Nije nas strah visine, strah nas je samo da mi nešto od alata ne padne s te visine dolje. Da ti mali kamenčić padne s te visine dolje, u momentu te presječe jer ne znaš hoće li nekoga ozlijediti, kažu dečki
Ovo su alpinisti koji su spustili toranj Katedrale: 'Sretni smo'
Zoran Malnar, Alen Hertl, Ivo Frangeš i Pavel Car imena su četvorice alpinista koji su u petak spustili vrh sjevernog tornja Zagrebačke katedrale. Posao nije bio lak, no dečki su ga odradili profesionalno i s maksimalnom spretnošću.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
Osjećaj je, kažu, bio odličan.
- U petak je to stvarno bio poseban osjećaj, nije da svaki dan imamo priliku skinuti toranj s Katedrale. I sama građevina po sebi je nešto posebno i unikatno, tako da smo se zaista osjećali jedinstveno - kaže Zoran.
Sad kada je cijela napetost splasnula, osjećaju se dobro.
- Danas se osjećamo dobro, kao da je običan dan. U petak je bilo sve malo napeto jer su sve oči javnosti uperene u tebe. Drago mi je da smo odradili posao i da je sve ispalo kako smo planirali - kaže.
- Bila nam je velika čast raditi s visokospecijaliziranim profesionalcima iz različitih polja.
Svi s kojima smo radili zaista su odradili fantastičan posao - kaže Ivo.
Biti na samom vrhu Katedrale, kažu nam dečki, poseban je osjećaj.
- S Katedrale s te visine sve vidiš, imaš dobar pogled. Malo više puše vjetar nego što ljudi misle dolje. Kada smo radili zadnji put na Katedrali, bila nam je želja popeti se do njenog vrha. Ovog puta ostvarili smo tu želju - kažu.
Iako je vrh tornja u petak spušten na tlo, dečkima ovo nije bio prvi put da su na Katedrali.
- Mi smo već desetak dana tu, samo što nije bilo vidljivo. Bili smo unutar samog tornja i pripremali gurtne za podizanje, namještali ih, tako da je ovo što se jučer vidjelo zapravo bio finalan čin, i daleko najatraktivniji za pogledati - objašnjava Zoran.
Osim ovog projekta, na Katedrali već nekoliko godina izvode i druge radove.
Najstresnije od svega bilo je iščekivanje.
- Čekamo, okolo je hrpa ljudi, sve su oči uperene u tebe i sad svi čekaju da ti nešto napraviš. Što se samog posla tiče nije bilo stresno jer smo se dobro pripremili, ali privukli smo veliku pažnju javnosti, što nismo očekivali da će ovo biti toliko atraktivno. Na kraju krajeva mi smo samo tu došli odraditi naš posao - priča nam Zoran.
- Puno toga se trebalo poklopiti, mi smo bili samo jedna karika u cijelom nizu aktivnosti koje su se događale. Da bi sam čin spuštanja tornja bio uspješan puno toga se trebalo poklopiti i neke stvari nismo mogli probati do tog trenutka. Eksploziju smo simulirali iza Katedrale, probali smo gurtne, ali dok nismo probali vezati sajle, nismo znali kako će to sve uspjeti. Svi smo iznimno sretni jer je svaki element prošao onako kako je zamišljen i to je ogroman uspjeh - objašnjava Ivo.
Iako je u javnost izašla vijest kako su se na Katedralu penjali dva puta jer su sajle bile dugačke, kažu nam da se zapravo radilo samo o probi prije finalne detonacije.
- Nisu sajle bile preduge, već smo se prvi put popeli gore da isprobamo možemo li to. Mi taj pokus nismo prije mogli napraviti jer dizalica prije nije bila dignuta. Jučer je bio taj trenutak kada smo mogli to probati, jer dan prije nismo to mogli zbog vjetra. Sve ostalo smo prije isprobali, i onda nam je to ostala kao zadnja provjera. Imali smo dvije varijante, sa dužim i kraćim gurtnama i trebalo je samo provjeriti koje će bolje odgovarati toj situaciji - objasnio je Zoran.
Dok su radili na tornju, najviše ih je iznenadila brzina prilagodbe na teren.
