Oni su mladi iz Nazorove: 'Lijep život je pred nama, ali puno ranije smo morali odrasti...'

Upoznajte Franju, Alaina i dvije Lane. “Oni nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali”, kaže legendarna rečenica iz “Smogovaca”, a mi ćemo dodati da su to mladi ljudi koje je život učinio zrelijima od vršnjaka.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Pokretanje videa...

01:03

Oni su mladi iz Nazorove: 'Lijep život je pred nama, ali puno ranije smo morali odrasti...' | Video: 24sata/pixsell

Izdvojeni iz svojih bioloških obitelji zbog različitih razloga, živjeli su u domu za djecu, a nakon ulaska u punoljetnost postali su stanari Stambene zajednice Centra za djecu Zagreb iz Nazorove. U svakom stanu živi nekoliko mladih - djevojke s djevojkama, dečki s dečkima, završavaju srednju školu ili studiraju, odnosno rade, pripremaju se za samostalan život. Sami kuhaju, čiste, racionalno upravljaju budžetom, štede za trenutak u kojem će, s 26 godina, krenuti u život sami.

Zajednicu vodi odgojiteljica Iva Kelemen, koja je s ovim divnim mladim ljudima došla u naš božićni studio. Ona mlade u stanovima redovito obilazi, pomaže im u rješavanju problema i problemčića, njoj sve mogu reći. A nama su rekli čime se bave, što vole, kakvu budućnost žele i je li im u životu teže nego mladima koji odrastaju uz svoje roditelje. Od ovih se pametnih mladih ljudi mnogo može naučiti.

Alain Nzeyimana Malela ima samo 19 godina, ali već i filmsku životnu priču iza sebe. Rođen je u Demokratskoj Republici Kongo, govori šest jezika - francuski mu je službeni materinji, zna i svahili, engleski, tanzanijski i ruandski, a otkad ga je život doveo k nama, govori i hrvatski. Kad je stao pred našu kameru, činilo se kao da je rođen za poziranje. Kažemo mu kako bi trebao postati model.

- Mislite? Ne znam, košarka mi je draža - odgovora nam Alain kroz smijeh.

Obožava košarku, počeo ju je igrati još kao dijete, kod kuće u gradu Uvira, nastavio je trenirati i u Hrvatskoj, igra za KK Novi Zagreb. Na pitanje kako je uopće završio u Zagrebu odgovara nam da je ovdje stao - odmoriti se.

- Majka mi je umrla kad sam imao samo dvije godine. Zvala se Zeyimana, po njoj sam dobio srednje ime. Ne sjećam je se, bio sam premali kad je umrla, a nemam niti njenu, kao ni tatinu fotografiju, sve je uništeno kad sam imao pet godina. Rat nam je uništio kuću, a mi smo bježali. Živio sam s tatom, dva brata i dvije sestre. Kad mi je bilo 15 godina, u našu su kuću upali neki kriminalci i ja sam pobjegao, otad tatu nisam ni vidio. S dva starija bratića sam bježao u Francusku, put je trajao dva mjeseca - opisuje nam.

- Prvo smo brodom prešli Tanganjiku, pa putovali preko Burundija, Tanzanije, a onda avionom do Istanbula. Odande smo išli za Beograd pa u BiH. U Bihaću smo ušli u Hrvatsku i došli do Zagreba, gdje sam stekao status azilanta. Nakon nekog vremena u Hrvatskoj bratići su htjeli krenuti dalje, prema Francuskoj, a ja sam bio tako umoran! Bilo mi je dosta putovanja, a u Hrvatskoj mi se sviđalo. U smještaju za azilante jednu sam gospođu pitao mogu li ondje krenuti u školu i na treninge. Odgovorila mi je da mogu i ostao sam - prisjeća se Alain.

Franjo Kufek mu je cimer, imaju još jednog dečka sustanara.

- Alain nam najbolje kuha! - hvali ga Franjo.

- Dobar sam, istina - kroz smijeh potvrđuje Alain. Osim u školu i na treninge, redovito ide na tečajeve hrvatskog. Na pitanje kako mu je ovdje odgovara da je vrlo zadovoljan.

