Ovo je čekaonica za drugi svijet

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Ne mogu protiv sebe! Uđu ti popravci u krv i moram popravljati. Moram kopati, iskopati i vidjeti kako nešto vratiti u život.

Jandre Pereković nema mira. Čak i ovakav, sijed i ozlijeđen, stalno nešto sklapa, buši, ruši, rastavlja i sastavlja. Njegova se Štefica jedva probija kroz arhipelage započetih projekata. Eno je, dolazi, manevrira kroz stisnuti namještaj.

- Jedan poznanik me pitao zašto sve ovo radim. Zar nisam u penziji? Jesam, ali nisam u mirovini! Ne mirujem. Moram raditi. A i znate što kažu? Znate što je penzija? Čekaonica za smrt. Za drugi svijet.

Štefica sjeda kraj muža, naslanja mu glavu na rame.

- Rođen sam u Donjem Selkovcu, u selu koje više ne postoji. Nestalo je. Ruka? Moždani udar, prije šest i pol godina. Bila je kao tuđa, ali dobro, sad već... Dobro je. Malo je koristim. Nogu vučem. Pitao sam terapeuta da mi objasni kako da padnem. Da se ne ozlijedim. Jer ako padnem na zdravu stranu, onda više nemam nijednu. Ali dobro...

Počeo sam kao strojobravar. Završio tehničku i radio kao tehnolog.

Ja sam radila u školi. Bila sam nastavnica, predavala hrvatski jezik od petog do osmog razreda. Podjetinjila s učenicima. To je bolest prosvjetnih radnika... Živjeli smo kod Zagreba, u Gornjem Stupniku. Tamo smo i radili. Ali svaki vikend smo dolazili ovamo. Vezali se... Jesmo li pogriješili ili nismo... To je priča za sebe. Nismo ostali u Stupniku. Zbog mame. Bila je bolesna. Stara žena, što ćete?! Nismo htjeli da ide u dom. Vratili smo se kad je njega šlagiralo.

Jandre je raspoložen. Raskomotio se u kutnoj garnituri, maše rukama, govori o svemu. O Zagrebu, o Viduševcu, o svojim malim Frankensteinima u dvorištu.

- Od moći ti ostanu samo oči. Evo, od svega sad imam samo oči. Nemam pjesničku crtu, nisam ja književni tip. Ali proveo sam cijeli život s prosvjetarima. Odrastao sam s njima. Kod tete u Maji, ona je bila učiteljica. Odrastao sam u školskom dvorištu. Pa onda u Glinskom Novom Selu, Marinbrodu... Ali po prirodi sam vuk samotnjak, znate? Volim samoću. Mir. Tišinu. Mogu cijeli dan raditi i naraditi se kao konj, a da ne napravim ništa. Zato mi nije bio problem doseliti se ovamo. Nije ni njoj, ona je odavde.

Kakav je ovdje bio život... Za mog djetinjstva, bili su zanati. Ljudi koji su naučili... Teško je gledati ovo. Prelazio bih pješice trokut Selkovac - Novo Selo - Maja. Puno puta. Tu je bio život. Čega se bojati? Ideš kroz sela, ideš kroz polja. Ljudi rade. Rade. Kopaju, žanju, siju, pjevaju. Sad ideš... Rekao sam jednom susjedu: 'Što misliš da se tvoj tata sada digne iz groba? I da čuje kako samo bleje ovce?'.

Nigdje se ne čuje krava, nigdje se ne čuje konj. Čak ni svinje. Nešto što prije nije postojalo. Bilo je neshvatljivo. Kako da bude domaćinstvo bez krava? A sad... stari odlaze, a mlađi imaju svoje... Nema ljudi. Otišli su. Gledajte, Jelačićev posljednji garnizon je bio u Glini. Pišu da je imao deset tisuća vojnika. U to vrijeme. A gledajte koliko Glina danas ima stanovnika.

Čitav kraj... Svaka druga kuća je prazna. Tu su bile gostionice, trgovine... Glina je imala neku svoju sredinu. Neku svoju bit. Cjelinu. Imali ste kremu. Znalo se tko su oni. Znalo se u koju birtiju tko ide. Gdje se ljudi okupljaju. Korzo, glavna ulica, ona je navečer bila puna. Puno mladih. Bilo je kino. Gimnazija, ekonomska... Bio je život! Tko je kriv? Je li to vide? Je li to vide oni gore? Političari? Dođu nas obići oko potresa i eto...

Jandre teško diše. Uzbuđen je, želi razgovarati. Stari inovator odgojen u školskom igralištu.

- Neka ljudi idu van. I neka se vrate, sa znanjem. Treba im društvo omogućiti da se vrate i primijene svoje znanje. Predionica je imala tisuću i petsto ljudi. Prehrana... Bolnica... Predivo ne postoji. Prehrana ne postoji. Bolnica ne postoji. Željezara... To je jadno. Mi ne možemo konkurirati krupnom poljoprivredom. U redu. Ali možemo sitnom. Treba netko doći, pokazati ljudima. Da vide ljudi. Da vide! Evo, njen tetak je tu gore završio osnovnu školu. Kaže da nitko nije mogao završiti a da nije uzgojio voćku. I to je istina. Morao si naučiti posaditi, cijepiti, obrezati... Mi smo svi to znali. Zašto se to događa?

Štefica šuti. Klima glavom. Muž zdravom rukom gladi bradu.

- Za mene je kasno. Ja ne znam jezike. Imao sam u JNA problema jer sam rekao da neću biti član partije. Kad odslužim vojsku, idem van. Tako sam mislio. Imao sam 22 godine. Ali nikad nisam otišao. A htio sam svuda! Njemačka! Svi su tada išli tamo. Ići van, zaraditi. Rekao mi je šef: 'Odi van, zaradi. Ako ne zaradiš, vrati se prnjavog tura, ali bar ćeš vidjeti svijeta. Ovdje ćeš ostati prnjav i ništa nećeš vidjeti'.

Iskreno ću vam reći, nisam mislio da ću ovako dočekati starost. Mislio sam da ću malo putovati. Malo vidjeti... Cijeli život radiš... Računao sam da će doći penzija pa ću moći... Htio sam u Makedoniju. Nikad nisam bio tamo. Uvijek su nam u vojsci prijetili, nama Zagrepčanima, da ćemo u Makedoniju. Što dalje od grada. Htio sam vidjeti tu Makedoniju. Pa malo zaviriti u Italiju, Mađarsku, Francusku, Englesku. Malo vidjeti kako ljudi žive. A sad... Čekaonica za drugi svijet.

Poslije sam shvatio zašto Jandre u dvorištu neumorno stvara nove svjetove.

Gornji Viduševac, 13. prosinca 2022.

POGLEDAJTE VIDEO: PRIČA O LJUDIMA S BANIJE KOJI NE POSTOJE