Pejakovići iz Strašnika: 'Zimu ćemo provesti u našoj kući, pa makar nas sve skupa zatrpalo'

Stalno sam ‘na iglama’. Ne spavam već mjesecima. Imam osjećaj da sam oboljela od brige. Ne samo ja, svi moji, ma svi ljudi s ovog područja. Kuća nam ima crvenu naljepnicu. Sve stoji, nitko ne dolazi, ne znam što ćemo, zabrinuto i ubrzano govori nam Magdalena Pejaković (50) iz Strašnika, mjesta koji je bio epicentar razornog potresa krajem 2020.

Nakon tog 29. prosinca u Strašniku ništa više nije isto. Prisjećajući se dana koji nikad neće zaboraviti, Magdalena glasno uzdiše. Svako malo zastaje, suspreže suze, pokušava se ne raspasti. Od potresa koji je zauvijek promijenio Banovinu prošlo je više od pola godine. Magdalena ističe, pola godine jada, strepnje, neprospavanih noći, brige i stresa je iza njih.

- Tog dana bili smo u kući, muž, sin, njegova zaručnica i njegov kolega. Sin i buduća snaha sastavljali su popis uzvanika za svatove - prisjeća se. Opušteno kućno duženje prekinuo je iznenadni oštri zvuk.

- Čula sam da je nešto kvrcnulo. Odmah sam rekla snahi: “Sad će potres”. Kad je zatreslo, premrla sam od straha. Ne mogu vam opisati koji je to zvuk bio, kakvo nasilno trganje, pucanje. Snahu mi je udar bacio sa stolca, dva i po metra dalje u zid. Sin i kolega su pali na pod - govori drhtavim glasom.

'Činilo mi se kao da traje cijelu vječnost'

Magdalenu je silno ljuljanje i udar odbacilo uza zid. Osjećala se prikovano. Strah, tuga, strepnja, šok, sve se to miješalo u njoj. Nije znala što bi i kamo prije. Kaže da se pokušavala ustati, nekako probati pomoći ukućanima, ali noge ju nisu slušale. Danas joj se čini kao da su te minute i sekunde trajale cijelu vječnost.

- Kad se trešnja smirila, izletjeli smo ispred kuće. Ni ne sjećam se točno svih detalja, mislim da je šok odradio svoje. U dvorištu smo imali što vidjeti. Dimnjak s kuće je pao na auto. Tako je bilo i kod susjeda - pokazuje u dvorište preko puta.

Nakon prvih nekoliko minuta šoka, odmah je posegnula za mobitelom. Pokušavala je dobiti kći u Petrinji, ali telefoni nisu radili. Signala nije bilo. Tek nakon pola sata, koji joj iz današnje perspektive izgledaju kao pola stoljeća, uspjela se čuti s kćeri.

- To je bilo pola sata čistog horora - ističe s težinom u glasu. Svako malo pogledava u stranu. Uznemirena je. Emocije su i dalje strašno jake.

Nekoliko dana nakon potresa, obitelj Pejaković je od dobrih ljudi dobila montažnu kućicu. Sve što danas u njoj posjeduju dobili su iz donacija. Država im, kaže Magdalena, nije ništa pomogla. Sustavnog rješenja nema. Prepušteni su sami sebi.

Peteročlana obitelj živi u kućici za dvoje

Iako je darovana im montažna kućica namijenjena za dvoje ljudi, u nju se naguralo njih pet - Magdalena, suprug Tomo (60), kći Anamarija (19), sin Franjo (24) i sinova zaručnica Lea (22). Prezimili su tako stisnuti u tridesetak kvadrata. Tamo i danas spavaju. Grijali su se pomoću improvizirane male grijalice, ali Magdalena kaže da to nije dovoljno. Zima je bila jako neugodna.

- Smrzli smo se do kostiju - pomalo ljutito dodaje. Ne želi još jednu zimu provesti tamo. Kaže, raspast će se psihički. Ni ljeto nije ništa lakše. Dok stojimo u dvorištu obiteljske kuće oko podneva, sunce nemilosrdno prži. Obitelj je od stožera civilne zaštite tražila klimu, ali dosad je nisu uspjeli dobiti.

'Svi samo govore da ništa ne znaju'

Kad je krenulo predavanje zahtjeva za obnovu kuća, Magdalena tvrdi da je zahtjev predala među prvima. Sredinom veljače slala je zahtjev i u ministarstvo, raspitivala se u općini, nekoliko puta išla u Petrinju pitati kada će dobiti rješenje za obnovu, elaborat, bilo što, nazivala, ganjala odgovore, ali odgovora nema. On je, kaže, kod svih uvijek isti. Nitko ništa ne zna. Pokušava ne plakati. Kaže da joj je dosta suza, jada, bijeda i uzaludnih nadanja. A onda s druge strane, ništa ne može, osim sjediti, čekati i nadati se.

- Samo želim da nam netko kaže na čemu smo, da nam daju rješenje za obnovu, bilo što, pa ćemo onda već nekako dalje. Gdje god pitamo, svi samo kažu da ne znaju. Imamo čiste papire, a nemamo apsolutno ništa - ističe.

Na pitanje je li ikad razmišljala preseliti negdje drugdje, odmahuje rukom.

- Ma ja bih i otišla, iako bi mi bilo jako teško. Udala sam se ovdje i ovo je moj dom. Ali razmislila bih o odlasku. Međutim, suprug ne želi otići. Rodio se u ovoj kući, cijeli život je ovdje. Odlazak mu nije opcija, a ja bez njega ne idem. Sin i buduća snaha također ne žele otići. Radije ćemo i umrijeti ovdje, pa makar svi skupa - kaže Magdalena. Dodaje da su prestravljeni. Tlo na Banovini još uvijek ne miruje. Svako malo osjete se novi potresi. Slabiji od onog koji ih je iselio iz obiteljske kuće, ali na živce djeluju jednako.

- Stalno sam u nekom polustartu za početi bježati. I dalje spavamo relativno spremni. Obučeni smo, a na nogama su uvijek cipele ili šlape. Noću spavamo u montažnoj kućici, a u kući i dalje kuham i perem rublje, iako nam je kuća crvena.

Teško je jako - nabraja naša sugovornica. Tužna je jer misli da su njenu obitelj, ali i sve ostale u Strašniku, jednostavno zaboravili.
- Više nitko ne pita, osim vas novinara koji dođete. Crveni križ, Caritas, nitko ne dolazi. Prepušteni smo sami sebi - sjetna je Magdalena.

'Zima dolazi, a mi nemamo ni dimnjak'

S obzirom na to da su im potresi postali svakodnevica, Magdalena se šali da već zna prepoznati magnitudu.

- Kad je jači od tri stupnja, znam da me čeka čišćenje žbuke - sliježe ramenima.

Kakva god zima bila, odlučna je da ju neće provesti u montažnoj kućici.

- Zima se doći i prije nego mislimo, a mi nemamo ni dimnjak. Ako prestane tresti, ma i ako ne stane, kakva god da bude kuća, prezimit ćemo u njoj, makar nas zatrpalo. Cijelog života odvajamo iz usta, ulažemo u kuću i onda se u sekundi sve promijeni. Kad bi barem i rješenje došlo ubrzo - zaključuje naša sugovornica.