Prema posljednjem i najvećem istraživanju na 22.000 zagrebačkih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, svako deseto dijete ima simptome depresije, a svako sedmo simptome PTSP-a
Pandemija i potresi previše su stresni za djecu i mlade: Svako 7. dijete ima psihičkih problema
Život u jeku pandemije ostavio je traga gotovo na svima, posebno na djeci i mladima koji se nalaze u jednom od najosjetljivijih razdoblja u životu. Još kad se k tome ubroje i razorni potresi koji su u ožujku i prosincu pogodili Zagreb i Petrinju, situacija nije dobra.
Pokazuju to posljednji rezultati najvećeg istraživanja na području Zagreba koje je proveo Grad Zagreb sa stručnjacima Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih. Istraživanje je provedeno na više od 22.000 učenika u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, a svrha projekta je upravo omogućavanje rane identifikacije najugroženije djece i adolescenata te usmjeravanje na primanje podrške i osiguravanje stručnih intervencija kako bi se ublažio utjecaj trenutačne situacije na razvoj djece i njihovo mentalno zdravlje.
Većina djece i adolescenata je na neki način pogođena pandemijom korona virusa, bilo kroz svoja iskustva ili iskustva bliskih ljudi oko sebe, dok je čak 82 posto njih doživjelo snažan potres. Prema dobivenim podacima, jedno od desetero djece iskazuje značajne razine anksioznosti i depresije, a jedno od sedmero djece pokazuje značajne razine posttraumatskog stresa.
Nisu sva djeca preboljela korona virus ili provela 14 dana u izolaciji, no na psihičko zdravlje često znaju jako utjecati i iskustva djeci bliskih osoba. Većina djece od ispitanih 22.000 bila je pod pandemijom korona virusa, a čak njih 61 posto u posljednjih godinu dana bilo je u izolaciji. Oni koji nisu bili u izolaciji, gotovo polovica njih imala je to iskustvo s ukućanima, a njih 35 posto doživjelo je to s bliskim osobama s kojima nisu u kućanstvu. Koronu je preboljelo 11 posto ispitane djece, dok se njih 22 posto suočilo s bolešću bližeg člana obitelji.
Najteža iskustva koja pogađaju djecu najčešće su ona koja se događaju posrednim putem, odnosno kad im netko od bližih članova obitelji i prijatelja teško oboli i premine od posljedica korona virusa. Prema istraživanju, čak je 81 dijete zbog COVID-19 izgubilo svog člana obitelji, a njih 410 izgubilo je blisku osobu s kojom ne živi. Osim bliskih susreta s korona virusom, na djecu i adolescente utječu i svi ostali faktori koji su se dogodili kao posljedica svjetske pandemije. Drastične promjene u funkcioniranju društva, mjeseci online nastave i zatvorenost u četiri zida, odnosno manjak socijalizacije itekako će ostaviti tragove na mentalno zdravlje mladih, a stručnjaci se slažu kako će tek kad prođe pandemija mladima biti teško nositi se sa životnim problemima i situacijama koje ih čekaju.
Dvostruko više pacijenata
U Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu povećao se broj pacijenata, a dr. sc. Josip Podobnik, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, za Novi list je nedavno rekao da su pacijenti najčešće adolescenti koji dolaze zbog depresije te suicidalnih misli i ponašanja. Isto tako, upozorio je da je njihov broj u odnosu na doba lockdowna peterostruko veći, a u odnosu na razdoblje prije pandemije takvih je pacijenata dvostruko više. S njim se složila i naša sugovornica, psihologinja i psihoterapeutkinja u Psihološkom centru Tesa u Zagrebu, Tanja Dejanović Šagadin.
- Priljev ljudi, kao djece i mladih koji traže pomoć psihijatra, poprilično je velik, no to je očekivano s obzirom na sve što se događa. Pandemija je smanjila sve aktivnosti kojima smo se inače bavili kako bismo se lakše nosili sa stresom. Kako nema više socijalnih druženja, rekreacije, izleta i putovanja, mnogima to teško pada. Ono što primjećujem na individualnoj razini, kad radim sa svojim pacijentima, jest da se, primjerice, simptomi depresije i anksioznosti u ovakvim situacijama još više intenziviraju. Ono dijete koje je i prije pandemije i potresa bilo sklono depresiji ili tjeskobi, sad su ti simptomi značajno porasli. S druge strane, trebamo znati da djeca također vrlo često reagiraju i na odnose u obitelji. Ako postoje neke napetosti i loši odnosi među članovima obitelji, to će dosta utjecati i na dijete - rekla nam je.
No iako je potražnja za psihoterapijama i psihološkom pomoći znatno porasla, Dejanović Šegedin ipak smatra da će se barem kod 70 do 80 posto ljudi, odnosno djece i mladih situacija popraviti kad se stvari koliko-toliko vrate u normalu.
