveta zato što mislim da je upravo visoka konfekcija novozagrebačkog socijalističkog modernizma ono što je od Zagreba uistinu najvrednije. Tu je grad postao gradom, nadrastajući jednu neveliku pograničnu habsburšku varoš, koja je samovala tu na pragu Orijenta, jer je sultan nikada nije ni pokušao osvojiti.

E sad, pokušajte zamisliti kako sam se osjetio, na svome šesnaestom katu, u jednom od posljednjih stanova s drvenom stolarijom, gdje se ne smije dotaknuti nijedna stvarčica koju je dotaknuo Jelinekov um, uključujući i već propala balkonska vrata, s metalnom kvačicom kojom se zakače za ogradu, da ne lupaju na ljetnome vjetru, kada mi je došao predstavnik suvlasnika zgrade, inače čovjek od mog punog povjerenja, da ne kažem i prijatelj, da od mene traži potpis za prijavu za “projekt energetske obnove”, u natječaju što ga je raspisalo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, čija je ideja da se za europske novce obnove naše zgrade i neboderi, bez imalo vođenja računa o identitetu, stilskim karakteristikama, pa i autorstvu koje stoji iza tih zgrada. Naravno da sam morao potpisati suglasnost, jer da je nisam potpisao, ispao bih čudak u borbi koja je unaprijed osuđena na propast. Tješio sam se time što predstavnik stanara nije neki blesav čovjek, ali je ipak idealist, pa će za naš neboder izvući najbolje što se u ovakvoj situaciji može.

Ministar prostornog uređenja, inače ruski čovjek, oko vlastitog džepa vrlo vješt, Ivan je Paladina. Njegovo prezime trebalo bi se izgovarati uz jednaku akcentuaciju kao prezime Komadina, ali iz nekih čudnih snobovskih razloga, u javnim ga medijima i u Vladi, od Plenkovića pa naniže, izgovaraju kao da je u pitanju neurokirurg Josip Paladino, samo što sasvim neočekivano na kraju dodaju glas - a. Pokušajte na isti način izgovoriti prezime Komadina, pa ćete shvatiti kako to u biti tragikomično zvuči.

Elem, ministarstvo Ivana Paladine-Komadine (ovo nije da bi se ministru rugao, nego da uvježbamo ispravan izgovor njegova prezimena) raspisalo je natječaj za cijelu Hrvatsku, a naš neboder se, zahvaljujući poduzetnom i sposobnom predstavniku suvlasnika, tojest stanara, prijavio preko tvrtke Planetaris, za “pametnu obnovu zgrada”, koja je za nas obavila sve što je potrebno i vrlo savjesno provela cjelokupnu administrativno-pravnu i dokumentacijsku pripremu posla. I, sukladno natječaju, oni su pristupili prijavi putem elektronskog sustava, dana 17. svibnja 2022. godine, točno u 9 sati ujutro. Na startu su se, dakle, pojavili s preciznošću Usaina Bolta, premda nipošto ne bi trebalo biti riječi o kratkoprugaškoj atletskoj utrci.

Međutim, pokazat će se, već u sljedećoj sekundi, da je riječ o nečemu mnogo gorem. Naime, u prvoj sekundi, onoj u kojoj ni Usain Bolt još nije uspio načiniti prvi korak, već je stigla prijava 236 zgrada, što je predstavljalo dvostruku vrijednost predviđene alokacije. Dakle, u prvoj je sekundi vrijednost prijavljenih projekata bila 600 milijuna kuna, dok bi se u konačnici trebala odobriti polovica od tog iznosa. Tvrtka Planetaris, koja se bavi “pametnom obnovom zgrada”, a nešto je manje verzirana u tehnikama atletskog sprinta, koja je zastupala 57 projekata, dakle 57 zgrada za koje je prikupljala i obrađivala dokumentaciju, sve prema pravilima ministra Ivana Paladine, u toj prvoj sekundi nije uspjela plasirati nijednu svoju prijavu.