- Svi smo mi isti ljudi, samo različite boje kože - kaže pametno ovaj dečko.

Nada se da će maturirati u svibnju, a kad maturira, samo mu je nebo granica.

- Ja vam nisam baš od priče, puno se bolje izražavam likovno, crtežom ili modelom, nečim kreativnim općenito - kroz smijeh navodi Lana Vidak, djevojka od 21 godine.

Za bolesne mališane Zagreb: Djeca iz vrtića poslala čestitke i darove na onkologiju

Studentica je Tekstilno-tehnološkog fakulteta i velika joj je želja postati kostimografkinja.

- Moja je ljubav prema kostimografiji začeta još u djetinjstvu, kad me baka vodila u kazalište. Bila sam, i ostala time fascinirana, a otkad znam za sebe, crtala sam, slikala... Uglavnom sam stalno nešto stvarala - govori Lana.

Velika je zaljubljenica i u glazbu. Kaže nam da sluša sve osim “cajki”, to ne može nikako.

- Volim sve: pop, rock, jazz, klasičnu glazbu, volim operu, ali i kinesku operu - nabraja nam svoje glazbene preferencije. Kinesku operu? Čudimo se.

- Netko će reći da je čudna, a ja mislim da je samo drukčija i specifična - pojašnjava nam Lana ovu svoju glazbenu poslasticu.

Ne sjeća se da je na operi ikad bila uživo, možda jedanput, kao mala. Voljela bi, kaže, opet ići.

- Voljela bih i putovati. Tako zamišljam i svoj budući život: da radim posao koji volim i želim raditi te da putujem. Nekih drugih posebnih želja nemam - dodaje ova lijepa i simpatična djevojka.

O svojem životu do 17. godine, kad je hitnim postupkom izdvojena iz biološke obitelji, Lana ne želi govoriti, i to poštujemo.

- Imala sam 17 godina i smještena sam u stambenu zajednicu. Moj je život sada dobar, na raspolaganju su mi sve mogućnosti koje mladi čovjek ima, što znači da sam upisala fakultet koji sam željela, nadam se da ću se jednog dana i baviti onim što najviše želim - kostimografijom, kaže.

Kako dodaje, napokon se može i odijevati onoliko kreativno koliko želi, ali prije nije mogla zbog zabrane roditelja. Veseli je budućnost, putovanja na koja će, nada se, ići.

- Dosad sam jedan dan bila u Beču i jedan u Italiji. Ta su putovanja na mene ostavila jak dojam. Talijanska me arhitektura očarala - govori Lana.

- Voljela bih posvojiti dijete iz doma. Nije mi lako gledati koliko djece, zbog raznih razloga, nema uobičajen život. Budem li mogla, željela bih jednom takvom djetetu dati ‘njegovo mjesto’, ljubav i život koji zaslužuje - dodaje.

Franjo Kufek, od milja Francek, 21-godišnjak je koji već radi kao zaštitar i ozbiljno trenira nogomet. Odrastao je u obitelji s devetero djece, s 14 je godina iz nje izdvojen zbog obiteljskih problema, kao i ostalih petero braće i sestara. Prvo je živio u domu, a tri godine poslije, nakon što je završio srednju školu, smjestili su ga u stambenu zajednicu za mlade.

- Život nas je natjerao da ranije odrastemo nego što bismo možda inače - kaže nam Franjo, koji niti jednu odluku, govori nam, ne donosi na brzinu.

OBIČAJI U SVIJETU I HRVATSKOJ Blagdanska tradicija: Evo što je Badnjak i zašto tada kitimo bor

Njegov je životni moto ona stara: “Tko radi ne boji se gladi”. Završio je srednju prometnu školu i velika mu je želja kupiti auto. Nada se da će to uspjeti kad krene u samostalan život. Ima jednu doista zanimljivu i za mlade ljude netipičnu želju - volio bi živjeti u Slavoniji, imati svoj OPG.

