'Pijan se u birtiji hvalio kako je zaklao bračni par i moga tatu'

Nakon što je suprugu, dvije kćeri i dvoje unučadi poslao na sigurno u Zagreb, Marko Bajac ostao je na svojem ognjištu u Bogdanovcima. Kad je selo palo 10. studenog 1991., Marko je sa sumještanima krenuo u proboj.

Prilikom ulaska u minsko polje ranjen je u nogu i trbuh. I danas, 26 godina kasnije, vodi se kao nestao u Domovinskom ratu. Njegova kći Manda Marijanović (52) za njim još tuguje i traga.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Preživjeli mještani ispričali su nam kako su ga nosili dio puta, no rekao im je da ih usporava i da ga ostave, a ako se izvuku neka pošalju pomoć. Ta noć bila je nenormalno hladna, bio je jak mraz. Tek kasnije smo saznali da je jedna mađarska obitelj koja je ostala u Marincima u noći čula zapomaganje. Pratili su taj glas i našli ranjenog tatu. Donijeli su ga u svoju kuću, a s obzirom na to da su bili Mađari, također izloženi torturi, morali su to javiti u štab smješten u centru sela. Kako je nas Bajaca bilo dosta, sjurili su se u kuću jer su mislili da je to jedan drugi Bajac koji je bio u HDZ-u. Navodno su mu previli rane i doveli stariji bračni par iz Bogdanovaca. Čuli smo da su ih potrpali u kamion i vozaču rekli da ih odveze u Petrovce. Taj vozač, koji i danas živi u Marincima, vrlo brzo se vratio i pijan u birtiji hvalio kako je bračni par zaklao, a mog tatu ubio. Nije, rekao je, žalio metka jer je bio ranjen i svo troje izbacio je iz kamiona. Da mi je vidjeti tko odgovara za naše žrtve - kroz suze se pita Manda.

Tijekom brojnih potraga s majkom i sestrom put ju je nanio u Petrovce. Uspjela je doći do očeva prijatelja koji je bio u JNA i koji se kleo da je Marka vidio. Pokazao im je mjesto na groblju gdje ga je pokopao.

- Obavijestili smo Ured za zatočene i nestale te su, kad su iskopali grob, našli tri trupla. No ni jedno nije bio moj tata. Onda se saznalo da u Marincima također postoji grobnica s više trupala. Mama je bila nazočna iskapanju te su ekshumirali muško i žensko truplo na kojemu je bio tatin novčanik. I njegova osobna. Nije mi jasno kako je moguće da se pronašao tatin novčanik, a njega nema - pripovijeda Manda dok joj se suze slijevaju niz lice.

Rat joj je uništio mladost i život. Iz Bogdanovaca je u progonstvo otišla s vrećicom i dvoje male djece. Naime, osim oca za kojim traga, Mandi je rat uzeo i supruga.

- Napustila sam selo 24. kolovoza 1991. Tata nas je nazvao te rekao da su sve žene i djeca otišli i da moramo i mi. Mama nije htjela napustiti dom, ponavljala je da su oni to gradili godinama i da neće ostaviti tu svoju sirotinju. Jedan čovjek iz sela nas je utrpao u auto. A rastanak s ocem nikad neću zaboraviti. Jednostavno smo osjetili da se više nikad nećemo vidjeti. Sjećam se da je na rastanku rekao: ‘Vi morate ići. Bit će mi lakše kad ću znati da ste vi na sigurnom. Ja svoje neću ostaviti. To sam krvavo stekao’. Rekao mi je da me jako voli, a mojoj majci da mi mora pomoći jer imam malu djecu. Stigli smo u Zagreb i to nije bio život, nego paćenje. Ostaviš sve što imaš, ma da je i najveća sirotinja, da je kuća ne znam kakva, ali to je tvoje. Tu si imao svoj dom, svoj mir i svoju obitelj. Stalno sam pila tablete za smirenje, nisam nikako mogla doći k sebi, prihvatiti situaciju da sam izgubila dva čovjeka koja volim, koji nisu nikome ništa napravila - otirući suze pripovijeda Manda.

Snagu da izgura dalje davala su joj djeca kojima je potpuno podredila život. Danas žive u Garešnici te u Bogdanovce i Vukovar ide rijetko. Kaže, ne može.

- Nekoliko dana nakon pada Vukovara sanjala sam da zvoni telefon i čula tatin glas koji kaže: ‘Mi smo zajedno, nemoj se više brinuti za nas’. To je tako usječeno u moje pamćenje. Dolazi pad sela, pad Vukovara, Uskrs, Božić i Nova godina. Za Badnjak, prije večere, mi se molimo i plačemo. I kad ne pričamo o toj 1991. godini, ona je stalno tu. I zbog toga svega jako rijetko idem u Bogdanovce. Preteško mi je. O Vukovaru da ne govorim. Kad otiđem tamo, osjećam da to nisam ja. Ljudi za koje znam da su bili u uniformi, danas tamo žive i rade, čak sam jednog i srela. Preteško mi je i divim se ljudima koji su se tamo vratili - iskreno priznaje Manda. Pitamo je što bi joj značilo da nađu posmrtne ostatke oca.

- Ne znam kako bih preživjela poziv da su mi našli oca. Jedan dio želi da ga nađem, ali drugi dio ne želi. Jer onda bih se morala s njim zauvijek oprostiti - kaže Manda, koja svijeće pali na balkonu. 

Potresne ispovijesti obitelji nestalih

Samo da mi ga je naći, da mu mogu zapaliti svijeću i znati da tu počiva te da je tu njegov grob, rečenica je koju izgovara gotovo svaki naš sugovornik.

U knjizi ‘Nestali u Domovinskom ratu’ objedinili smo potresne ispovijesti ljudi koji već više od četvrt stoljeća tragaju za svojima najmilijima.

Ovo je prva pisana knjiga s istinskim ispovijestima i tragičnim pričama koja odiše bolom i patnjom. Kosti nestalih i dalje negdje trunu, obitelji pale svijeće na krivim mjestima te pokušavaju naći utjehu i mir.