Uživa gledajući ih: Slavonac Stjepan Boršoš (67) napravio je veliki bazen i umirovljeničke dane krati brinući se o japanskim ribicama, koje mu jedu iz ruke
Opušta se u igri sa šaranima: Oni od veselja znaju i skočiti
Imam ih pedesetak, raznih boja i veličina, od sasvim malih pa do dužine od pola metra. Vagao ih nisam, a to me i ne zanima jer uživamo u njihovoj ljepoti i pokretima, kaže Stjepan Boršoš (67) iz Vidovaca nedaleko od Požege.
Mirovinu je nakon 35 godina mukotrpnog rada zaradio u Švicarskoj. On i njegova supruga Trudi, Švicarka, umirovljeničke dane provode na svom imanju na Gospinu Brdu iznad Vidovaca. Poput razigranog dječaka Stjepan uživa u svojim šaranima koi, čija je postojbina Zemlja Izlazećeg Sunca, Japan.
Pokretanje videa...
- U bazen stane oko 26.000 litara vode, koja se čisti sustavom filtara u kojima se odvajaju sve nečistoće, tako da ribama stalno dotječe čista i bistra voda. Osim filtracije, čistoći doprinosi razno vodeno bilje. O šaranima koi sve sam naučio preko interneta. Nabavljao sam ih u cijeloj Hrvatskoj, a glavna logistika mi je moja supruga Trudi. Ona u vrtu ima svoj mali bazen, u kojem rastu lopoč i riža, koji pod svojim listovima kriju mlade ribe, pa ih, kada dovoljno narastu, da meni da u uživam u njima - kaže Boršoš dodajući kako je najveći šaran kojeg je kupio bio velik 20-ak cm.
- Moji šarani koi su miješani jer su čistokrvni jako skupi. Primjerice, obitelj iz Švicarske kupila je jednog čisto bijelog. Platila ga je 70.000 eura, plus troškove transporta i karantene. Donijeli su ga i pustili u svoje jezero, a vlasnica je rekla da u jezeru ima šarana u vrijednosti 25 prosječnih novih automobila - rekao je Stjepan dok su mu iz ruke jele ribe, koje su se doslovce gurale kako bi došle do hrane.
- Danas im je Božić. Dobile su zbog snimanja više hrane nego što je potrebno. Inače im ne dajem previše jer bi one stalno jele, a ja ne želim da se udebljaju jer ne bi bile tako živahne – kaže Stjepan. S puno ljubavi priča o svojim neobičnim šaranima i vremenu koje on i Trudi provode u večernjim satima uz bazen i koije.
- Gledamo ribe dok se hladimo rashlađenim radlerom i uživamo u noćnom pogledom na predgrađe Požege. Opušta sam pogled na ove prelijepe ribe i žubor vode. Većini smo dali imena, da bismo znali o kome pričamo. Tako imamo Moniku, Henrija, Marka, Tonija, Eriku… - rekao je Stjepan.