- Nemam veze sa Slavonijom, nisam nikad tamo ni živio, ali mi se sviđa njena ravnica i energija. Baš bih volio tamo živjeti - iznenađuje nas Franjo svojom željom za budućnost. Odlazak u inozemstvo, kaže nam, zasad nije opcija.

- Kad sam izdvojen iz obitelji zbog loše situacije, i smješten prvo u dom, nisam patio. Zapravo sam bio sretan i zadovoljan, zahvalan na novom početku. Jer tko zna što bi bilo da se to nije dogodilo. Čim sam krenuo u srednju školu, rekao sam sebi da nikad neću piti ni pušiti i da ću se truditi živjeti što bolje. Ne zamjeram ni mami ni tati ni zbog čega, nikad nisam bio gladan ni žedan, samo je bilo drugih problema... - kaže nam. Pitamo ga misli li da je startna pozicija mladih poput njega, o kojima brine sustav a ne obitelj, teža nego djeci koja iza sebe imaju podršku roditelja.

- Sve ovisi o tome iz kakve obitelji netko dolazi - vjerujem da djeca koja ni u obitelji ne mogu dobiti sve što žele budu jednako marljiva i uporna kao i mi - pametno kaže Franjo.

- Mi u stambenoj zajednici imamo sve što nam treba - od voditeljice dobijemo tjedni budžet za hranu i potrepštine, i dodatno ako nam pofali

za nešto. Nitko od nas ne pati na ‘markice’ niti mislimo da je to važno. Nismo razmaženi, nimalo - govori nam ovaj mladi čovjek.

Na pitanje osjeća li na bilo koji način da ga okolina, zato što je “domsko” dijete, drukčije gleda, kaže da to nikad nije primijetio.

- Ljudi su prema meni uvijek onakvi kakav sam i ja prema njima - mudro će Franjo.

Lana Jurišić je 18-godišnja maturantica Zdravstvenog učilišta u Zagrebu te velika zaljubljenica u biologiju i kemiju.

- Kad završim srednju školu, bit ću dentalni tehničar, voljela bih nastaviti raditi u struci. S druge strane, želja mi je i studirati, biotehnologiju, za što već sad svake subote idem na pripreme, nadam se da ću se upisati na fakultet - govori nam Lana.

- Biologija i kemija mi idu dobro, volim te predmete jako, a na tom su fakultetu najvažniji. Zbilja mi je želja upisati fakultet koji želim i baviti se time - kaže ova djevojka.

Dalje od toga, dalje u budućnost, ne razmišlja, doći će vrijeme za sve.

Imala je 16 godina kad je stigla u sustav, u dom, a od svibnja ove godine u stambenoj je zajednici, živi s još tri djevojke.

- Ne dolazim ni iz kakve problematične obitelji, moja je mama samo bila vrlo mlada kad me dobila, tata jednako tako. Preminuo je kad je meni bila samo jedna godina, a mama, unatoč činjenici da mi je nastojala pružiti sve što je mogla, o meni sama nije mogla brinuti - priča nam Lana. Kaže da se s mamom redovito viđa, ide joj svakog vikenda na ručak, imaju vrlo dobar odnos.

- Odlično se slažemo, velike smo prijateljice. No i dom je za mene bio lijepo iskustvo, nimalo traumatično. Dapače - govori Lana.

- Vrlo sam se brzo u domu uklopila, i sa svima imala dobru komunikaciju. Bilo mi je super jer smo sve radili zajedno, timski, puno se družili, puno razgovarali, o svemu - prisjeća se ova draga djevojka. No i sad je, u stambenoj zajednici s tri cimerice, vrlo zadovoljna.

Odrastaju li ona i njeni vršnjaci u sustavu brže od vršnjaka koji žive s roditeljima, pitamo je.

- Nama je, moguće, lakše osamostaliti se nego što je onima koji žive s roditeljima i koji s njima ostaju čak i u svojim 30-ima. No iako ne živimo s roditeljima, mi svu podršku dobijemo od sustava. Ovdje ne možete biti razmaženi - kroz smijeh ističe Lana.