Odlukom Županijskog suda u Splitu pravda je istjerana kao jazavac iz jazbine

Kada neka hrvatska institucija donese odluku koja bi po minimalnom moralnom shvaćanju trebala biti ispravna, ali je naprosto neočekivana ili netipična, jer odstupa od standarda općenite društvene nepravde, ljudi počinju da traže i izmišljaju sve loše i negativne pretpostavke koje su dovele do pozitivnog ishoda. Traže nepravdu kojom bi mogli objasniti trenutačnu i usputnu pobjedu pravde. I traže način da sačuvaju svoje loše raspoloženje i negativan odnos prema zajednici.

Doista, nikad to ne bi trebalo raditi. Čime god da su bile ponesene i motivirane splitske sutkinje da tako munjevito reagiraju na odluku Vrhovnog suda, kojom je, “iz proceduralnih razloga”, Aleksandru Popoviću oduzeto pravo na mjesto koje je sam dječak doživljavao kao dom, i da u osnovi ponove svoju prethodnu presudu, kojom majka i otac dijele skrb nad Aleksandrom, tako da će on po dva tjedna provoditi kod nje, a dva tjedna kod njega, splitske su tri sutkinje uz pomoć prava ostvarile mrvu ideala pravde. Tolike su se čitateljice i čitatelji u utorak, u rano popodne, osjetili ozareni i ohrabreni odlukom splitskih sutkinja da je umjesno upitati se: a zašto? Zbog Aleksandra Popovića? Da, i zbog njega. Zato što je njegova mater tako popularna i - kako bi to rekao građanin sudac Radovan Dobronić - “imućna i moćna”? Možda i zato. Ali ljudi, ipak, najprije vode računa o sebi i o životima svojih bližnjih. Građani su posvuda, pa tako i u Hrvatskoj, egoistični, tako da se ta ranopopodnevna ganutost odlukom splitskih sutkinja ipak ponajviše tiče osjećaja da je pobijedila pravda i da su, barem na čas, oni sami, skupa sa svojom djecom i svojim bližnjim, sigurniji nego što su do maloprije bili.

NASTAVIT ĆE SE BORITI Severina se oglasila nakon što su joj vratili sina: Hvala, vi ste me hranili snagom i podrškom

Ali možda je presuda takva zato što je o Severini riječ? Možda je presuda takva zato što se dio sudačke kaste i klase buni protiv Dobronića osobno i protiv načina na koji Dobronić vlada Vrhovnim sudom? Možda su tri sutkinje ustvari turudićevke, što će onda reći mamićevke, i možda je pukom slučajnošću jedan dječak zadržao pravo na dom, a ustvari se radi o nečemu što s njime i njegovim slučajem nema nikakve veze? Možda HDZ-u u zahuktaloj predizbornoj kampanji ne trebaju slučajevi kakav je pravo na dom dječaka Aleksandra, a možda HDZ-u i Andreju Plenkoviću, čija nervoza povremeno poprima razmjere iracionalne kancelarske histerije, ne treba neprijatelj kakav im može biti Severina, koja možda nije baš toliko imućna i moćna koliko se mužiću Dobraniću čini, ali zna biti gadna dalmatinska alapača, rječitija, borbenija i lucidnija od cijele lijevo-liberalne opozicije?

Možda je, doista, sve to tako. Možda je i gore od toga. Ali ništa što bismo mogli smisliti i zamisliti kao put do upravo ovakve odluke Županijskog suda u Splitu ne može promijeniti činjenicu da je ta odluka po svom krajnjem učinku dobra, ispravna i pravedna. Krajnji učinak je, da još jednom ponovimo, taj što će Aleksandar Popović sačuvati pravo na dom. I kad god se nešto ovakvo dogodi, bez obzira na to radi li se o sudskim presudama ili o tome da je neka druga institucija pod kontrolom režima, državne vlasti, HDZ-a, postupila mimo svojih običaja ispravno, važan je samo krajnji učinak. Sporedno je to što se pravda, možda, nije uvijek kretala putevima i tokovima pravde.

