Okivanje zagrebačke hitne pomoći ili zašto vaša djeca piju kao zvijeri?

Pripovijest se ciklički nastavila, sve udarajući po našim građanskim savjestima, samo u svakom krugu sve strašnija i tužnija. Na Bundeku je, kao i svake godine, masa od više stotina, ili već i tisuća, djevojčica i dječaka obilježavala kraj školske godine. Činili su to izvodeći neke svoje rituale, dovršavajući nešto što su započeli u svojim razredima i pod teretima neke trome i neučinkovite pedagogije, pa su se - barem neki od njih - krenuli opijati kao zvijeri. Time, tim zvjerskim i nekontroliranim opijanjem, oni stvarno ulaze u svijet odraslih. Plastična boca u kojoj su pomiješani vino i cola, skupa s bocom najjeftinijega vinjaka iz kvartovske samoposluge, kupljenog na osobnu iskaznicu starije braće i sestara, njihov su odistinski ispit zrelosti, njihova prava državna matura.

Jedni će se opiti tako da sutra budu smrtno mamurni. Drugi će se opiti da će već danas po Jarunu crkavati kao napušteni mladunci. Leže na travi tog prostranog parka, vjerojatno i najljepšeg spomenika Bandićeve vladavine, ispovraćani do uza vrat, polumrtvi, onesviješteni, obeznanjeni, ti dječaci i te djevojčice, kojima je gradska uprava ponudila ovu pozornicu da na njoj rade upravo ono što rade, možda će umirati ugušeni ekstrudatima svojih želudaca ili smrtonosnim trovanjem alkoholom. Zakon velikih brojeva nam govori da bi kod tolikog broja mrtve pijane djece moralo barem dvoje-troje smrtno stradati. Kako je moguće da se to svake godine, na kraju škole, ipak ne dogodi?

Odgovor je zapravo jednostavan: čim netko od te djece obamre na travi, čim se počne daviti svojom povraćotinom ili - što se također nerijetko događa - čim doživi nešto veoma slično epileptičnom napadu, zove se hitna pomoć. I onda dolazi taj kombi, u kojemu su vozač i medicinski tehničar, koji u skladu sa svojim znanjima i vještinama spašavaju vašu djecu. Dok ste vi, kao i svakoga dana, na poslu, dok spremate po kući, drijemate na trosjedu, opijate se u kvartovskom bircu, dvojica-trojica muškaraca, katkad tu bude i liječnik ili liječnica, vašoj djeci spašavaju život. Kada ih dobijete nazad, opranih želudaca, popravljene vitaminskim injekcijama i mamurne, vi naravno nećete imati pojma da su vaša djeca trebala sad biti mrtva. I da bi bila mrtva da nije bilo tih nepoznatih ljudi.

Tako se ovog lipanjskog dana na Bundeku pojavio kombi hitne pomoći. Koliko je djece bilo spašeno? Kažu da ih je desetak odneseno na detoksikaciju? Ili je djece, ipak, bilo više? Šezdesetdvogodišnji vozač i mnogo mlađi medicinski tehničar radili su ono za što se u ratu dobiva orden. I onda se dogodila bizarna, ali strašna nesreća: krećući se vrlo sporo među vašom obezumljenom djecom, kombi je pogazio dvije djevojčice i dječaka. Dječak je doživio vrlo teške ozljede. Fatalne ozljede koje se teško prežive i koje sasvim izmijene život. Zbila se tragedija, pred kojom bi zajednica trebala na čas zastati, pa razmisliti o sljedećem:

Zašto je gradska uprava i ove godine dopustila i omogućila tradicionalno đačko opijanje na Bundeku? Represivan odnos prema alkoholiziranju maloljetnika, kao i totalna infantilizacija hrvatskoga društva, pri kojoj se ostaje dijete barem do dvadeset i pete, doveli su do toga da proslava kraja škole svake godine postaje sve opasnija, jer su djeca sve nenaviknutija na alkohol. Odlučite se želite li da vaša djeca na neki manje dramatičan način upoznaju alkohol, onako kako ste ga upoznavali vi, u manje antialkoholna i infantilna vremena, pa zahtijevajte promjenu zakona koji se tiče maloljetnika i alkohola. Ako, pak, to ne želite, onda budite odgovorni za svoju djecu i poštujte zakon! I pritom insistirajte da zakon poštuje gradska uprava.

Policija je znala što će se zbivati na Bundeku. Unaprijed su, kao i svi građani Zagreba, znali da će nastupiti masovno kršenje zakona, i da će biti ugroženi brojni ljudski životi. Pa još životi naših najmlađih i najmilijih! Policija, međutim, nije intervenirala, nije spriječila kršenje zakona, premda je to mogla vrlo jednostavno učiniti, bez angažiranja značajnijih ljudskih i tehničkih potencijala, pa bi se čak moglo reći i da je policija bila u ulozi saučesnika u masovnom kršenju zakona. Umjesto da štite javni red i mir, umjesto da štite zakon, hrvatski su se policajci, predvođeni svojim glavnim ravnateljem Nikolom Milinom, i nadzirani svojim ministrom Davorom Božinovićem, odlučili za ignoriranje zakona, te javnog reda i mira, u ime narodnih običaja. Jer običaj je u narodu da se djeca na kraju školske godine napiju kao zvijeri. Malene, obespamećene, od svijeta ostavljene šumske zvijeri.

