Otac kemijskog rata: On je kriv što su ljudi umirali u mukama

Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

U Prvom svjetskom ratu bitka za grad Ipr na sjeverozapadu Belgije između Nijemaca i Francuza trajala je danima i bilo je neizvjesno kada će završiti. Stoga su Nijemci odlučili 22. travnja 1915. da isprobaju novo oružje - otrovni plin. U trenutku kada je vjetar počeo da puše prema položaju francuskih vojnika, oko pet sati poslije podne, zrakom su poletjele boce s 180 tona klora. Nastali oblak žute boje bio je početak užasa. Francuzi su gušeći se u kašlju i gotovo slijepi bježali iz rovova. Te noći se ugušilo 3.000 vojnika, a njih 7.000 koji su preživjeli osjećali su povrede do kraja života - objašnjava nam prof.dr.sc. Snježana Paušek-Baždar koja je napisala znanstveni rad na temu otrovnih plinova i kemijskog rata.

U miru, u službi čovječanstva, u ratu – u službi domovine!“. 

Istaknuti povjesničar znanosti Ernst Peter Fischer  je u svezi s tim povijesnim događajem izjavio: «Tada je znanost po prvi put stala u službu uništenja ljudskih života».

Onaj koji je po prvi put stavio svoje kemijsko znanje u službu ratne vještine bio je njemački kemičar židovskog porijekla Fritz Haber. Taj Nobelovac koji je izumio bojne otrove imao je slogan koji je glasio: “U miru, u službi čovječanstva, u ratu – u službi domovine!“. 

Napad kod Ipra 1915. s kemijskim otrovom klorom, bio je ratni zločin, a Haber prvi rušitelj haške konvencije koja je već 1899. zabranjivala upotrebu i primjenu „otrova ili otrovnog oružja“. 

 - Prije nego što se stavio u službu ratnih razaranja koja su donijela veliko zlo čovječanstvu, Haber je 1910. načinio jedan od najvažnijih tehnoloških izuma 20. stoljeća. Uspio je načiniti sintezu amonijaka iz elementarnog vodika  i dušika iz zraka, koja je popularno nazvana otkrićem „kruha iz zraka“. Današnja svjetska proizvodnja je preko 100 milijuna tona vezanog dušika. Povjesničari znanosti su izračunali da čak polovica svjetske populacije je prehranjena i duguje svoje postojanje Haber-Boschovom postupku. Tako je prvo Haberovo otkriće donijelo veliku dobrobit čovječanstvu, no pet godina kasnije njegovo drugo otkriće je dovelo do neizrecivog zla i stradanja tijekom Prvog svjetskog rata -  navodi Paušek Baždar.

Fritz Haber se 1911. odazvao pozivu cara da iz Karlsruhea dođe u Berlin i  da kraj Berlina izgradi „Kaiser Wilhelm Institut“  (danas Max Planck Institut za fizikalnu kemiju i elektrokemiju) te da njime rukovodi. U tom Institutu Haber se stavlja u službu uništenja ljudskih života kemijskim otrovima. 

Prvi je svoje znanje svjesno podredio ciljevima vojske

- Prvi od njih je bio klor upotrebljen u bitci kod Ipra. Haberu je vrlo dobro bio poznat učinak klora, snažnog otrova koji u određenoj koncentraciji  iritira i uništava dišne putove, izaziva gušenje i kašalj i na kraju dovodi i do smrti. On je stvorio molekulske preduvjete potrebne za korištenje klora u ratne svrhe. Osim toga, klor je bio vrlo jeftin, jer se kao jedan od nusproizvoda kemijske industrije smatrao otpadom u velikim količinama. Tako je Haber ušao u povijest znanosti kao prvi znanstvenik koji je svoje znanje svjesno podredio potrebama vojske i njezinim ciljevima. Odmah je unaprijeđen u čin pukovnika i u ravnatelja Kemijskog odjela  pri ondašnjem Pruskom ministarstvu rata - ističe prof. Paušek Baždar

Nakon bitke kod Ipra sve države traže kemičare koji bi se stavili u ratnu službu i radili na proizvodnji otrovnih plinova, tekućina ili praha. Tako su kasnije bojne otrove koristili Francuzi i Britanci. Za kemijsko ratovanje i zračni napad najviše se koristio klor. 