Nakon što im je, dakle, na krajnje bizaran način propao ogroman posao, iz Planetarisa javili su se našem predstavniku, a onda i svima nama, skrušenim pa i pomalo dirljivim dopisom, u kojem izražavaju žaljenje i obavještavaju nas da im nismo ništa dužni za posao koji su obavili za nas. Ili ga nisu obavili? I što je tu ustvari pravi posao? U čemu se sastoji greška, pa je naš neboder, zajedno s ostalih 56 zgrada i nebodera, prošao poput onog tužnog sprintera iz siromašne istočnoeuropske zemlje, koji iz nekog svog čudnog razloga nije napustio startnu poziciju nakon što se čuo pucanj za start utrke?

Greška je, kao i uvijek, u prevari. Prvo što ćete pomisliti jest da su prevaranti upravo oni, ili većina onih, koji su radili za 236 zgrada što su uspjele ući u natječaj, i koji su utrci pristupili na način Usaina Bolta, znajući da će utrka trajati jednu sekundu. Oni, pomislit ćete, znaju i to kako će stvar dalje teći i tko će podijeliti 300 milijuna kuna predviđenih sredstava. Može biti da ste u pravu, ali dok se to ne dokaže na nekom hrvatskom sudu, možete to objesiti mačku o rep. A neće se dokazati!

Međutim, postoji u cijeloj stvari mnogo markantnija, reklo bi se sistemska prevara, za čije nam dokazivanje nije potreban sud, kao što nam, recimo, sud nije nužan niti da bismo znali kako se akcentuira prezime ministra Komadine koji nije Komadina, nego je Paladina. Komadine su u SDP-u, a Paladine u HDZ-u. Sistemska prevara sastoji se u tome što se 300 milijuna kuna, dobivenih od Europe, ne pretvara u “projekt energetske obnove” za cijelu Hrvatsku, naprosto zato što je za takav projekt to apsolutno premalen novac. To je kao da sav kosmički bol hrvatske književnosti naumite otkloniti tablom plivadona. Tristo milijuna ćete pod tim naslovom angažirati ukoliko ste potpuni idiot, ukoliko ste gadan politički demagog ili ukoliko se u jednoj duboko zarobljenoj i medijski neslobodnoj zemlji bavite marketingom vladajuće stranke.

Naravno, postoji mogućnost da je takozvana Europa zahtijevala da se 300 milijuna kuna naslovi upravo kao “projekt energetske obnove” za cijelu Hrvatsku, pa je Ministarstvo prostornog uređenja samo bilo izvršitelj više volje. U tom slučaju sve ostaje isto, samo što je počinitelja više, i nisu samo u Zagrebu, nego su i u Bruxellesu.

Ovaj natječaj nije raspisao potpuni idiot, niti je potpuni idiot u Bruxellesu Hrvatskoj namijenio 300 milijuna kuna za “projekt energetske obnove” zgrada koje su u ovoj siromašnoj i zapuštenoj zemlji građene u proteklih stotinjak godina. Idioti ni u Zagrebu, ni u Bruxellesu ne sjede na tako visokim pozicijama. Premda se mnogi od njih ponašaju kao potpuni idioti. Ali upravo je potpuni idiotizam znak njihove visoke inteligencije, kao i svijesti o tome dokle mogu ići u političkoj demagogiji i s kakvom u hrvatskom slučaju zemljom imaju posla dok provode marketing Vlade i vladajuće stranke. Recimo, ako bi netko ljudima u Ministarstvu prostornog uređenja, ili, ne daj Bože samom ministru, rekao da su lažljivci, koji sazivaju lažni, koruptivno krajnje sumnjiv natječaj, i ako bi to još, ne daj Bože, učinio preko medija, oštećeni, uvrijeđeni i duševno bolni ministar i njegovi ljudi izvršili bi pritisak na medij, pisali lažne demantije, ozloglašavali člankopisca, tužili ga pred sudom, a sudovi u Hrvatskoj su, to dobro znamo, vrlo osjetljivi na političke tužbe protiv novinara. Reagiraju munjevito, u korist tužitelja. Ovo je dovoljan razlog da mi nikad ni na kraj pameti ne padne da ministra Paladinu i njegove ljude nazovem lažljivcima.

Žao mi je, međutim, predstavnika stanara. A pomalo mi je žao i tih ljudi iz tvrtke Planetaris koji su sudjelovali u jednoj opskurnoj euro-hrvatskoj igrariji, sve misleći da rade neki ozbiljan posao. Za “projektom energetske obnove” ne žalim. Ne može se obnovom nazivati nešto što poništava identitet autorskog djela i što briše lice s mog nebodera.