Od 10.000 zdravstvenih djelatnika u tim bolnicama, "solidarno" i formalno na ispomoć ponuđene - riječima i brojem - četiri (4) sestre, stoji u pismu dvoje liječnika KB Dubrava
NJIHOVA SVJEDOČANSTVA
Pismo liječnika iz KB Dubrava: 'Od početka pandemije otišlo je 90 sestara, to je brod koji tone'
Dobili smo pismo dvoje liječnika iz KB Dubrave koji su s nama podijelili svoja svakodnevna iskustva u bolnici pod uvjetom anonimnosti. Njihovi identiteti poznati su redakciji.
Prenosimo njihova svjedočanstva u cijelosti.
"Zar je to bolnica!?" – preleti misao, mojim malim sivim ćelijama, dok čitam e-mail neimenovane liječnice iz "Respiracijskoga centra KB Dubrava" u kojem opisuje svoju, u najmanju ruku, tragikomičnu svakodnevicu. Poput naslova poznate knjige Prima Levija, koristim ovakvu formulaciju ne znajući je li to pitanje ili tvrdnja, jer izostanak interpunkcije dovodi do bolne dvosmislenosti.
U svom emotivnom i dobro strukturiranom, posve izgledno rijetkom javnom pismu u svojoj profesionalnoj karijeri, navodi kako bolesnici ne dobivaju obroke, pacijentima s karcinomom daje se samo Lupocet jer nema drugih analgetika, a i ona sama svakodnevno je izložena napadima bolesnika i njihovih obitelji radi nedostatka lijekova. Tog osnovnog medicinskog fundamenta za koji se bez ikakvog dvoumljenja može reći kako je apsolutni "condicio sine qua non" za funkcioniranje primarne zdravstvene zaštite na obiteljskoj razini, a kamo li za funkcioniranje jedne institucije ove i ovakve razine.
K tome, kronično osoblja nedostaje, opreme nedostaje, a ne postoje niti uvjeti za održavanje higijene pacijenata poradi nedostatka rudimentarnih potrepštine za istu kao što su primjerice sapuni, ručnici, tuševi, itd.. Opis kliničkog tijeka liječenja pacijentice kojoj, usprkos opetovanim naporima, nije mogla priskrbiti niti najosnovniju odjeću osobito je dojmljiv. Precizno opisuje kako je 20 puta zvala kako bi se bolesnici u dobi od 84 godine nabavila donirana majica i deka, što je uspjela tek 4. dan hospitalizacije nakon višednevne izloženosti pogledima drugih pacijenata, građevinskih radnika i neupitne pothlađenosti. Pacijenti viču, ako mogu, jer nema zvona tj. alarma za teške pacijente, kao niti prijenosa informacija o liječenju, te opisuje razinu zdravstvene brige koja, pojednostavljeno rečeno, podrazumijeva izostanak nama bilo kakvih poznatih standarda liječenja, pri čemu se i medicina XIX. st. čini kao nedosanjani san.
Zaključno smatra da u ovim uvjetima rada bolesnicima nije pružena adekvatna medicinska skrb, te da su time narušena njihova ljudska prava, kao i pravo pacijenta na primjerenu liječničku skrb. U konačnici, u bolnoj spoznaji uloženoga truda i vlastite nemoći da bilo što učini poziva se na pravo priziva savjesti i Hipokratovu zakletvu. Ovaj odvažan, osebujan, stručno utemeljen i kirurški precizan iskorak, posve neuobičajen u hrvatskom zdravstvu, više od bilo kakvih riječi upućuje na razinu svakodnevnoga ljudskoga jada i dubinu profesionalnoga bezdana u koji se, to isto naše zdravstvo, sunovratilo.
KB Dubrava je bolnica na istočnom kraju grada, koja trenutačno samo svojom lokacijom podsjeća na staru češku televizijsku uspješnicu "Bolnica na kraju grada". Ova negdašnja vojna bolnica, brodu nalik, danas je i metaforički brod koji tone. Brod s kojega su "otplivali", otišli, ili "utekli" svi koji su to mogli. Ostali su oni za koje kažu drugi, ili zaista nemaju gdje otići, ili osjećaju moralnu obavezu ostati u najdramatičnijim trenutcima povijesti ove ustanove. Manjak kadra, osobito medicinskih sestara, najaviše je pridonio ovakvom tragičnom stanju jer je njihov broj na "Covid odjelima" daleko ispod svih minimalnih i zakonski propisanih normativa. U bolnici je i ranije manjkalo kadra, ali ono što se događalo i još se uvijek događa po tom pitanju tijekom tekuće godine ravno je katastrofi epskih proporcija. Naime, od početka pandemije više od 90 medicinskih sestara napustilo je ovdje svoje radno mjesto, te svoju sreću, tj. daljnju profesionalnu karijeru potražilo što u drugim bolnicama diljem grada i države, što u inozemstvu.
