"Ona se skine, legne, staviš masku i baciš se na posao..."

U vihoru rata te 1991. godine mladi povratnik iz Njemačke Robert Tubikanec u Zagrebu je otvorio prvi legalni salon za tetovažu. Danas već iskusni majstor kaže da nije pogriješio u odabiru posla, a za naše čitatelje ispričao je kako mu izgleda dan.

- Radim samo ono što želim. Ukoliko mi dođe netko tko je pod utjecajem droga ili alkohola, nema tetovaže. Također, ne tetoviram dijelove tijela koje ne može prekriti odjeća. Kod mene nema tetovaža lica, glave ni prstiju. I s gnušanjem odbijam pomisao tetovaže muških intimnih dijelova tijela – priča simpatični Robert Tubikanec (49) iz Zagreba.

Zovu ga Roby, a to je i naziv njegova salona u kojem je napravio na tisuće raznih tetovaža. Radi svaki dan od 11 do 19 sati, a subotom do 15 sati. Posao, kaže, nije naporan i voli ga raditi. Živio je u Njemačkoj pa je ondje izučio zanat radeći kod prijatelja u salonu, a znanje je donio u Hrvatsku. No nije stao na tome.

Tetovaža je nešto što ostaje cijeli život

– Za ovaj posao ne postoji škola koju možete završiti. Morate imati talenta i smisla, ali i puno, puno rada i vježbe iza sebe. Istovremeno, mi smo stalno po raznim svjetskim skupovima gdje dobivamo nove ideje i brusimo svoje znanje. Ovo je jedna vrsta umjetnosti, a ima takvih tetovaža koje su prava pravcata umjetnička djela. Tetovaža je nešto što čovjeku ostaje tijekom cijelog života i donekle ga obilježava. Zato je važno da majstor kojem ide bude dobar, ali i da on sam dobro promisli o tome što želi i gdje – nastavlja Roby dodajući da upravo zbog takvog pristupa poslu nikad nije imao nezadovoljnih stranaka.

– Kad smo tek počeli raditi bilo je jako puno ljudi s tetovažama tipa JNA ili ženskih imena te su tražili da im to prekrijemo. Još ima ljudi koji traže tzv. old school tetovaže poput sidra ili sličnih ukrasa, no ukus se bitno promijenio. Danas je tehnika i kvaliteta tinte također napredovala, tako da su tetovaže trajne i ne mogu se s godinama bitno promijeniti osim ako se drastično udebljate ili ne smršavite – pojašnjava Tubikanec.

Posebno ne voli tetovaže prstenja kod mladenaca

– Razlog je što je koža na tom dijelu tijelu drugačija. Takva tetovaža na prstu dobro izgleda par godina, a poslije se koža promijeni i razlije. Moram reći da su Hrvati zbilja umjereni u svojim željama, no ako se pojavi netko sa ekstremnim zahtjevom objasnimo mu zašto to ne bi bilo pametno napraviti. Ako inzistira, uputimo ga na neki drugi salon u Zagrebu. Nekad su dolazili s rečenicom: Ja bih si nešto tetovirao, a danas imaju dobar plan i točno znaju što žele. Češći klijenti su žene, a mjesta gdje oba spola najviše vole tetovaže su leđa, prsa i noge – nastavlja.

Dodaje kako posao ima i manje privlačnih trenutaka.  Najteže mu padaju oni kad gospođe od 60 i više godina požele tetovažu na intimnom mjestu.

– A ništa, ona se skine, legne, staviš masku na lice i baciš se na posao. Sve je to dio posla. Bilo je svakakvih situacija. Mama dovede kćer na tetoviranje, a sljedeći put sama dolazi po tetovažu. Posebno mi je u sjećanju ostao gospodin od oko 65 godina koji je na rame tetovirao fotografiju Marilyn Monroe. Ispričao mi je da je veliki obožavatelj glumice, no nije htio ništa poduzeti dok mu je supruga bila živa. Nedavno je preminula, pa se sad odlučio tetovirati. Mislim da je bio vrlo obziran – nastavlja Roby dodajući kako njegov posao zahtijeva i dobro poznavanje ljudi te umijeće slušanja i razgovora.

Neke tetovaže traju svega 15 –tak minuta, no ima i onih u koje je utrošeno više stotina sati. A tijekom tetoviranja kako bi razbili tremu ili da im što prije prođe, mnogi ljudi vole razgovarati.

