'Plakati su nekad imali moć, a danas ih nema na ulicama, sada svi samo bulje u mobitele'

Gotovo da nema rata na ovom svijetu, od pojave papira i tiskarskog stroja, koji nije obilježen i popraćen plakatima. Bilo da su nastajali uoči samih ratova kao podrška sukobima, protjerivanju neprijatelja, kampanjama straha i mržnje, ili u jeku ratova kao antiratni pozivi, nezamjenjiv su dio političkog, sociološkog i kulturno-umjetničkog naslijeđa. 

Plakati su izgubili snagu i moć, zamijenili smo ih TikTokom 

Međutim, od devedesetih godina i američke invazije na Irak 2003. godine svijet se neumoljivo promijenio, a plakat je izgubio snagu i moć. Sve one teme kojima su se plakati bavili, danas su se preselile na društvene mreže i web platforme. Plakat je tako danas posve suvišan i nepotreban jer, osim što ga na ulici gotovo nitko neće zamijetiti, predstavlja i „trošak“ koji se, jednostavno, „ne isplati“. Plakate smo zamijenili digitalnim oblicima, kratkim videima na TikToku, Facebooku i Instagramu. 

Antiratni plakati koji danas nastaju zbog Ukrajine nemaju domet kakav su imali oni za vrijeme rata u Hrvatskoj 

Iako plakati i danas nastaju, osobito oni antiratni otkako traje ruska agresija na Ukrajinu, njihov domet nije ni približno snažan kakav su, recimo, imali plakati nastalih za vrijeme ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. 

Bojan Hadžihalilović, dizajner iz grupe Trio koja je za vrijeme opsade Sarajeva u svijet lansirala cijeli niz plakata i razglednica, ističe kako je to bilo „drugo vrijeme u kojem je izgledalo da sve ima smisla“. 

“Intervenirali smo u dizajn velikih brendova, poput onog Coca Colinog i stvorili Enjoy Sarajevo, onda razglednice iz Sarajeva na kojima je bila srušena i granatirana arhitektura grada. To je bila reakcija, nas dizajnera iz opkoljenog i napadnutog grada koja je imala smisao i odjek u svijetu“, izjavio je Hadžihalilović za 24sata. 

Naravno, dodaje, rat nije stao zbog antiratnih plakata koje je grupa Trio (Bojan Hadžihalilović, Dalila Hadžihalilović i Lejla Mulabegović) ali je svijet zahvaljujući njima saznao što se, zapravo, događalo u glavnom gradu Bosne i Hercegovine za vrijeme opsade. 

"U današnjem vremenu plakati nemaju smisla, ništa nema smisla" 

“Danas nekako, u ovom kontekstu, više ništa nema smisla. Pa čak ni  to smo tih godina stvarali, i ne samo mi, nego i hrvatski dizajneri koji su ukazivali na užase i strahote rata. Sve to je, u današnjem vremenu, izgubilo smisao i pretvorilo su u malu kutiju uspomena iz rata“, ističe Hadžihalilović. 

Nitko od nas neće napraviti svoju Gernicu, rekao je Boris Bućan (1947. – 2023.), jedan od najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika, Hadžihaliloviću, kada je nakon rata organizirana izložba plakata u Klovićevim dvorima. 

Dizajn nikad nije iznad ili izvan politika i ideologija, objašnjava Dejan Kršić, dizajner i sveučilišni profesor, te uvijek nastaje u međuodnosu naručitelja, kreativca i društvenog konteksta. 

"Plakati nikad nisu pokrenuli ni zaustavili ratove" 

“Plakati jesu često bili sredstvo pripreme javnosti za rat, ali ne znam da su ikad izazvali rat. Plakati, ma kako dobri i efektni bili, na žalost, ne mogu ga ni zaustaviti. U oba slučaja odgovornost je isključivo na političarima. Odluka da idete u rat, kao i da ga zaustaviti, uvijek je politička“, rekao je Kršić za 24sata. 

Antiratni plakati svjedoče, objašnjava Kršić, i danas i u budućnosti, kako ne postoji društveni konsenzus o opravdanosti i nužnosti, neizbježnosti rata kao sredstva za ostvarenje političkih ciljeva. 

“Svaki antiratni plakat dokazuje da postoje ljudi koji vjeruju u mir, zaustavljanje nasilja i razaranja, kao i da je moguće racionalno, diplomatsko, rješavanje problema“, ističe Kršić i podsjeća da su digitalne platforme prepune poziva umjetnicima i dizajnerima da iskažu solidarnost prema Ukrajini, ali je pitanje, koliko su takve akcije uspješne – kako u umjetničkom smislu, ali i onom podizanja solidarnosti, svijesti, empatije. 

Slučaj Gagro i Benetton 

“Kao i nizu prethodnih društvenih kriza, ratova i raznih oblika katastrofa, nakon protoka vremena iz te će se nepregledne mase ipak profiltrirati nekolicina zanimljivih i vrijednih radova  - djela koja će se izdignuti iznad vizualnih i misaonih klišeja“, dodaje Kršić. 

