Porodile 100.000 bebica: 'Plač djeteta je kao pjesma anđela...'

Primalja ima dvije uloge pri porođaju. Prva je pratiti zdravstveno stanje majke i djeteta, što se, uostalom, uči i u školi. Drugo je trudnici pružati ljubav i potporu te joj pomagati smoći snage i uliti hrabrost i vjeru da ona to može.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:16

Video: 24sata/pixsell

To drugo se nigdje ne uči, to se jednostavno bude, opisuje posao primalja Nives Perhat iz Pule.

I u najboljim, ali i u najtežim situacijama ove hrabre žene nikad ne odustaju ni od jedne majke. S njima prolaze porođaj, smijeh, suze, bol i žrtvovanje. Porodile su na tisuće djece, a sve su se složile da imaju jedan od najboljih i ujedno najzahtjevnijih poslova.

- Onaj osjećaj kad vidite majku koja grli svoje novorođeno dijete je neopisiv – otkriva nam Biserka Matok Glavaš, primalja koja u zagrebačkoj bolnici Merkur radi već 30 godina.

Posao ne završava porođajem

Nije sigurna koliko je djece porodila, ali zna da je broj četveroznamenkast. Smatra kako primaljin posao počinje od trenutka kad upozna trudnicu i kad novorođenče dođe na svijet u majčin zagrljaj, ali tu ne završava.

I nakon porođaja friškim rodiljama itekako su potrebni skrb, njega, savjet i utjeha.

- Mi smo ženama potpora tijekom cijele trudnoće, a nekad i prije. Dajemo im savjete te ih učimo o pravilnoj ishrani, disanju, kretanju, dojenju i svemu što ih zanima - rekla je Biserka. Nerijetko se, i godinama kasnije, znaju sresti na ulici i popričati.

Rodilje imaju i svoj plan

Biserki će u sjećanju zauvijek ostati i nesvakidašnji slučaj kad ju je jedna majka, radi svoje vjere, zamolila da se prije svakog pregleda i samog porođaja pomoli, što joj je i omogućila.

S njom se slaže i Željka Bičanić iz Slavonskog Broda koja kao sestra primalja radi već 38 godina. Pomagala je majkama poroditi više od 10.000 djece. 
- Naše riječi i pomoć njima su najvažniji. Slušam svaku rodilju i uvažavam njezine zahtjeve, ona i ja sastavimo naš ‘intimni’ plan porođaja - priča Željka.

Vrijeme koje ne provodi u rađaonici iskoristi za čitanje knjiga, učenje i stručno usavršavanje. Unatoč obavezama i noćnim smjenama, ljubavi i energije ne nedostaje joj ni danju ni noću. Sigurnost rodilje na prvo će mjesto istaknuti i Ksenija Horvatić, primalja koja je u varaždinskoj bolnici porodila oko 5500 novorođenčadi.

- Posebno me veseli kad se mogu potpuno predati toj rodilji, primiti je za ruku i kad ona mene primi za ruku, osjećajući se sigurnom i zaštićenom - povjerava nam primalja Ksenija. Ljubav prema ovom poslu prenijela je i na svoje kćeri, koje su odlučile poći majčinim stopama i završiti medicinsku školu.

- Sretna sam što se nalazim na izvoru života te što svojim znanjem i vještinama pomažem ženama - kaže Ksenija priznajući da ne može izbjeći stres koji je u ovom poslu neminovan.

I očevi briljiraju na porođaju

Posao primalje shvaćaju jako ozbiljno, no rado će se prisjetiti i smiješnih trenutaka kojima su svjedočile tijekom desetljeća svojeg vrijednog i požrtvovnog rada. Jednu od anegdota s nama je podijelila i Čakovčanka Karmen Cesarko Vidović.

- Kad sam jednu ženu pripremala za porođaj, rekla sam joj da sa sebe skine svo zlato. Vrativši se po nju, zatekla sam je potpuno golu. Ispričala mi je kako je mislila da joj tepam i da sam joj rekla: ‘Skini se, zlato’ - kroz smijeh nam je prepričala Karmen.Smiješne situacije doživjela je i Zadranka Anka Zekanović.