- Mene je iznenadilo kako smo se brzo navikli na ovaj ambijent. Kad smo se prvi put popeli bilo je dosta frkovito, ne zbog visine već zbog straha od urušavanja. Ali s vremenom smo se navikli kretati u tom okruženju - kaže Ivo.
- Naša prva inspekcija je bila u stilu: Ne diraj ništa, pazi što dotičeš jer ne znaš što bi moglo otpasti, urušiti se. Ali jako brzo smo se naviknuli, naučili smo se na svaki kamen gore, sve smo učvrstili i to nam je postao jedan sigurni ambijent, čak ured. Čak nam je koji put bilo teže biti na zemlji nego gore u zraku - objašnjava nam Pavel.
Obitelj i prijatelji cijelo su im vrijeme davali veliku podršku.
- Svi su nam davali jako veliku podršku, ekipa s posla, prijatelji. Cijelo su na vrijeme pitali, hoće li više, je li sve dobro. Stalno su nam stizale poruke da se čuvamo. Moja se žena nije bojala jer je naučila da radimo ovakve poslove i da smo svi četvorica blesavi kakvi jesmo, pa je ništa više ne može iznenaditi - priča Alen.
- Moja žena je navodno šetala u parku jer nije htjela gledati. Za mamu sam siguran da nije gledala - smije se Zoran.
Njegova je firma specijalizirana za radove na visini, tako da je penjanje nešto s čime se susreću svakodnevno.
- Imali smo stvarno zanimljivih terena kroz godine. Uvijek bude dosta zanimljivo rušiti visoka stabla u urbanim sredinama gdje im se ne može pristupiti dizalicama. Također smo i nakon potresa pomagali ljudima tako da smo vadili dimnjake - opisuje Zoran.
- Teren koji je meni najviše ostao u sjećanju je postavljanje velikih gromobrana na FERu. To smo radili nekoliko dana jer smo imali problema s vjetrom, ali je na kraju sve dobro prošlo - kaže Alen.
Iako im je penjanje u visine posao, kažu da im ipak nikad nije svejedno.
- Mi malo drugačije percipiramo strah nego kako to obični ljudi misle. Nikome od nas nije svejedno kad se popnemo gore. Ali to nije strah, već jedno poštovanje prema visini i okruženju u kojem se nalaziš. Tu neku minimalnu dozu straha moraš imati jer te ona tjera da budeš toliko oprezniji i da moraš pratiti ono što radiš. To nije rutinski posao gdje se možeš isključiti dok radiš, već zaista treba biti jako oprezan. S druge strane, nije dobro ni kada taj strah potpuno nestane, jer se do sada pokazalo da se najviše nesreća događalo iskusnim ljudima koji su u potpunosti izgubili strah. Tako da neko poštovanje prema visinama mora biti - kaže Zoran.
- Nije me strah visine, strah me samo da mi nešto od alata ne padne s te visine dolje. Da ti mali kamenčić padne s te visine dolje, u momentu te presječe jer ne znaš hoće li nekoga ozlijediti. Velika je razlika između straha i panike. Strah je poželjan jer znači da ti je stalo do toga što radiš i da ćeš biti pažljiv zbog toga, a panika je ta koja je nepoželjna. Mislim da se nama ne može dogoditi panika jer smo dovoljno iskusni, i sami sa sobom i sa datom situacijom - objašnjava Ivo.
- Da se penjemo na 30 ili 130 metara, naučeni smo vjerovati našoj opremi i ona funkcionira na kojoj god mi visini bili. Postoji ta neka visina, granica iznad koje ti je svejedno na kojoj si visini. Zapravo je najstrašniji element zbog ljudi koji su ispod jer mi ne smije ništa ispasti - kaže Pavel.
Zbog velike količine posla, sada se u visine penju samo radno, ali ponekad uspiju uloviti vremena i za druge aktivnosti. Zoran skija, Alen se vozi motorima i član je DVD-a, Ivo hoda na štulama i po žici, a Pavel je jedriličar.
- Stvarno puno radimo, ali kad uspijemo uloviti neki slobodan vikend, dobro ga iskoristimo - kažu.
Njihov posao na Katedrali još uvijek nije gotov.
- Ne znamo još točno koji je sljedeći plan, to ćemo timski dogovoriti s cijelim timom, ali sigurno ćemo se još koji put popeti gore prije nego sve bude završeno - zaključio je Zoran.