Nakon što se dogodila tragedija koja će trajno odrediti život jednoga dječaka i njegove obitelji, institucije su započele raditi svoj prljavi posao, koji se uglavnom sastoji od razgonjenja odgovornosti i krivnje od onih koji jesu odgovorni i krivi. Vozač hitne pomoći je uhićen, da bi zatim policija telefonirala novinskim redakcijama i pozvala ih da snime njegovo privođenje na sud. Čovjek u godinama, u jeftinoj plavoj majici, s lisicama na rukama, dok ga organ stišće za mišicu, u sputanoj desnoj ruci drži bocu s vodom. A tu, na velikogoričkom sudu, odvit će se, nekoliko trenutaka kasnije, još jedan od strašnih igrokaza politički dirigiranog i duboko nepravednog, pokvarenog hrvatskog pravosuđa: vozaču će nepoznati sudac ili sutkinja, postavljeni milošću vlasti baš na to mjesto, odrediti jednomjesečni pritvor, uz cinično obrazloženje kako prijeti opasnost od ponavljanja kaznenog djela. Iza tog se cinizma krije nešto što se mora, bez obzira na svu očiglednost stvari, jasno i izgovoriti. Vozač hitne pomoći fotografiran je u okovima (jeste li ikad vidjeli lisice na rukama Ivice Todorića, jeste li ikad vidjeli lisice na rukama Tome Horvatinčića?), a zatim mu je određen jednomjesečni pritvor, samo zato što je onaj dječak vrlo teško ozlijeđen, i netko sad mora za njegovu sudbinu biti kriv. A kako u Hrvatskoj, ovakvoj kakva je danas, krivi nikako ne mogu biti policija koja nije štitila red i mir, niti je provodila zakon, bez obzira na to što je bila obaviještena o predstojećem cjelodnevnom kršenju zakona, kriv mora biti šezdesetdvogodišnji vozač hitne pomoći.

Nisu, međutim, u ovome najgori policija, koja ne radi svoj posao, nego se bavi najžućim i najprljavijim oblicima novinske propagande, niti je najgore hrvatsko pravosuđe, koje će na osnovu trajnog naloga vladajuće politike do kraja poniziti i ubiti one koje policija odabere da budu dežurni krivci. Najgori u svemu su građani, kojih se sve to ne tiče. Najgori od svega su roditelji one djece koju su vozač i tehničar hitne pomoći spašavali po svim tim bundecima i jarunima, a nisu osjetili baš nikakav zov savjesti kada su tog nesretnog čovjeka vidjeli s lisicama na rukama i kada im je rečeno da će u ime njihovoga mira, i zakona kojima se taj mir štiti, taj čovjek biti sljedećih mjesec dana u zatvoru. To je, naime, razlika između zdravoga i otvorenog društva, i današnje Hrvatske. Na ovlašteno državno ponižavanje i zlostavljanje svoga kolege, reagirali su samo vozači hitne pomoći. Ostatak zajednice nijem je, gluh i slijep. Osim što izostaje elementarna građanska solidarnost, koja jedina društvo može zaštititi od terora vlasti (tako je i u puno slobodnijim i uređenijim zemljama od Hrvatske), ovakvim se nereagiranjem ljudi izlažu pogibelji da jedna od malobrojnih javnih službi, koje još uvijek u Hrvatskoj funkcioniraju za sve jednako, i svima su na korist, počne funkcionirati na način na koji funkcioniraju policija i pravosuđe. Dakle, povlaštenima na jedan, a nepovlaštenima na drugi način. Kako mislite da će sutra voziti hitna pomoć, ako njezini vozači pred očima budu imali sliku svog okovanog kolege, za čiju se sudbinu građanima živo fućka? Što se događa kad policija u vrijeme svoje intervencije nesretnim slučajem teško ozljedi nekog dječaka, a što se događa kad hitna pomoć u vrijeme svoje intervencije nesretnim slučajem teško ozljedi nekog dječaka? Računajte na to da bi vam se već sutra moglo događati da, ako vas ne daj Bože strefi infarkt, hitna pomoć dođe onako kao što je policija dolazila na đačku pijanku na Bundek. Pa kad vaši bližnji upitaju zašto hitna pomoć nije došla, da im kažu: bilo je upaljeno crveno svjetlo na semaforu ili nije vam radio lift u neboderu. Zašto vam takva vrsta cinizma ne zasmeta kada se njome koriste hrvatski policajci i suci?

I na kraju, uznemiri li vas golema razlika u reakcijama na ovaj slučaj koja postoji između onog što govore i čine policija i sud, i reakcije pregažene djece i oca jedne od djevojčica?