Oni su Zagrebu udahnuli dušu: Legende koje su obilježile grad

Glumac Relja Bašić (84) rodio se u Zagrebu u samom središtu grada, u kući u kojoj je Varteks. Njegova rana sjećanja vežu se upravo uz središte grada i čovjeka koji je obilježio cijelu jednu epohu. Riječ je policajcu Safetu Mehmedbašiću - Mehi, kojem su sugrađani od milja tepali “milicajac Meho”. 

- Bio je jako omiljen. Radio je u doba nakon Drugog svjetskog rata. Trgom bana Jelačića nekad su slobodno vozili automobili, a on je upravljao prometom prema Harmici -  prisjeća se Relja otpuhujući dim cigarete. Kaže kako je Meho jako vodio računa o sigurnosti stanovnika, do te mjere da je čak većini znao prezime, a često i ime. 

- Ja sam u to doba bio pješak i budući da sam odrastao tek nekoliko kuća dalje, znao me po imenu. Znao bi zaustaviti promet, pa mahnuti mi i podviknuti: Hajde, Relja, kreni! -  nastavio je Bašić. 

Zagreb.hr  - policajac Meho

Meho je rijetko pisao kazne, a za ono vrijeme, smatra naš legendarni glumac, bio je vrlo ljubazan i otvoren prema ljudima. Stariji sugrađani na raznim forumima pišu kako je nekad bio običaj za Novu godinu darivati i prometnike, pa je Meho uvijek imao mnogo darova. Početkom 1970. odlazio je u mirovinu, a tog posljednjeg radnog dana dobio je na stotine darova. Meho je umro 1991. godine. 

Starija zagrebačka legenda bio je Mato Juričić Katedralec kojeg i danas pamte u zagrebačkim vatrogasnim postrojbama. On se rodio u Štinjanu kraj Pule i završio je zanat za stolara, no njegova životna želja bila je postati vatrogascem. Zato se 1932. godine popeo na sam vrh katedrale i ondje balansirao na križu nekoliko minuta. Tada je imao 26 godina. 

- Nekad se profesija vatrogasca povezivala sa iznimnom fizičkom spremom i gotovo akrobatskim sposobnostima. Nezaposleni Mato očajnički je htio posao i jedini način da dokaže kako mu je dorastao bio je taj nezamislivi pothvat - ispričao je zagrebački vatrogasac Siniša Jembrih. Naravno, primili su ga u službu gdje je proveo cijeli radni vijek. 

- I u stare dane on je bio vrlo gibak, pa se mogao popeti po užadi na rukama. Postoji inicijativa da u JVP Zagreb utemeljimo nagradu s njegovim imenom, a iz nekog razloga nanesena mu je velika nepravda. Naime, pojedini govore kako je on potpisavši se na zidove oštetio špilju Veternicu, a to nije istina -  zaključio je Jembrih. 

U bogatoj galeriji gradskih likova jedan je čak dobio ulicu. Riječ je Miškecu, tj. Miškecovom prolazu. 

Legendarni zagrebački klošar i prosjak nakon Drugog svjetskog rata živio je u kotlovnici kina Europa. Nema pouzdanih podataka o njegovom imenu i podrijetlu. Prema nekim navodima, zvao se Mihael Erdec i nastupao je kao akrobat po cirkusima i varijeteima, no zbog pada na glavu od te je karijere morao odustati. 

Postoji priča i da je bio bogati ugostitelj kojeg je upropastila neuzvraćena ljubav, a svi se slažu kako je bio smrtno zaljubljen u prvu Miss Jugoslavije i miss Europe Šteficu Vidačić. Njezinu sliku je u mračnoj kotlovnici držao iznad svog ležaja kako bi mu neprestano bila pred očima. Tijekom šezdesetih preselili su ga u ubožnicu u Selskoj gdje je i umro. 

- Meni su posebno u sjećanju ostala prosjaci braća Lojzeki. Ne znam kako su se zvali, sumnjam da im je itko znao imena, no operirali su po cijelome gradu. U svom prosjačenju imali su šarma, pa su tako žrtvu oslovljavali sa “Gospon doktor, ljubim ruke”, bez obzira je li čovjek bio liječnik ili ne. Onda su ga pitali, glasno da svi čuju, “Gospon doktor, imate kakvih operacija danas”, a potom je, naravno, uslijedilo pitanje ima li sitnog, smije se zagrebački starosjedioc s Trešnjevke Zvonko Špišić (77) prisjećajući se kako Lojzeke nisu baš svi voljeli, a bilo je i onih koji su im se izrugivali. Zagrebačke poslijeratne godine posebno je obilježilo zanimanje koje je on opjevao i u jednoj svojoj pjesmi, a bilo je prepoznatljivo zbog uzvika: "Ku-ku, peska belega".

