Plenković se ruga SDP-u, iako je i on izbacivao ljude iz HDZ-a. Ali nije izbacio one koje je trebao...

Andrej Plenković pokušao se ovih dana narugati SDP-u.

Na pitanje hoće li izbaciti Gordana Lauca iz Zdravstvenog savjeta Vlade, premijer je šeretski uzvratio: "Nismo mi SDP da izbacujemo ljude".

Malo mu je falilo da ustane u obranu svog omiljenog Gordana Marasa, jednog od nedavno isključenih SDP-ovaca, ali već je i ovom izjavom otišao predaleko.

Jer Plenković je, poput mnogih svojih prethodnika koji su izbacili ili pobrisali brojne članove, dužnosnike i naročito predsjednike, i sam provodio čistku u stranci. Izbacio je, primjerice, Darka Milinovića zbog "događanja naroda" pred Središnjicom, izbacio je Josipu Rimac nakon istrage, kao i Alojza Tomaševića nakon što su mu vapaji supruge "prineseni premijerovoj pozornosti", a izbacio je i HDZ-ovce u aferi s Whatsapp i Viber porukama.

No puno je važnije koga Plenković nije izbacio, a trebao je.

Kuščević i Culej

Ostavio je, recimo, Lovru Kuščevića koji i dalje drma na Braču, ostavio je Stevu Culeja koji je skrivao zakopano oružje, pozivao Hrvate da sakriju svoje puške (od kojih je jedan zapucala na Banske dvore) i koji je podržavao Miroslava Škoru u predsjedničkoj kampanji, ostavio je Darka Puljašića iz Požege kojega se istražuje zbog korupcije na mjestu gradonačelnika. Ostavio je i izbačene ministre povezane s aferama i imovinskim karticama, kao i kompromitirane kandidate na lokalnim izborima.

Nije, dakle, stvar u izbacivanju. Nekad je veći problem u činjenici da izbacivanja nema.

Ipak, SDP i Peđa Grbin morat će se još neko vrijeme braniti od ruganja Plenkovića, pobune stranačkih članova i kritika javnosti zbog onoga što se obično smatra autoritarnim ponašanjem stranačkih lidera.

Čišćenje terena

Novi predsjednik, gotovo po automatizmu, želi oko sebe počistiti teren od suparnika, protivnika, kritičara, zavjerenika... Sve dok ne učvrsti vlast, konsolidira podršku i pokori stranku. 

To je u SDP-u radio i Ivica Račan početkom devedesetih, čisteći stranku od starih kadrova i konkurenata, to je radio i Zoran Milanović koji je izbacio sve (osim jednog) konkurenta na izborima za predsjednika stranke, to nije uspio - iako je želio - učiniti Davor Bernardić, sada je došao red na Peđu Grbina.

A tako se ponašaju i lideri mnogih drugih stranaka. 

Peđa Grbin tvrdi kako je višegodišnjim podrivanjem svog prethodnika Bernardića, a time i rušenjem rejtinga stranke, radio u interesu SDP-a, a isto tvrdi i sada kad isključuje Marasa, Rajka Ostojića i druge Bernardićeve suradnike, dok istodobno SDP-u rejting i dalje klizi.

Grbin se brani kako mora počistiti stranku da bi se počeo baviti idejama i politikama, premda je jasno da su ideje i politike odavno postali podstanari na Iblerovu trgu. 

Bitka frakcija

SDP je postao interesna organizacija uhvaćena u permanentne obračune stranačkih oligarhija, što se manifestira kroz turbulencije u stranačkom klub u Hrvatskom saboru. Bivši predsjednik napuni Sabor svojim ljudima, novi predsjednik uđe u sukob s tim zastupnicima, klub se lomi, zastupnici otkazuju poslušnost, napetosti rastu do novih izbora kad se ukleti ciklus ponavlja.

Fotelja je sve manje, pa su stoga obračuni oligarhija sve krvaviji. Nema mjesta za velikodušnost, otvorenost, demokratičnost... Igra samo goli opstanak.

Svaki predsjednik HDZ-a nakon Franje Tuđmana smijenjen je ili izbačen iz stranke, a neki su - poput Jadranke Kosor - naprosto pobrisani iz stranačke povijesti. Takva sudbina mogla bi dočekati i Andreja Plenkovića kojeg na površini održava ono što je dosad spašavalo svakog stranačkog šefa - vlast. 

Negostoljubiva oporba

SDP se muči sa činjenicom da je već treći uzastopni izborni ciklus zapeo u oporbi: negostoljubivoj zemlji u kojoj zamiru partikularni interesi i osobne ambicije, inače sastojci od kojih se napuhava svako stranačko članstvo, ali zato mogu bujati ideje i politike koje onda dovode do rasta podrške birača.

Post-milanovićevski SDP zarobljen je u građanskom ratu frakcija, a u takvoj atmosferi nema ni prostora ni interesa za kreiranje ideja i programa. S druge strane, nove ideje i programi, ali i energija i pristup, doprinose rastu platforme Možemo.

Plenković se još uvijek može rugati SDP-u, premda se time zapravo ruga samome sebi. Vidjet ćemo hoće li se uskoro tako rugati i SDP-ovoj konkurenciji s ljevice.