Pavličićevo 'Crveno pile': Novi napeti slučaj domaćeg Poirota

Ubojstvo mlade žene koja za međunarodnu korporaciju prodaje lijekove samo je početak niza zločina, a sve do posljednjeg trenutka nije jasno tko stoji iza njih. Dakle, još jedan slučaj za hrvatskog Herculea Poirota - Ivu Remetina. 

Usporedba glavnog junaka petnaestak Pavličićevih krimića i kultnog detektiva Agathe Christie nije slučajna. U staroj dobroj maniri engleske škole krimića, Remetin zločine rješava mirno, racionalno i promišljeno. Ivo Remetin, najpopularniji Pavličićev junak pred čitateljima se prvi put pojavio kao u romanu Press 1980. godine, kao mladi novinar, a u petnaestak romana koji su uslijedili dogurao je do mjesta urednika crne kronike te rješavao najrazličitije slučajeve ubojstava. 

Pavličić otvoreno priznaje da je taj lik stvorio zato što tada (a ni poslije) nije znao kako policija zapravo funkcionira. Remetin je stoga istražitelj amater, kakvih u kriminalističkim romanima ne manjka, dok se za policijsku proceduru brine Remetinov prijatelj, inspektor Vlado Šoštarić. To se pokazao kao uspješan recept, koji je desetljećima pružao uzbuđenja čitateljima, ali i gledateljima. Naime, prema romanu "Tužan bogataš" snimljena je i istoimena televizijska serija u režiji Davora Žmegača, a lik Ive Remetina utjelovio je zagrebački glumac Damir Lončar. 

Krimiće je Pavličić počeo pisati još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se na taj žanr gledalo pomalo ispod oka. Prva dva romana s Remetinom kao protagonistom, "Press" i "Pjesma za rastanak" objavljeni su na novinskom papiru, u izdanju Vjesnikove biblioteke Trag, koja je objavljivala svjetske kriminalističke bestselere. U istoj su biblioteci (obično kao predgovor) izlazili i Pavličićevi eseji o kriminalističkom žanru. 

Teorijski rad Pavličiću je pomogao i da svoje književne tekstove izbrusi do zanatskog savršenstva. Kod njega nema nepotrebnih rečenica ni propovijedanja s visine, fabula je zanimljiva i smislena, dijalozi živi, a jezik lako razumljiv. Pavličić je još davno shvatio kako krimić predstavlja presjek, socijalnu sliku društva i da je za njegovu uvjerljivost bitno poznavanje problematike različitih društvenih slojeva. 

Krimić Pavličiću, kao i mnogim drugim piscima, zapravo pruža žanrovski okvir za opisivanje stvarnosti. Prema njegovim riječima, krimić vjeruje da se uz pomoć razuma i uz određene moralne kvalitete mogu razriješiti sve zagonetke i pobijediti sve nedaće. Danas ta teza može zazvučati pomalo bajkovito, a možda i zastarjelo - mnogim suvremenim krimićima manjkaju osnove logike, a nasilje se često rješava još većim nasiljem. No Pavičiću se ne mogu omaknuti takve početničke pogreške. 

Čitanje Pavličićeva romana upravo je osvježavajuće iskustvo, dobrodošao odmor od poplave polupismenosti. Pavličić se vješto služi jezikom da bi dočarao zbivanja, atmosferu, razgovore i ljudske karaktere, ni u jednom trenutku ne gubeći kontrolu nad tekstom. Pavličić ne zalazi u eksperimentalno, radikalno ili šokantno. U ovom tipu krimića ubojstvo je samo po sebi dovoljno šokantno. Zadaća istražitelja je da ponovno uspostavi narušeni red (malo)građanske sredine kako bi se pošten svijet mogao što prije vratiti svojim uobičajenim poslovima, umiren mišlju da je pravda ipak dostižna. Odnosno, osjećajem da se netko potrudio sve dovesti u red. A to je baš ono što čitatelji očekuju od pisca - vještinu da stvori svijet koji se neće raspasti na prvom povjetarcu, u koji se moguće posve uživjeti, a da nam pri tom pozornost ne odvraćaju jezične ili stilske nespretnosti. Svijet u kojem ima reda, logike i smisla. I da, pravde. 

Kriminalistički roman tako je davno prestao biti trivijalna književnost, ako je ikad to i bio. Riječ je o vjerojatno najstrožem žanru koji zahtijeva vještinu stvaranja fabule, pripovijedanja, stvaranja dinamike i tempa, a i socijalnu svijest. Društvena kritičnost kod Pavličića je uvijek prisutna, no iščitava se iz postupaka likova, a ne pretencioznih monologa. Osim toga, skladno je uklopljena u cjelinu. 

U "Crvenom piletu" ipak je manje riječ o velikim društvenopolitičkim temama, a više o međuljudskim odnosima. Iako upletanje u tuđe poslove nije zločin, Pavličić zorno prikazuje kako sveznajući stav o tome kako treba voljeti djecu, rodbinu i prijatelje stvara mnoge nevolje. S glavnom istragom, koja započinje ubojstvom u Zapruđu, isprepleće se nekoliko sporednih priča i u svakoj od njih riječ o tome što su sve ljudi spremni učiniti radi ljubavi, ili radi onoga što oni doživljavaju kao ljubav. Kao kontrapunkt proračunanosti odraslih postavljen je dječji doživljaj svijeta. 

Roman svoj naziv tako duguje omiljenoj igrački Remetinova unuka, crvenom piletu od kojeg se mališan ne odvaja. No bez oklijevanja pruža ga svojoj istraumatiziranoj vršnjakinji, koja se našla u samom središtu zločina te tako zorno prikazuje kako su djela važnija od riječi. Otkrivanje nekih drugih dojmljivih scena iz romana moglo bi samo pokvariti doživljaj čitanja romana, no ipak moram reći što se dogodilo s crvenim piletom. Dijete ga je jednostavno preraslo i zamijenilo drugom igračkom. Slično tome, likove poput Ive Remetina ili Nikole Banića polagano istiskuju neki sasvim drukčiji istražitelji, no ponekad se jednostavno treba vratiti majstorima zanata.