Mi smo bez svega. Mi nemamo više ništa. Ni album, ni sliku, ni uspomenu,.. Sve što vidite na meni poklonili su mi dobri ljudi. Sreća pa ih imamo oko sebe, priča nam gospođa Jasna
Pakleni toranj: Noću se budim u znoju i stalno provjeravam pećnicu. Strah me novog požara
Početkom lipnja požar u stanu na devetom katu adrese Trnsko 20, iza podnevna uzbudio je stanare. Isprva, kažu nam, nisu pomislili da se radi o velikom plamenu, no u samo nekoliko minuta, požar je zahvatio čak 18 stanova. Na teren je tada izašlo nekoliko vatrogasnih službi, a stanare i njihove kućne ljubimce morali su evakuirati. Sve što su neki od njih tada ponijeli sa sobom, jedino je što je preživjelo buktinju.
Tri mjeseca kasnije obišli smo stanare nadajući se da je nešto manje od 90 dana bilo dovoljno da se od požara oporave. Nismo mogli biti više u krivu.
Vrata na desetom katu otvorila nam je Ana Nedev (79), umirovljenica koja i dalje drhti na spomen požara.
- To je bilo strašno, ja i dalje ne znam kako sam izvukla živu glavu. Taman sam ušla u tuš kada sam osjetila miris paljevine. Isti čas ugledala sam gusti crni dim kako ulazi ispod vrata - prepričava nam.
Preko sebe je samo prebacila ogrtač i izletila iz kupaone, kada je svoj stan ugledala u dimu.
- Šokirala sam se, nisam znala što prvo, kud se okrenuti. Brzo sam otvorila sve prozore jer sam imala na umu da bi od topline svi mogli popucati. Shvatila sam tad da požar dolazi iz stana kad ispod mene te sam brzo izletila na balkon i pokupila svu robu koja se sušila. Tad je puhao blagi vjetar i znala sam da bi ako se roba zapali i krene padati s terase to moglo biti pogubno za vatrogasce - kaže nam.
Požar je naime, krenuo iz stana u kojem je živjela starija dementna gospođa. To je bio treći put da je nenamjerno pokrenula požar, no prva dva puta brzo je zaustavljena te su susjedi spriječili tragediju. Ovoga puta, to nažalost nije bilo moguće.
- Kašljala sam i polijevala se vodom. Bojala sam se za tlak pa sam popila nekoliko čaša vode i htjela sići niz stepenice, ali svo stubište je bilo puno dima. Nisam se imala gdje okrenuti, mislila sam da je kraj - kaže nam gospođa Ana.
No na sreću, vatrogasci iz JVP Zagreb brzo su stigli do nje i evakuirali ju na sigurno.
- Vikala sam im ‘Tu sam, upomoć, upomoć’. Jedan divni vatrogasac tada me izvukao, a ja sam izašla van bez ičega. Samo mi je bilo bitno da sam izvukla živu glavu - prepričava nam Ana u stanu koji je srećom ostao čitav, kao i većina njenih stvari.
Ipak, zbog posljedica požara morala je ležati u bolnici nekoliko dana, a ni sada se ne osjeća sasvim dobro. Oštećeno joj je jedno plućno krilo, zvoni joj u ušima i konstantno ima vrtoglavice.
- Ali nije to najgore. Po noći ne mogu spavati. Konstantno se budim u strahu da ću se ugušiti u dimu. Po nekoliko puta provjeravam jesam li isključila štednjak, pregledavam cijeli stan da vidim gori li negdje.. Teško je, bojim se da nisam ni malo sigurna u svome stanu - kaže.
Kada se vratila iz bolnice, ništa nije bilo isto.
- Sve je bilo crno od dima. Crn pod, stolovi, kuhinja, roba, suđe,.. Prošlo je gotovo tri mjeseca od požara i ja vam ni do sada nisam sve stigla oprati i posložiti na svoje mjesto. Bila je to svojevrsna dodatna trauma koja je samo pridodala stanju šoka, pogotovo u mojim godinama. Nije mene kao takvu briga za stvari, već je to neki dom koji stvaraš godinama, a ni on ti sad ne pruža sigurnost- kaže Ana kroz suze.
Iako u velikoj boli pri sjećanju na požar, Ana nas vodi kat niže u stan iz kojeg je sve krenulo.
Od njega nije ostalo ništa. Vrata, prozore, parket, sav namještaj, svu imovinu progutao je plamen. Prema saznanjima susjeda, gospođa čiji je stan, smještena je u dom za starije i nemoćne, dok je iza nje ostalo ništa do golih, crnih zidova.
Gospođi Ani u požaru je srećom od imovine stradao samo balkon, koji su popravili djelomično od vlastitih sredstava i manjim dijelom od osiguranja.
- Stvari su nam još po cijelom stanu, izvan stana..mislim kaos je, ali dobro je, jer moglo je biti puno gore - kaže.
A puno gore i jest bilo za obitelj Andrašek, susjede čiji se stan nalazi točno iznad onog iz kojeg je krenuo požar. Iskra koja je zahvatila njihov dom, ostavila ih je bez ičega.
Gospođu Jasenku Andrašek (59) sreli smo na izlazu iz zgrade. Dolazila je iz podstanarskog stana u koji su se ona i suprug morali smjestiti, jer od njihovog doma ostali su samo goli zidovi. Vozimo se s njom liftom prema stanu, a ona nam pokazuje njeno zdravstveno stanje na mobitelu. Tlakomjer koji je otišao u crveno i njene ruke koje se tresu zbog situacije koja ih je gotovo učinila beskućnicima.
- Mi smo bez svega. Mi nemamo više ništa. Ni album, ni sliku, ni uspomenu,.. Sve što vidite na meni poklonili su mi dobri ljudi. Moj suprug hoda u hlačama koje su mu kratke jer ih je dobio na poklon od prijatelja, dok se ne snađemo.. A sad trenutno nemamo novca za sebi priuštiti odjeću, kad život gradimo iz nule - kaže nam, dok joj se glas lomi.
Ona i njen muž Damir (60), stan su renovirali dvije godine prije požara. U njemu su već 20 godina, a sve što su gradili u gotovo 40 zajedničkih godina, nestalo je u sekundama.
Ipak, kažu, imaju sreću što su okruženi dobrim ljudima oko sebe. Obitelji, prijateljima, kolegama koji su im odmah uskočili u pomoć i pomogli da barem djelomično obnove stan.
Nakon kratke potrage za ključem, ulazimo s Jasnom u prazne prostorije - samo zidovi i pločice. Djelomično je obnovljena i kupaona, no radova je još puno.
- Evo, to vam je naš stan, Dva prostora još nisu ni dotaknuta. Sretna sam što smo išta uspjeli napraviti, ali kako ćemo ga opremiti, to ne znam. Sve što smo imali ušteđeno dali smo u ovo, stavili pločice jer za ništa drugo novca nemamo - kaže nam Jasna.
Oboje na izmaku snaga, ali i dalje pozitivni, sretni jer netko na njih misli.
- Nikad ne misliš da će tebi trebati pomoć. Kad se dogodila Petrinja, odmah smo priskočili u pomoć. Kupovali hranu, donirali,.. Ne misliš da će takva pomoć ikad trebati tebi - zaključuju.