Englezi i Amerikanci su, objašnjava naša sugovornica, kasnije priredili tzv. Yamiting air ...No, kemijski otrovi nisu mogli uvijek utjecati na ishod bitke i samoga rata, jer je njihova uporaba bila vezana uz vremenske prilike. Naime, nepostojanje vjetra u željenom pravcu, kiša i veliki mraz su onemogućivali kemijsko ratovanje.

Nacisti ga na kraju potjerali iz domovine

- Sasvim bizaran je podatak da je po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine upravo Fritz Haber bio onaj koji je dobio Nobelovu nagradu za kemiju, no ne za otkriće primjene otrovnog plina u ratne svrhe, već za svoje prvo otkriće sinteze amonijaka iz 1910. godine. Dodjela Nobelove nagrade Haberu izazvala je velike prosvjede kako njemačkih studenata, tako i znanstvenika iz čitave Europe. Habera su nazivali „ocem kemijskog ratovanja“. U to doba dolazi i do brojnih rasprava o etici znanstvenika i uopće o njihovim ljudskim vrednotama. Postavlja se pitanje kako uopće mjeriti čovjeka koji je najprije priskrbio opstojnost, a potom uništavanje ogromnog broja ljudskih života - objašnjava prof. Paušek Baždar te dodaje kako je Haber doživio životno razočarenje dolaskom nacista na vlast.  

Bio je prisiljen podnijeti ostavku na ravnateljstvo Instituta i profesuru na Sveučilištu u Berlinu, pa je 1933. napustio Njemačku, izbjegao je u London i djelovao na Sveučilištu u Cambridgeu. Po Haberovu dolasku u London, znameniti Ernest  Rutherford demonstrativno je odbio rukovati se s njim, zbog umješnosti u rad na plinskim otrovima.

- Haber se uskoro razbolio i otišao na oporavak u Švicarsku, gdje je vjerojatno kao razočaran čovjek opterećene savjesti za nepunu godinu dana umro. Na ratištima  tijekom Prvog svjetskog rata stradalo je od kemijskih otrova  90.000 vojnika, a mnogi su preminuli nakon rata. Društvo naroda kojima je pripadala i Njemačka potpisalo je 1925. Ženevski protokol o zabrani korištenja otrovnih tvari u ratovima. No, usprkos potpisima vlada i užasima od djelovanja kemijskih otrova, niču laboratoriji i tvornice za istraživanje otrovnih plinova u Europi. Ta istraživanja uglavnom se provode pod izlikom znanstvenog traganja za što boljim pesticidima ili sredstvom  protiv raznih štetočina. No, istodobno se radi i na zaštiti od takvih otrova, pa se konstruiraju i usavršavaju plinske maske i zaštitna odjela - zaključuje znanstvenica Paušek Baždar.

Ubila se zbog muževih grijeha?

Haberova supruga Clara Immerwahr bila je prva žena s doktoratom kemije u Njemačkoj, te velika pacifistica i aktivistica za ženska prava. Doktorirala je sa samo 30 godina na sveučilištu u Breslau a nakon što se udala za Fritza Habera njezin rad u struci je sveden na minimum. Kao što se očekivalo od udatih žena u to vrijeme dan je prevodila u kući d sinom jedincem i stavila se u službu muževe karijere.

Bavila se prevođenjem muževih djela na engleski, surađivala s njim u njegovim istraživanjima, a posebice udžbeniku o termodinamici iz 1905. godine koji je on posvetio svojoj "voljenoj supruzi, gospođi Clari Haber, tihoj suradnici. No cijelo vrijeme je bila nezadovoljna tom podređenom ulogom, i u znanosti i u društvu. Kad bi držala predavanja svi su pretpostavljali da je njena djela napisao njezin muž

Strašno ju je pogodilo nakon što je Fritz kao snažan zagovornik novih tehnologija u naoružanju Njemačke  počeo raditi na izumu bojnog otrova. Clara je govorila o suprugovom istraživanju kao "perverziji ideala znanosti" i  znaku barbarstva, koji kompromitira samu disciplinu koja bi trebala donijeti nove uvide u život ".  Nekoliko je puta molila supruga da prestane raditi na plinskom oružju. No on bi joj bijesan optužio da izdaje domovinu!

