Otac Ivica: Kristina će živjeti u meni dok sam živ

Suze mi padaju. Plačem. Je l’ sliku ugledam, odjeću... Ne znam. To su monstrumi. Da mi je ući u njihovu dušu. Šta oni razmišljaju? Ne znam je l’ to palo sa svemira il je to sotona, tiho govori Ivica Šušnjara, otac brutalno ubijene djevojke. Slike kćeri Kristine stalno su mu, kaže, pred očima. Okreće se na svaki zvuk i stalno misli kako će Kristina svakog trenutka ući u kuću.
- Pomislim da će ući i zovnuti 'tata’. Kristina će živjeti u meni dok sam i ja živ - kaže neutješni otac.
Obitelj i prijatelji nesretne djevojke dolaze u dom Šušnjarovih. Zajedno prelistavaju album s Kristininim slikama od kada je bila mala pa do njezine strašne smrti. Gledaju njezino bezbrižno i nasmiješeno lice, i plaču.
- Teško, neopisivo, nezamislivo, još ja ne vjerujem. Jedino mi je drago da su je našli tako kako su je našli, nego da je nisu našli nikako - drhtavog glasa priča otac pokojne Kristine i pokazuje njemu najdražu sliku kćeri. Na njoj je, kaže, izgledala kao lutka.
 - Ponosan sam na nju kao otac, jer je u svakom momentu znala izlaz, pomagala, bila je skromna, nije zahtjevala onoliko, uvijek je zahtjevala manje nego što joj se moglo pružit. Uvijek je pitala možeš li ti to tata, nemoraš mi davat toliko - shrvan bolom ispričao je Ivica Šušnjara.