Covid pacijenti uglavnom su u teškom stanju i zahtijevaju stručnu i kontinuiranu skrb, međutim usprkos nadljudskim naporima osoblja, tretman pacijenata je ispod granice ljudskog dostojanstva. Medicinsko osoblje izrazito je demoralizirano, preko svake mjere opterećeno, i - k tome logično - frustrirano, a detaljno i ogoljelo izvješće liječnice o svoj brutalnosti kliničke svakodnevice s, gore spomenutim, manjkom opreme, hrane, lijekova i ljudi, poput Covida-19, na trenutak ostavlja bez daha…. Čitaš, zastaneš, ne dišeš… I nameće se višegodišnje pitanje. Što to dominira u kliničkoj svakodnevici respiracijskog centra KB Dubrava?
Neznanje, nebriga, bahatost, priglupost ili neka posve jasna i neizrečena namjera? Odgovor na ovo pitanje nije niti jednoznačan, niti jednostavan, niti jasan čime se još više naglašava ovaj čin koji odiše moralnom jasnoćom i hrabrošću pojedinca. Čin kojim je prekinula hrvatsku zdravstvenu šutnju u pogledu Covid bolnice. Nives Opačić u Hrvatskoj reviji 2, 2011. godine navodi kako šutnja može biti i medijska, i izborna, i neugodna, možemo šutjeti kao ribe, možemo šutjeti kao kurve, možemo čkomiti, no nijedna od tih šutnja nije stekla status nacionalne discipline kao što je to postigla famozna – hrvatska šutnja. Dostupan nam je i vremenski slijed hrvatske šutnje, pa tako razlikujemo prvu, drugu, valjda i treću. Niti broja im se ne zna! I tko bi mogao predvidjeti koliko ih još slijedi? Ali njezina sveprisutnost u svakoj pori ovoga društva bolno nas osvještava o njenoj dubokoj ukorijenjenosti u našim životima. Rijetko koja institucija uopće, čak i u novo normalno doba prisilne covid digitalizacije, odgovara na upite upućene emailom, uključujući i Medicinski fakultet u Zagrebu. KB Dubrava ujedno je njegova nastavna baza koja školuje liječnike i intelektualce, pri čemu se počesto zanemaruje kako izobrazba liječnika podrazumijeva ne samo usvajanje znanja, vještina, već i stavova.
Dapače, prečesto se u sve više zamjetnom manjku praktičnih znanja i vještina diplomiranih liječnika naglašava činjenica kako Hrvatska školuje akademske građane za koje se podrazumijeva da bi trebali imati visoke moralne stavove, jasne etičke standarde, te sukladno tome suprotstavljati se društvenoj nepravdi, i prkositi moći u ime nemoćnih, što je liječnica, primjenjujući svu cjelovitost svoje edukacije, i učinila. Takvi se iskoraci rijetko viđaju jer šutnja, strah, i pokoravanje dominira svim segmentima hrvatskog nacionalnog tkiva, cijelim korpusom društva, a osobito u medicinskoj struci. Stoga, takvi pojedinci, u pravilu, budu - što suptilno, što surovo - kažnjeni gotovo po sistemu omerte. O liječnici koja je udahnula život ovom pisanom vapaju u formi elektronskog pisma, ništa ne znam, ali u svom izričaju čini se pripada zadnjoj generaciji pionira koji su glasno izvikivali značenje svakoga slova: pošten, iskren, odan, i tako slijedom do zadnjeg slova - radišan.
Premda školovana za postavljanje dijagnoze pojedincu, ona je, možda nehotimično, postavila dijagnozu društva koje funkcionira u posvemašnjem rasapu temeljnih institucija koje bi trebale svojim građanima pružati mir i sigurnost, i to ne samo fizičku, nego i pravnu, zdravstvenu koja u svom najoskudnijem obliku uključuje hranu, vodu, higijenu, lijekove, odgovarajuće terapijske postupke, prikladan smještaj i humani odnos. Umiranje pacijenata u neljudskim uvjetima na dnevnoj razini svega pola sata pješke od KBC Rebra nemilosrdno podsjeća na već doživljene paralelne stvarnosti, tako bliske i tako daleke, u ovom slučaju udaljene samo pola sata „muškog“ hoda.
Težinu situacije u koju, kao u kakvo živo blato, polako ali sigurno tone "Respiracijski centar KB Dubrava" podjednako mi je slikovito dočarao jedan liječnik riječima: "Ne znam što da ti kažem, ovo je Vukovar!“, vidno uzrujan, opisujući stanje u bolnici.. Samo jedna riječ, Vukovar ili Vukowar, bila je dostatna da vrate slike i sjećanja, lijepe i ružne. Sjećam se toga preplavljujućeg osjećaja sreće koji nas je obuzeo prestankom rata i nepokolebljive vjere u bolje sutra. Tada smo vjerovali u boljitak nesvjesni činjenice da će naši roditelji, bake i djedovi umirati bez minimuma ljudskog dostojanstva u "Covid-19 odlagalištu za pacijente" na periferiji grada. Imamo li kao generacija snage, poput onih iz 1971. i 1989., govoriti u ime onih koji to ne mogu, ili ćemo šutke gledati? Glumiti nijeme promatrače kojih se ništa ne tiče jer problem trenutno nije "u mome dvorištu". Ne budemo li mi sada govorili vođeni vlastitom savješću, naša djeca će morati vikati! Ne budemo li mi sada gledali što se oko nas zbilja događa, naša djeca će morati gorko plakati!