- Žena je imala žešće trudove i strašne bolove, a suprug ju je bodrio riječima: ‘Znam kako ti je, izdrži!’ - kaže nam Anka.

Ona odjel rodilišta opisuje kao najsretnije mjesto na svijetu jer se ondje rađa novi život. Primalje se zalažu i podupiru nazočnost oca tijekom porođaja. Svaka od njih ima svoje razloge zbog kojih bi očevi trebali biti uz rodilje. Tako osječka babica Irana Moguš objašnjava kako rodilje u svojim partnerima vide potporu, ali i dijele svoju bol.

- Stisak partnerove ruke nerijetko do krvi najbolje svjedoči intenzitetu boli i onome što žena proživljava - ističe nam Irana. Sve primalje ipak upozoravaju kako supružnike nije dobro prisiljavati da sudjeluju u porođaju, jer tad na porođaj dođu nespremni, pa često i odustanu.

Više posla s tatama

Irana je svjedočila situacijama da su tate u jednom trenutku porođaja problijedili, shvatili da im to nije lako za gledati i na kraju pali u nesvijest. Time su primaljama i osoblju zadali puno veće probleme jer su više posla imali s njima nego sa ženama koja rađaju. No ima i očeva koji ih i iznenade.

- Hrabreći svoju ženu jedan je tata u rađaonici koristio istu terminologiju koju inače koristi medicinska ekipa. Ne znam gdje je to naučio, ali bilo ga je fenomenalno gledati i slušati - s oduševljenjem u glasu prisjeća se primalja Nives.

Na upit koji će porođaj pamtiti, Nives ističe porođaj kolegice primalje, koja joj je brojne bebe pomogla donijeti na svijet. Siščanke Nikolina Domazetović i Ines Marić sa smiješkom na licu potvrđuju kako je uistinu posebno iskustvo biti primalja. Iako je iza njih 20 godina karijere, obje se i danas sjećaju straha i nesigurnosti kad su prvi put u školi nazočile porođaju.

- Sve smo se stisle jedna uz drugu i čekale što će se dogoditi - otkriva nam Ines.

Nikolina, pak, porođaj opisuje kao jednu od najprirodnijih stvari u životu žene. Ističe kako primalje danas nazoče raznim oblicima porođaja, ali i savjetuju majke kako bi im to iskustvo bilo što bezbolnije.

Prva porodila u vodi

Babica Lela Rivetti iz Rijeke prva je primalja u Hrvatskoj koja je ženu porodila u vodi.

- To je bio poseban doživljaj i sigurno nešto najljepše što sam doživjela, sasvim prirodno - prisjeća se Lela.

Kao i ostale kolegice, i Lela je primalja koja je porodila čak dvije generacije. Prije mnogo godina, kaže, porodila je dječaka koji je danas specijalizant na njezinu odjelu. No na veliku žalost svih budućih trudnica, Lela odlazi u zasluženu mirovinu.

- Uvijek sam davala sve od sebe, ali pred kraj to više nije bilo dovoljno i odlučila sam se povući. No porađanje majki u rađaonici uvijek je bio i ostat će najljepši dio mojeg radnog staža - govori nam babica Lela krišom otirući suzu. Kako je bilo rađati prije 40 i 50 godina sjeća se i Marijana Kranjec, primalja koja već 36 godina radi u koprivničkoj bolnici. Porođaji i trudnoće nekad i sad uvelike se razlikuju, a zahvaljujući napretku tehnologije, kaže, sad je sve puno lakše. Ultrazvuka i CTG-ova gotovo nije ni bilo.

Sjećam se da se majka porodila i mi u rađaonici mislili smo da je porođaj gotov. Onda smo shvatili da izlazi još jedna beba.

Bile smo tako iznenađene, a možete li zamisliti s kakvim je iznenađenjem ta majka dočekala blizance - prepričava nam Marijana. Splitska primalja Zagorka Perić svjedoči da je nekad u rađaonicama bilo puno manje prisutnih očeva, lošija tehnologija, a majke nisu bile toliko upućene u zbivanja.