Samo 15 dana nakon što je po prvi put pušten bojni otrov u bitci kod Ipra, Clara si je pucala u prsa iz muževog vojnog pištolja. Njemačka javnost je ženu koja je okončala svoj život u znak prosvjeda protiv oskvrnuća znanosti  i  njenu ostavštinu počela upoznavati tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Njemačka sekcija Međunarodne organizacije liječnika za sprječavanje nuklearnog rata OD 1991. nagrađuje najuglednijom nagradom, koja nosi ime -Clara Immerwahr, a od 2000. godine Sveučilište u Dortmundu mentorski projekt za žene studentice nosi Clarino ime. 

Veliki hrvatski kemičar - Svetozar Varićak

U Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji najviše se tim područjem bavio kemičar Svetozar Varićak, najstariji sin, od njih četvero, poznatog hrvatskog matematičara, akademika Vladimira Varićaka. Po završetku osnovne škole i realke u Zagrebu, gdje je 1911. maturirao, Varićak odlazi studirati na Politehniku u Zürich te stanuje kod A. Einsteina s kojim se njegov otac već prije dopisivao. No, uslijed ratnih prilika S. Varićak se  vraća u Zagreb  i doktorira već u 23 godini života. O njemu također, detaljno piše prof. Snježana Paušek Baždar u svom znanstvenom radu.

Varićak je 1922. i vodio privatno poduzeće „Kemazon“ s dva laboratorija kemijsko-analitičkim i kemijsko-tehničkim, a također je proizvodio  kemijske preparate i kemikalije. Pokrenuo je i prvi kemijski časopis u Hrvatskoj pod nazivom Revue Chimique (prvi broj: 15. siječnja 1921.), s ciljem povezivanja teorijske s praktičnom kemijom. Pokrenuo je i ideju o udruženju kemičara, pod nazivom „Udruženje jugoslavenskih kemičara“, pa je osnivačka skupština održana u Zagrebu 1921.,

Od 1921. Varićak je istodobno djelovao kao nastavnik Agrikulturne kemije i Biokemije na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu te je napisao prvi udžbenik iz biokemije na hrvatskom jeziku, pod naslovom Uvod u biokemiju (1922.). 

- U Beogradu je 1925. utemeljen laboratorij Zemaljske hemijske straže za istraživanje kemijskih bojnih otrova plinova i tekućina, njihovog farmakološkog djelovanja i mogućnosti zaštite od njih. Za to područje zainteresirao se S. Varićak, pa se od 1925. bavio kemijskim istraživanjima otrovnih plinova. Glavna uprava Zemaljske hemijske straže iz Beograda imenovala 1927. svojim povjerenikom za zagrebačku i susjedne oblasti. U ožujku 1927. pokrenut je i časopis Zemaljska hemijska straža, Zagreb-Beograd. Uredništvo se nalazilo u Zagrebu u Pešćenici - objašnjava Paušek Baždar.

Svetozar Varićak je bio glavni urednik i jedan od najčešćih autora tekstova, koji su se objavljivali na latinici i ćirilici. Prvi broj je izašao 15. ožujka 1927. Varićak je po uzoru na beogradsku izložbu organizirao izložbu Zemaljske hemijske straže u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Ona je otvorena 10. srpnja 1927. u 11 sati u Umjetničkom paviljonu na Tomislavovom trgu. 

Varićak se zalagao da se i u Zagrebu utemelji laboratorij Zemaljske hemijske straže za istraživanje kemijskih bojnih otrova i zaštite od njih . No, utemeljenje laboratorija u Zagrebu nije uspjelo, pa je razočarani Varićak već sljedeće,prešao u Vojno- tehnički zavod u Kragujevac, a nakon tri godine 1931. u specijalizirani kemijski zavod „Obilićevo“ u Kruševac, gdje je radio na istraživanju kemijskih otrova. Uskoro je obolio od sarkoma na nozi te je prevezen u Beograd, gdje je i umro vrlo mlad, već u 38. godini života.