Jedan od takvih primjera koji i danas izaziva žestoke rasprave je i billboard Benettona iz 1994. na kojem su objavljene krvave maskirne hlače i bijela majica za koju su, iz ove modne tvrtke, tada tvrdili da pripada vojniku HVO-a, Marinku Gagri koji je poginuo u Mostaru. Ni danas nije do kraja poznato – je li zaista Gojko Gagro, otac poginulog vojnika, njegovu uniformu 'dao' Benettonu u znak antiratnog prosvjeda ili je cijela priča izmišljena. 

Gojko Gagro je u nekoliko navrata negirao da je Oliveru Toscaniju, tadašnjem Benettonovom dizajneru, ustupio uniformu, jedino što mu je ostalo od sina, te ih optužio za lažno predstavljanje. U Hrvatskoj, kao i dijelovima BiH koji su tada bili pod kontrolom HVO-a, ovi su billboardi bili zabranjeni. 

“Cjelokupna tadašnja Benettonova kampanja bila je jedinstven slučaj proizišao iz položaja Olivera Toscanija i njegove veze s vlasnicima, ali i specifičnog društvenog trenutka koji se odražavao na područja dizajna i marketinga“, tvrdi Kršić. 
I tada su se vodile diskusije o etičnosti i cinizmu marketinga koje nisu jednostavne, podsjeća Kršića, a Toscani je reagirao na niz važnih tema – AIDS-a, rasizma, gladni u svijetu, ratova u bivšoj Jugoslaviji. 

"Svijet je posvetio pažnju ratovima na Balkanu zbog Gagrine krvave uniforme" 

“Toscani i Benetton su možda bili površni u korištenju imena, čini se da ta krvava uniforma uopće nije Marinka Gagre, ali siguran sam da je barem malo doprinijela da europska i svjetska javnost posveti pažnju ratu. Utoliko nije promašena", dodaje Kršić.

Tih su godina pod pritiskom dijela javnosti u SAD-u morali povući reklamne plakate koji su prikazivali crnkinju kako doji bijelo novorođenče.

“Sumnjam da je samo zbog takvih slika na plakatima prodao i jednu majicu više, da su tako kampanje tzv. šok advertajzing uspješne, ali mislim da mogu kreirati neku vrstu javne diskusije oko važnih društvenih tema", kaže Kršić i podsjeća se ova modna tvrtka vrlo brzo vratila "konvencionalnijim, dosadnim i društveno-irelevantnijim načinima promocije". 

"Ljudi bulje u mobitele, a ne kao nekad plakate na ulicama" 

Plakat je, smatra Hadžihalilović, izgubio svoju moć na ulici, gdje mu je i bilo mjesto. 

“Ljudi danas bauljaju po ulicama i gledaju u mobitele ne mareći za život oko njih. Plakat se preselio u digitalnu formu, izgubio je svoju veličinu, svoj oltar formata 100x70cm. Kazalište još jedino poštuje najavu svoje predstave kroz umjetničku formu plakata“, dodaje Hadžihalilović. 

U ovom trenutku, ističe, postoje desetine art foruma i dizajnerskih udruga koje agitiraju protiv agresije na Ukrajinu i nude sjajna rješenja, ali nemaju nikakvu pozornost. 

“Sve to nekako služi kao da pokazuju jedni drugima, nemaju pozornost, nikog više ta forma ne zanima“, ističe Hadžihalilović. 

“Bučanovi kazališni plakati bili su prava umjetnička djela, promijenili su poimanje plakata jer su bili 'lijepi kao slike'. U Sarajevu je bila mantra da plakati, posteri i naslovnice novina, moraju provocirati, pozvati prolaznike na reakciju, često vrlo brutalno i nedvosmisleno.

Izazov je bio tada dizajnirati plakat o kojem će se pričati idućih dana“, ističe sarajevski dizajner. 

"Devedesetih je godina naslovnica Timea mogla protresti planet, danas ništa ne može" 

Iako je bilo rat u BiH i Hrvatskoj, dodaje, Hadžihalilović, u svijetu su to bila vremena, jako romantična s ove vremenske distance, kada je jedna naslovnica Timea mogla protresti cijeli planet, promijeniti tijek rat, odluke političara. 

“Danas je to teško zamislivo i mladima ljudima sigurno teško objašnjivo“, smatra Hadžihalilović.

Kršić, pak, ističe kako živimo u svijetu opsjednutom lažnom političkom korektnošću u kojem su svi vječno uvrijeđeni nečim. 

“No, upitajmo se, da li je svijet u kojem su čak i marketinške kampanje mogle tematizirati pitanja rasizma ipak malo bolji od ovog u kojem se takve mogućnosti sužavaju a da se rasizma, rata i nasilja nismo riješili", dodaje Kršić.