Rađanje - najljepši osjećaj

- Danas se najviše promijenio pristup rađanju. Žene nam sad dolaze s vlastitim planom porođaja. Mi im nastojimo ispuniti sve želje, ako su moguće i realne - kaže nam Zagorka.

Ova danas glavna primalja Zavoda za perinatologiju u Klinici za ženske bolesti i porode u KBC-u Split iza sebe ima karijeru dugu 39 godina. Najveći dio radnog vijeka provela je u rađaonici, a za ovaj se posao i školovala te željela raditi oduvijek.

- Biti u okruženju rađanja novog života nešto je neopisivo. Iako se lani u Splitu rodilo 4266 beba, najviše je porođaja bilo u ratnim godinama, godišnje više od šest tisuća. U to vrijeme u Split i okolicu stigli su brojni prognanici s ratnih područja. Bio je to najzahtjevniji period u mojoj karijeri - govori nam primalja Perić.

Poziv, a ne posao

Ne može, a da se ne prisjeti nekoliko uistinu smiješnih situacija koje su nasmijale medicinsku ekipu u rađaonici.

- Kod jednog porođaja na telefon je zvala svekrva rodilje. Prvo pitanje bilo joj je kako se drži njezin sin, a tek kasnije pitala je za snahu i dijete. Zauvijek ću pamtiti i situaciju kad je suprug stajao kraj žene koja je rađala bebu. Ona je urlala od bolova, a on joj je govorio: ‘Pa nisi jedina, i ove druge rađaju’ - ispričala nam je Zagorka Perić te za kraj poručila svim budućim primaljama:

- Za posao primalje kaže se da nije posao nego poziv. Vrlo je zanimljiv, dinamičan i stresan, a osnovno je da ga se mora raditi s ljubavlju.

Babica Jadranka Tonković u 35 godina staža porodila je oko 2000 beba u gospićkoj bolnici. Posebno je ponosna što je i njezino rodilište dobilo naziv “Rodilište - Prijatelj djece”, kao i većina rodilišta u Hrvatskoj.

- To znači da su bebe smještene s majkama u sobama. Organiziramo i tečajeve za očeve koji žele nazočiti porođaju - strpljivo nam objašnjava Jadranka također ističući kako s očevima nekad imaju više posla nego s majkama. No uz sve sretne trenutke i uživanju u početku novog života, primalje nisu pošteđene i mučnih trenutaka. Stvari se znaju zakomplicirati, čak i tragično završiti. No one moraju ostati profesionalne, čvrste i utješiti roditelje.

Najteže su smrti

- Daleko najteže od svega je podnijeti gubitak bebe na porođaju. Ako se zatekneš u takvoj situaciji i niz lice ti počnu kliziti suze, moraš ostati profesionalan i pronaći riječi kojima ćeš utješiti majku koja je upravo izgubila bebu - govori nam karlovačka primalja Dubravka Kasunić.

Teške situacije nisu zaobišle ni Kseniju Horvatić iz Varaždina.

- Najteže mi je kad dođe rodilja koja bi svaki čas trebala roditi, a ne čuju se otkucaji srca bebe i na kraju se rodi mrtvorođenče. Neke majke tad osjećaju krivicu, neke plaču, a neke šute. Najbitnije da u tim trenucima omogućimo rodiljama da se u miru oproste s djetetom - s tugom u glasu kaže Ksenija.

Primalje su zakinute

Najžalosnije je od svega što primalja u Hrvatskoj kronično nedostaje. Potvrdili su nam to i iz Hrvatske udruge za promicanje primateljstva.

- Žalosti me što su primalje zakinute za mogućnost pohađanja više škole za prvostupnice primaljstva jer ih nema na nivou države, nego postoji samo izvanredni studij u Rijeci i redoviti u Splitu - rekla nam je Kasunić. Smatra kako su primalje jako zakinute.

- Znanje smo stjecale kroz rad, od starijih kolegica crpile smo iskustvo i znanje koje se samo u rađaonici može postići- zaključile su naše sugovornice.