Ne budemo li mi sada osluškivati glas zdravog razuma, naša djeca će morati razumno zamijeniti nerazumnim! Tko su odgovorni ljudi, osobe, skupine, ili pojedinci za sve ovo što se tamo događa, nameće se kao logično i posve opravdano pitanje. Samom KB Dubrava trenutačno upravlja "paratijelo" predvođeno koordinatorom imenovanim od strane ministra Beroša, što je već poznata forma i ranije pravno propitkivan obrazac upravljanja na razini cijele države u Covid-19 pandemiji. Sve odluke vezane za funkcioniranje bolnice donosi spomenuto "paratijelo" uz izostanak svake formalne odgovornosti za te iste odluke. Mehanizam upravljanja bolnicom, slikovito rečeno, nalikuje izvanzemaljskoj okupaciji iz filmskog hita “Ljudi u crnom“ koji tijelom čovjeka domaćina upravljaju sukladno vlastitoj potrebi i nahođenju, a teret donesenih odluka, te posljedice učinjenih djela snosi sam domaćin, odnosno njegova ljudska ljuštura na vlastitu štetu.
U spomenutom filmu svjedočili smo posve smiješnim, banalnim, i apsurdnim situacijama kažnjavanja čovjeka domaćina za postupke koje provodi posve mimo njegove slobodne volje. Pitanje „jesmo li se srušili“ stalno se provlači kroz medije. Zaista je teško precizno odrediti trenutak urušaja zdravstvenog sustava i dati na nedvosmislen odgovor, međutim na pitanje “jesmo li pali“ odgovor je puno lakše dati i glasi – jesmo! Kao prvo, pali smo na solidarnosti, empatiji, kolegijalnosti, odgovornosti i organizaciji, a trenutak urušaja zdravstvenoga sustava će posljedično uslijediti biti će vjerojatno novinska kategorizacija. Svjesna potkapacitiranosti uprava KB Dubrava u više je navrata tražila solidarnu kadrovsku pomoć od drugih gradskih bolnica koje koliko toliko „normalno“ funkcioniraju. Prema planu Ministarstva zdravstva te iste bolnice mjesecima šalju covid pacijente u KB Dubrava, međutim zatražena kadrovska pomoć koja bi im omogućila primjerenu razinu skrbi je izostala.
Od 10.000 zdravstvenih djelatnika u tim bolnicama, "solidarno" i formalno na ispomoć ponuđene - riječima i brojem - četiri (4) sestre! Kako bi ironija bila veća, sestre koje su otišle iz KB Dubrava većinom su otišle u ove bolnice koje su ih rado prihvatile i u kojima su, naravno, uvjeti rada, u ovom trenutku, daleko lakši. Premda je ljudska potkapacitiranost KB Dubrave medijski prezentirana, nisu poduzete nikakve radnje za uspostavu prihvatljive razina funkcioniranja i ova trenutačno najvažnija zdravstvena ustanova skrbi o pacijentima svjesna tehničkih uvjeta i nedostatnosti potrebne medicinske skrbi. Njezini djelatnici na raspolaganju imaju jedino priziv savjesti kao pravni instrument kojim mogu iskazati spoznaju vlastite profesionalne i ljudske nemoći spram nejasnih meandara vlasti i odlučivanja, te zaštititi svoj ljudski i profesionalni integritet.
Ako ovaj tekst dobije barem desetinu medijske pažnje strateških atributa "Lile Bačić", teško će biti reći – nismo znali, premda je posve izgledno da će se ministar braniti nedostatkom pravih informacija. Koliko Ministarstvo zdravstva zna za ovu situaciju teško je reći, ali i ako ne zna onda je to prije svega njihova krivica. U slučaju bilo kakve sumnje u istinitost navedenih činjenica, obzirom na anonimnost autorice, od najvećeg je nacionalnog interesa da se sve navedene činjenice provjere, te da "institucije odrade svoj posao“.
Strahovita je i strašna činjenica kako je nekim ljudima dana odgovornost definicije tijeka društvenih i nacionalnih događaja potezom pera i tijeka događaja koji će zasigurno na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj mjeri, odrediti životne sudbine mnogih hrvatskih građana, kako pojedinaca, tako i cijelih obitelji. U konačnici, je li na kraju rečenice kojim se definira ova zdravstvena cloaqa magna na kraju grada, točka, upitnik ili uskličnik ipak je u nadležnosti isključivo i jedino ministra Vilija Beroša.--!?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