- Naime, domaćice nekad nisu imale na raspolaganju sredstva za čišćenje lonaca i rajngli, nego su zagorene ostatke hrane strugale finim bijelim kvarcnim pijeskom. Tek se oko 1960. pojavio Vim, koji je istisnuo uporabu pijeska. Bilo je u Zagrebu mnogo ljudi koji su prodavali taj pijesak, ali ne sjećam im se imena - nastavio je Špišić. Zato se drugi sjećaju. 

Osobito popularni ulični prodavači pijeska bili su Rožica i Matek koji su uveseljavali domaćice. Obojicu pamte po brojnim ukrasima, značkama i zakrpama koje su nosili na svojim kaputima. Tako je jedno vrijeme, kako bi se opomenule mlađe na neprimjeren izgled, govorilo kako izgledaju “kao Matek z Lašćine”.

 - Domaćicama i općenito starim Zagrepčanima bili su omiljeni ulični zabavljači. Osobito je bio popularan Mato Martek. On je živio na Opatovini do 1957. godine. Imao je gitaru kojoj su nedostajali dijelovi i dva stara lonca na kojima je svirao, pa bi mu ljudi bacali sitniš i od toga je živio - prisjetio se zagrebački kroničar Darko Belušić Bela (70), rođen u Tkalčićevoj ulici. Ondje, u samom središtu grada, bio je rasadnik živopisnih likova kojima je svima bila zajednička borba za opstanak. 

- Recimo, jako simpatičan mi je bio kralj ptica Ignac Rojecki. Imao je trgovinu cvijeća i ptica koje je prodavao na tržnici Dolac. Lovio je obične ptice poput sjenica i vrabaca te ih zatim bojao jarkim i blještavim bojama i prodavao kao egzotične primjerke. Pred njegovim štandom uvijek je bila gužva jer su svi htjeli vidjeti šarene ptiće. Jedini problem nastao je kad bi se boja isprala ili otpala. Tada su ga znali i naganjati po tržnici, a bilo je situacija kada je dobio i batine - nasmijao se Bela. 

Pamti i legendarnog hrvatskog graditelja violina Ivana Husa koji je burnu mladost popraćenu svjetskim bojišnicama i trgovinom droge okončao 1932. u Tkalčićevoj 32 gdje je do smrti 1992. radio i prodavao glazbala. Zvali su ga hrvatskim Stradivarijem. 

- On je bio pravi genijalac i iznimno dobar čovjek. Volio je djecu i za nas je uvijek imao sitniša ili bombona. Žao mi je što se o njemu malo zna i gotovo je prepušten zaboravu - zaključio je Bela. 

Naši sugovornici sjećaju se i Stjepana Možara, čovjeka koji je 35 godina svaki dan točno u podne pucao iz topa na Lotrščaku. Umro je 2010., samo dvije godine nakon što je otišao u mirovinu.

Gradska legenda bio je i Josip Habric ili deda Joža, kako su ga zvali, u čijem su se bijelom fijakeru po Gornjem Gradu vozili brojni uglednici, pa čak i predsjednici. Deda Joža je devedesetih uspio oživjeti ideju da po uzoru na Beč, zagrebački fijaker kojeg su ukinuli 60-tih opet prevozi domaće i strane turiste. Umro je 2011. godine. 

Pa ipak, uz sve ove davne likove, Zagreb i dalje nosi u svojim njedrima individualce i nove legende koje će pamtiti generacije koje dolaze. Tako je među današnjim živućim legendama Đukica Đuro Puček, ulični pjevač kojeg mnogi ipak pamte kao prvog jugoslavenskog transvestita. Nakon višegodišnjeg boravka u Parizu vratio se u Hrvatsku, a i anas pjeva u zagrebačkom Oktogonu pokazujući zavidnu umješnost. Gradonačelnik Milan Bandić darovao mu je 2006. godine bicikl, pa je tom prilikom popularni Đukica kazao kako se odriče svog dugogodišnjeg nadimka. 

- Tako su me zvali dok sam bio mlad. Ne buju me sad zvali Đukica kad imam 60-70 godina, a inače sam Đuro, rekao je novinarima kroz smijeh. Tijekom 2010. godine Đukica je obilježio 50. obljetnicu rada i umjetničkog djelovanja, a tom prigodom dobio je Medalju Grada Zagreba.