'Nadam se da mamu i tatu nisu mučili i iživljavali se nad njima'

E, moj tata... Što se s tobom i mamom dogodilo? Hoću li ikad saznati istinu, kao mantru ponavlja Draga Vukošić (54) iz mjesta Gornji Popovac kraj Slunja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Nježno prstima gladi požutjelu fotografiju s koje je gledaju njezini roditelji Ivan i Anka Morosavljević. To je njihova posljednja snimljena fotografija. Iako je prošlo više od 26 godina od trenutka kad ih je posljednji put vidjela, njihovi osmijesi i pogledi živi su i upečatljivi kao i tih dana studenog 1991.

- Oca sam vidjela 12. studenog, a majku sedam dana prije. Bio je zabrinut. Rekao mi je: ‘Kćeri, najvažnije je da ti s djecom izađeš iz sela i makneš se, a mama i ja krenut ćemo kad krenu i drugi’. To je bio naš zadnji susret. I naš rastanak.

Tri dana nakon toga suprug Josip i šogor došli su po mene i djecu. Najstariji sin imao je sedam godina, kći nepune tri, a najmlađe dijete 18 mjeseci. Uzela sam samo pelene, nešto robice i hrane za djecu. Kraj slunjske školske dvorane čekali su nas kamioni. Izašla sam sa zadnjim. Dan kasnije je pao Slunj - sa suzama u očima prisjeća se Draga. Dok se s djecom i ostalim ženama vozila prema BiH, s ugašenim svjetlima jer se uokolo pucalo, njezini roditelji su ostali u svojoj kućici u Lađevačkom Selištu kraj Slunja. Čitav život su pošteno radili i pomagali kome su mogli. Vrata njihova doma uvijek su bila otvorena, a oni, široke ruke i punog srca, uvijek bili spremni pomoći, ugostiti i pružiti utočište.

- Mojeg su oca svi znali u slunjskom kraju. I poštovali ga. Mami i njemu na pamet nije palo da bi im netko nešto mogao učiniti. Iako sam mislila na njih, prioritet su mi bila moja djeca, koja su dolaskom u Cazin dobila temperaturu. Jedan čovjek iz BiH pomogao mi je odvesti ih liječniku, a kad su dobili terapiju, krenula sam s njima prema Zagrebu. U tom trenutku nisam znala ni gdje mi je suprug Josip, koji je kao specijalac ostao u Slunju - prisjeća se Draga. Dolaskom u Hrvatsku, tvrdi, bilo je lakše. U dvorani kraj zagrebačke Kemijske škole osjećali su se sigurno. I jako osamljeno. I tužno...

- Proplakala sam cijeli put. Susjeda mi je donijela čaj za djecu te rekla da me već čekaju sestra i šogor. Već sljedećeg dana bili smo kod nje u Jastrebarskom, a nakon tri mjeseca dobili smo kućicu iza zgrade Općinskog suda. Tu smo bili sve do povratka 1997. godine - kaže Draga. Njezini roditelji, kako je saznala, stradali su i nestali 23. siječnja 1992. godine. Pokušavala je, kaže, doći do bilo kakve informacije, a najviše ih je dala sestra njezine majke koja je pobjegla i tako uspjela preživjeti.

- Čuli smo da su oni bili kod kuće. To mirno jutro remetila je buka traktorskih motora. Pobunjeni Srbi krenuli su u pljačkaško-ubilački pohod. Dugo su planirali pokolje po selima, ali se nisu usudili sve dok nije pao snijeg. Bojali su se da se po šumama ne skrivaju hrvatski vojnici. Ljude su pobili, kuće zapalili, a još je žalosnije što su se tri tjedna kasnije opet vraćali i palili sjenike - s mukom se prisjeća Draga. Želja joj je samo saznati istinu. Čak joj toliko ni ne znači tko ih je ubio. Kad su se nakon okončanja rata prekapala zgarišta i radile ekshumacije, Draga je saznala da se vodi postupak protiv ubojica njezinih roditelja. Dvojica su u Srbiji, jedan u Australiji i osuđeni su u odsustvu 2013. godine.

- Boli me što imam dojam da vlasti nisu dovoljno učinile da se to jednom zauvijek razjasni. Vjerujte, pristala sam pričati jer se nadam da ću napokon čuti istinu o svojim roditeljima. Na zgarištu je spomen-ploča koju smo podigli mi djeca. To je mjesto na kojem palimo svijeće. A značilo bi mi puno da nađem barem jednu njihovu kost. Da ih pokopamo kako svakom čovjeku dolikuje. Da znam da su tu, gdje je mjesto za sve pokojnike, i da na to mjesto nosimo svijeće i cvijeće. Da mi napokon taj teret padne sa srca i duše - kroz suze priča Draga. Njezine roditelje jedino pamti njezin najstariji sin. Ostala djeca baku i djeda upoznaju i sjećaju se samo iz majčinih priča.

- Plačem i danas. Puno puta kad me nitko ne vidi. Ljudi misle da će vremenom biti lakše. Ali samo je gore. Plačem kad se sjetim priča kako su ljude mučili nakon zarobljavanja i kako su to bile strašne smrti. I vjerujte, bilo bi mi lakše da znam da su stradali od metka, nego da su mučeni i da se nad njima iživljavalo - s bolom priznaje Draga. Oca i majku i danas često sanja. Kroz san je predvidjela njihovo stradavanje, a snovi su joj i danas noćna mora.

- U snu su tužni i mama mi pruža ruke, kao da želi spas. Nikad nikome nisam ispričala da sam dvije noći prije nego što su oni poginuli sanjala da sam s djecom u svojoj rodnoj kući. Došli su neki zapušteni ljudi i ušli u kuću, a majka mi je mahnula da izađem s djecom. Puno sam puta razmišljala je li to neka poruka - pita se Draga i priznaje nam da je njezina majka uvijek kraj uzglavlja držala bočicu sa svetom vodom. Kad je prvi put nakon Oluje došla na zgarište rodne kuće, bočica sa svetom vodom jedina je ostala netaknuta.

Kuća je izgorjela do temelja, ali boca svete vode je čitava

Dragina oca Ivu svi su znali u slunjskom kraju. I poštovali ga. Čitav život proveli su u Lađevačkom Selištu kraj Slunja. Njegova supruga Anka bila je domaćica. Kad su pobunjeni Srbi ubili ljude po selima i palili kuće, do temelja je izgorjela i kuća Draginih roditelja. Došavši na zgarište Draga je pronašla čitavu bočicu svete vode koju je njezina majka držala kraj uzglavlja.