On je najdoktor: Radio sam kao smetlar, dobro je plaćen posao

Već se bliži peti tjedan otkako nije imao slobodan dan. Na licu mu se vidi umor, ali ne i gubitak dobre volje. Robert Buljubašić (42), kirurg i ortoped traumatolog u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava, odnedavno i naj liječnik prema glasovima Hrvatske udruge pacijenata, u polusatnom razgovoru otkrio nam je čime se sve bavio u životu, kakav je posao liječnika, ali i kako gleda na zdravstvo u Hrvatskoj.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

01:01

Video: 24sata/pixsell

Počeli ste raditi s 14 godina. Što ste sve radili do sada?

Kao dječak sam radio u autokampu Stobreč jer sam živio u Splitu, a rodom sam iz Imotskog. Zaista sam radio sve i svašta. Uključivao sam struje, bio osiguravatelj razminiravanja i smetlar. To vam je dobro plaćen posao bez obzira na to što ljudi mislili. Radio sam i kao građevinac.

Imali ste problema s dobivanjem specijalizacije. Koliko ste je dugo čekali?

Čekao sam je tri i pol godine. U te tri i pol godine promijenio sam šest gradova i šest poslova, uglavnom u Hitnoj pomoći. Od Imotskog, Sinja, Novske, Kaštela, Solina, pa do Splita. Nisam imao ni dana godišnjeg odmora. U KB Dubrava došao sam 2005. godine. Prvi izbor mi nije bila kirurgija, nego pedijatrija. Danas se zahvaljujem Bogu što nisam pedijatar jer bi to bilo još teže od ovoga što radim. Ovu specijalizaciju volim jer je jako konkretna.

Što to znači? Što sve radite? Kakvi vam pacijenti dolaze i koga je najteže liječiti?

Ova specijalizacija je atraktivna zbog svojeg posla. Usporedio bih je s adrenalinskim sportom. Imate akciju, napravite nešto konkretno, a rezultati se vide vrlo brzo za razliku od drugih specijalnosti. To je u jednu ruku velika prednost, a u drugu velika odgovornost. Naši pacijenti u 95 posto slučajeva dolaze slučajno. Mi ih nismo sami birali, nisu došli čisti i okupani, nego su tu zbog neke nezgode. Bilo da je to u prometu, u građevini, na poljoprivrednim radovima, u dvorištu, sportskim aktivnostima ili bilo što drugo. Dolaze nam uglavnom preko Hitne službe u bilo koje doba dana i noći. Operiraju se kosti i zglobovi. Ključna kost, rame, nadlaktica, lakat, podlaktica, šaka, zdjelica, kukovi, natkoljenica, koljena, potkoljenica i stopala. Moram naglasiti kako je prije početka krize 2008. godine bilo jako puno posla. Ljudi se danas više paze jer im je luksuz biti bolestan. Prometne nesreće, primjerice, jesu u porastu, ali su ozljede lakše.

Najteže je liječiti pretile ljude jer je oporavak kompliciraniji i traje dulje, a i nerijetko imaju i još neke bolesti.

Zašto su vas pacijenti odabrali za najboljeg doktora? Što to vi imate, a drugi liječnici ne?

To ćete morati pitati njih jer, prema mojemu mišljenju, najbolji doktor ne postoji.

Ali ‘morate’ izdvojiti barem nešto...

Dobro. Mislim da je to iskrenost. Izravno i jasno im objasniti njihovo stanje, proceduru liječenja, što mogu očekivati i što im liječenjem mogu garantirati. Iznimna mi je čast što sam dobio to priznanje jer dolazi od neovisnih ljudi koji nisu involvirani u struku. Biti liječnik je jedno humano zanimanje. Volim rad s ljudima i svakako im volim pomagati.

Može li si jedan liječnik uopće dopustiti loš/neugodan odnos s pacijentima o kakvima smo čitali proteklih tjedana?

Svi mi imamo neku svoju neku osobnost. Normalno da ljudi drugačije reagiraju ako su neispavani i umorni. Stručnost je druga stvar. Radimo s ljudima i svi imamo neke svoje granice. Mislim da se tu radi ponajviše o odgoju koji ste ponijeli od kuće.

Više od 500 liječnika otišlo je izvan Hrvatske. Što vi planirate?

Prije ljeta planiram doktorirati i položiti svoj 92. ispit!

U poslu uvijek imam svoje dobre i loše dane. Teško je fizički jer su uobičajene smjene po osam sati, a dežurstva su i po 24 sata i dulje. Radi se i po danu i po noći, radi se pod olovnom pregačom, pod rendgenskim zračenjem...

Što se tiče mojih kolega koji su otišli, njih ljudi ne bi trebali osuđivati, nego naprotiv. Oni nisu otišli iz ‘dragosti’. Uglavnom su to učinili zbog financijskih problema, kredita i slično. I ja sam tri mjeseca bio u SAD-u na UCLA-u. Bio sam četiri kata ispod zemlje. Danima nisam vidio ni Sunca ni Mjeseca. Tamo ljudi imaju jako malo vremena za sebe. I mi, nažalost, idemo u tom smjeru.

Kako gledate na stanje u našem zdravstvu?

Stanje u zdravstvu? Ministar Kujundžić najbolje zna. Da je komplicirano - je. Problemi nisu od jučer. Oni se godinama talože. Razlika je jedino u tome što se sad pojavila puno veća kritična masa. Standardi liječenja su skuplji i mislim da je u tome problem. To se prelama na svima nama. Nije ni ministru lako, a možda on ima neke varijable koje mi nemamo. Ja u to ne bih ulazio. Ono što bih promijenio općenito u svojem poslu, i među pacijentima, ali i u Hrvatskoj, svakako je stanje duha. Svi kao da su u nekoj depresiji. Prije je bilo čak i gore, što se tiče materijalnih stvari koje su nam svima bitne, a zapravo su sporedne. Treba nam jedan pozitivan duh jer sve uvijek dođe na svoje!