Nemojte radi uštede od stotinjak kuna ugroziti život

– Mi imamo politiku da se kod nas ne tetovira više od pet sati u komadu. Zato zahtjevnije tetovaže radimo u više navrata, čak i mjesecima. Ima kod nas ljudi koji imaju istetovirano cijelo tijelo. To su naši vjerni klijenti i dolaze više puta na godinu. Imaju svoj film što žele i to poštujemo. Najveći problem su klinci od 18-tak godina koji žele neke ekstremne stvari kakve ne radimo znajući da će im poslije u životu smetati - priča Roby.

- Još nam je gore, i molim da ovo posebno istaknete, što i danas postoje ljudi koji će radi uštede od stotinjak kuna dopustiti da ih tetovira netko u svojoj garaži ili kuhinji, bez znanja i higijenskih standarda. To je ono najgore što vidim, kad mi klinac dođe s istetoviranom podlakticom na kojoj su trebale biti zmije, no njegov frend za kojeg je mislio da dobro crta, nije baš vješt pa su ispale nekakve gliste. I sad moli da mu to popravimo. Da ne govorimo o činjenici da je na takvom ilegalnom mjestu mogao pokupiti HIV ili hepatitis – ogorčen je Roby i ističe kako je kod njega u studiju kao kod stomatologa.

'Preporučujem profesionalni studio, jer tetovaža je za cijeli život'

Sve se koristi jednokratno, ima sterilizatore, a brojne inspekcije koje su ovih godina prolazile kroz salon nikada nisu pronašle zamjerku.  

– Osobno preporučujem svakome da ode u profesionalni studio, jer tetovaža je za cijeli život. Ima nas u Hrvatskoj stvarno dosta i vjerujem da svatko može pronaći nešto za sebe u primjerenim uvjetima i sa stvarno vrhunskim majstorima te da poslije neće požaliti. Ako nešto hoćeš, napravi to kako spada, a ne da poslije popravljaju – savjetuje on.

Osobno, kaže, nije ljubitelj šarenih i napadnih tetovaža. Ima tetovaže koje za njega imaju osobno značenje, no o tome nije želio govoriti.

– Ne volim tetovaže po licu, ili ono što je sad vani hit tetovaža bjeloočnica. Tu sam jako konzervativan. Volim ovakve diskretne, osjenčane tetovaže. No to je moja osobna preferencija. K nama dolaze ljudi s najrazličitijim ukusima i željama. Neki se na tetovažu odluče u trenutku, drugi o tome razmišljaju pet godina. No postupak je uvijek isti – dolaze na dogovor, radimo skicu, dotjerujemo detalje dok klijent ne kaže da je to to, onda radimo šablonu koju također nalijepimo na tijelo.

Ako vidimo da se osoba predomišlja, pošaljemo je doma da razmisli

- Ako netko nije siguran sa šablonom, pošaljemo ga doma da si još malo promisli. Tu je bilo odustajanja u nekim situacijama, no nikad se nije dogodilo da mi netko pristane na sve, legne i odustane kad krenem s poslom. Ljudi koje smo tetovirali prije 20 godina danas nam dolaze i vode svoju djecu na tetovažu, i to je ljepota ovog posla – kaže Robert.

Mnoge tetovaže prepoznaje na ulici ili plaži i njih pamti, ali ne pamti uvijek lica ljudi. Ima odraslog sina (25), no on se nije tetovirao. O tome je razmišljao u tinejdžerskoj fazi od 15 godina, no s vremenom ga je popustilo. Tata kaže da je to njegova osobna odluka na koju nije utjecao, jer kad bi se želio tetovirati, on bi mu bez problema napravio kakvu god želi tetovažu. Tijekom godina imali su i emotivno teških trenutaka kad bi tugujući roditelji tražili da im tetovira sliku preminulog djeteta ili napiše neke stihove, a bila je i gospođa kojoj je tramvaj pregazio psa pa su joj tetovirali ljubimca.

Za neke tetovaža je uspomena na važan životni trenutak, a drugima je samo ukras na tijelu. Neki će za to izdvojiti nekoliko stotina kuna, a ima i onih koji troše daleko više kako bi postigli izgled kakav žele. S vremenom se, priča Robert, ipak promijenila percepcija tetovaža.

– Nekad su ih ljudi povezivali s nekim negativnim stvarima, a ljude s tetovažom gledali su ispod oka. Danas nema filma ni serije bez tetovaže, a ušla u svakodnevicu. To je stvar osobnog ukusa i svatko ima pravo odlučiti kako će i na koji način ukrasiti svoje tijelo – zaključio je Robert.