Promjene u emocijama
- Pandemija je prouzročila taj jedan dio tjeskobe koji je prikriven i dugotrajan te koji znatno utječe na tu potrebu za kontrolom tamo gdje je ne može imati. Ono što pomaže pri tome da se barem malo vrati ta kontrola jest da se neke uobičajene situacije unormale. To su, primjerice, neki obiteljski rituali, pa rekreacija u prirodi, bavljenje sportom... Sve to jako pozitivno djeluje na naše psihičko zdravlje. Djeci treba omogućiti neki oblik druženja, posebno vani na zraku i u skladu s mjerama, a bitno je reći i da kućni ljubimci također jako pomažu u otklanjanju stresa i tjeskobe. Ono što možemo jest pokušati se vratiti i uobičajenim ritualima koje smo imali prije ove pandemije. Naprimjer, situacije vezane za školu. Iako je nastava online, treba održati radne navike u vrijeme trajanja školske nastave. Što se nekog slobodnog vremena tiče, i tu postoji način kako da uživamo u stvarima koje nam trenutačno nisu dopuštene. Primjerice, ako već ne možemo otići na nekakav koncert, uvijek možemo pustiti glazbu u stanu te pjevati i plesati uz nju. Naravno da nije isto, ali sve te neke male situacije jako pomažu u tome da se netko osjeća bolje i zadovoljnije - pojašnjava nam Dejanović Šegedin.
Osim pandemije korona virusa, mnoga djeca na području Zagreba pokazuju i posttraumatske simptome nakon potresa u Zagrebu, Petrinji te zbog učestalih podrhtavanja tla. Istraživanje je tako pokazalo da je 81 posto djece doživjelo snažan potres unazad godinu dana, a njih 72 posto je izgubilo svoj dom.
Zbog toga je zabilježeno da čak svako deseto dijete pokazuje značajne simptome anksioznosti ili depresije, koji nadilaze razinu neugodnih emocionalnih iskustava koja se inače smatraju očekivanima za tu dob. Čak svako sedmo dijete trenutačno se suočava sa značajnim simptomima posttraumatskog stresa, odnosno promjenama u emocijama i ponašanju koja se javljaju kao posljedica iskustva koje se može opisati kao traumatično. Djeca kojima je dom bio oštećen u potresu, u dvostruko su većem riziku za stvaranje simptoma posttraumatskog stresa ili tjeskobe.
Istraživanje je pokazalo i da su djevojčice u većem riziku od dječaka, odnosno pokazuju poviše razine anksioznosti ili depresije te simptome posttraumatskog stresa. Naša sugovornica Dejanović Šegedin upozorava da je izuzetno važno u takvim situacijama razgovarati s djecom, čuti kako se osjećaju i pomoći im da se aktivno riješe takvih loših osjećaja. Također, bitno ih je naučiti da su potresi normalna pojava i kako se nositi kad tlo podrhtava.
Nije dovoljno smiriti ih
- Dio toga su i njihovi osobni strahovi, i to je normalno. Svi ih imamo, posebno kad se sretnemo s tako jednom situacijom pred kojom smo nemoćni i koja je izvan naše kontrole. To izaziva jak strah i uznemiri, ne samo djecu, nego i nas odrasle. Bitno je naglasiti da i takvu energiju, odnosno strah roditelji nesvjesno prebacuju na svoju djecu. Naprimjer, ako se roditelj bolje nosi sa strahom od potresa i svom tom neizvjesnošću, onda će i dijete. S djecom treba razgovarati o tome, objasniti im da je to sasvim normalno i kad djeca osjete takve simptome, nije ih dovoljno smiriti, nego potaknuti da aktivno ‘ispušu’ takvu energiju u smislu disanja ili neke fizičke aktivnosti. Svakako treba raditi s djecom da nauče prihvatiti da je potres nešto normalno i da će se događati - objašnjava nam psihoterapeutkinja.
Predahnuli nakon ljeta
Iako se u više navrata govorilo o tome kako nas u budućnosti čeka povećanje slučajeva vezanih za probleme mentalnog zdravlja, naša sugovornica smatra da je ta budućnost možda već i stigla.
- Sve je zapravo počelo na jesen, kad je drugi val korona virusa stigao u Hrvatsku. Nakon ljeta ljudi su malo predahnuli i nadali se da je sve gotovo. No dogodilo se to da sad mislimo kako se kraj ne nazire. To mi zovemo krizom izmaranja, gdje se poststresna reakcija izaziva upravo izmaranjem i sumnjam da u nekoj budućnosti možemo očekivati više zahtjeva za psihološkom pomoći nego što je to sad. Kad se stvari vrate u neki normalan tijek, i većina ljudi će se spontano vratiti svojem normalnom životu kroz socijalna druženja, fizičku aktivnost i neće im biti potrebna značajnija psihološka pomoć - zaključuje.