Otac ne može skriti tugu i bol: Kad bih bar našao Ivičine kosti

Bio je vikend, 5. listopada 1991., kad je Ivica (17) došao kući s automatskom puškom. Tata Ilija gledao ga je iznenađeno, širom otvorenih očiju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tati se srce steglo. Nije znao da njegov Ivica u džepu već ima iskaznicu HV-a i da već nekoliko mjeseci u tajnosti stražari po selu s lovačkom puškom u rukama. Ivica je bio jedan od nekolicine malodobnih mladića koji su se prijavili u obranu Antunovca još dok rat nije bio ni na pomolu. Većina tih još golobradih mladića u ratu je ranjena, nestala ili ubijena.

Svi njegovi prijatelji iz sela, vršnjaci, prijavili su se u noćne straže, koje su počele još u lipnju 1991. Zapovjedništvo sela činilo je nekoliko iskusnih, starijih muškaraca, kojima je bilo jasno da će Antunovac imati problem na istočnom dijelu jer im je tu susjedno selo Tenja, četničko leglo, a malo dalje također srpsko selo Silaš. Antunovac je bio prva linija obrane grada Osijeka.

- U listopadu su počela puškaranja oko sela, pala je pokoja granata. To su sve bila nekakva upozorenja. Kad mi je toga dana, 5. listopada, sin Ivica donio kući automatsku pušku, nisam ni slutio da ga vidim zadnji put. Odvezao me na posao u Osijek i vratio se u selo. Idući dan počeo je napad na selo. Tenkovi su došli kroz kukuruze između Silaša i Tenja. Naši su bili na farmi Orlovnjak i kod ‘bricina bunara’, koji je bio isturen položaj, na čistini, za odstrel. Baš tu je moj Ivica zadnji put viđen. Navodno je bio s još jednim. Pili su vode na bunaru, a onda je počelo granatiranje i nastala je bježanija. Navodno je otrčao na farmu da upozori druge. Tu mu se zapravo gubi svaki trag jer mi kasnije baš nitko nije znao reći što se s Ivicom dalje događalo - prisjeća se toga kobnog dana Ilija Lovrić, koji je za napad doznao tek popodne, kad se uspio vratiti u selo. Njegovi su bili u podrumu, osim sina. Tijekom godina dobivao je razne informacije o tome gdje mu je sin. Sve ih je provjerio, no niti jedna nije bila točna.

- Uvijek sam živio u nadi da je živ. I ja i cijela obitelj, njegove sestre i mati. Ali život ide dalje. Sad, nakon 25 godina, nadam se bar da ću naći njegove dvije kosti. Da dokažu da su njegove. Da ga pokopam i da imamo gdje zapaliti svijeću za njega - kaže Ilija, koji ne može skriti tugu za svojim sinom pa često priča o njemu. Njegovu tugu i bol pokušao je iskoristi beskrupulozni poznanik.

- Čovjek koji je sa mnom svakodnevno pio kavu i znao što mi se dogodilo sa sinom počeo me nazivati i tražiti 2000 eura ako hoću vidjeti sina. Rekao je da je na farmi u Somboru. Prijavio sam ga policiji jer mu nisam vjerovao. Uhvaćen je i kažnjen za iznudu - priča Ilija dodajući kako roditelje nestalih mnogi žele tako navući na prijevaru.