Tri sutkinje Županijskog suda u Splitu nisu, istina, poštovale volju Aleksandra Popovića da živi s majkom, “bez obzira na njegovo posebnoj skrbnici izraženo mišljenje, kako bi ipak volio živjeti s majkom”. Nisu se poveli “isključivim mišljenjem djeteta”, jer je “isti u konfliktu lojalnosti”. Naravno da jest, jer ne samo da je svako dijete u konfliktu lojalnosti, uključujući djecu iz takozvanih sretnih veza ili brakova, nego je u konfliktu lojalnosti i svatko od nas, kada se zatekne u situaciji da istovremeno voli ljude koji se međusobno više ne vole, ili koji se međusobno čak i mrze. Razmislimo li malo, možda shvatimo da smo svoje živote uglavnom i provodili razdrti i razneseni između nespojivih odanosti. Možda je to počelo s roditeljima, ali se onda nastavilo s tolikima koje smo tako beznadno i uzaludno voljeli. Na kraju, konflikt lojalnosti ne odnosi se samo na očeve i majke, braću i sestre, prijatelje i ljude. Konflikt lojalnosti može postojati u odnosu na zavičaje, rođene i prirođene, a u nekim slučajevima i u odnosu prema domovinama, ili češće prema zajednicama i državama čija državljanstva posjeduješ.

JASMINKA BILOŠ ZA 24SATA Severinina odvjetnica: 'Sud je ponovio svoju odluku. Odlučio je da je vještačenje nepotrebno'

Ali u svakom od tih slučajeva, svejedno govorimo li o odanosti prema zajednici i državi, ili o odanosti prema ocu i materi, uključujući svaku lojalnost koja bi se između tih krajnosti mogla naći, jednako ne bi smjeli u čovjekovu životu presuđivati ni slijepa ljubav, ni koristoljublje. Konflikt lojalnosti u golemoj je većini slučajeva etičko pitanje, pitanje toga što je u kojem slučaju pravedno ili što je u nekom posve osobnom smislu ispravno. Recimo, kada dvanaestogodišnjeg dječaka pitate s kime želi živjeti, s majkom ili s ocem, vi ga ne pitate koga on više voli - u dvanaestoj ste već valjda prerasli to da vam se postavljaju tako idiotska pitanja - nego ga pitate gdje mu je dom. I trebali biste mu dopustiti da sam razriješi konflikt lojalnosti, ako takvo što u njegovom slučaju uopće postoji. A vjerojatno ne postoji.

Splitske su sutkinje presudile na način koji je u odnosu s nekom živom stvarnošću, za razliku od sudaca Vrhovnog suda koji su, iz tko zna kojih razloga, sudili protiv žive stvarnosti, a (možda) u skladu s procedurama. Kako dječakov život nije i ne može biti dio nečije obijesne procedure, pravosudne ili roditeljske, to je na kraju i svejedno, naravno da mora biti ispravna presuda koja je u odnosu sa živom stvarnošću. Međutim, u današnjoj Hrvatskoj, a vjerojatno ni u mnogim drugim jednako nesavršenim zemljama, živa stvarnost ponešto je kompleksnija od onog što će sud nazvati “najboljim interesom djeteta”. Kada vam je dvanaest, jednako kao i kada su vam dvadeset i dvije, u vašem je najboljem interesu ono što je u skladu s vašom slobodno izraženom voljom. (Osim ako niste trenutačno ili trajno pomračili umom…). Ali kada se proces ovako zaplete, kao što se zapleo proces oko Aleksandra Popovića, jedino logično je, i u skladu sa stvarnošću, da dječak svaka dva tjedna odlazi u izbjeglištvo. Što, na kraju krajeva, nije neka naročito tragična stvar. Dok god je čovjek i građanin u prilici da iskazuje da to baš i nije po njegovoj volji. Koji čovjek i građanin? Pa, Aleksandar Popović, jer bi samo o njemu i trebalo biti riječi. Po pravdi govoreći, premda ne možda po pravu, dijete ima neotuđivo pravo na majku i oca. To ne bi nužno moralo važiti i u suprotnom smjeru. Pravo majke i oca na dijete nikako ne bi smjelo biti neotuđivo. To pravo se zaslužuje i gubi.

Presuda Županijskog suda u Splitu u jednom svom detalju građanima pruža satisfakciju i stvara u njima uvjerenje o osobnoj sigurnosti. Sutkinje su psihološko-psihijatrijska vještačenja Ivane Dijanić i Vladimira Grošića ostavile po strani, ocjenjujući ih “sumnjivim”, te da na njima sud ne može temeljiti svoju odluku. U rješenju napominju da je Grošić u prethodnom postupku izvijestio sud da nije u mogućnosti sudjelovati u raspravi “zbog nedostatka kognitivnih i intelektualnih sposobnosti, vezanih upravo za konkretan predmet”. I tako je, kroz bolesno i bešćutno jurističko-sudačko imaginiranje, nastala “proceduralna greška”, koja je sucima Vrhovnog suda omogućila da dječaka Aleksandra Popovića pretvore u žrtvu proceduralne greške. Običnog će građanina podići jeza kad shvati da u ovoj zemlji doista postoje ljudi koji se nešto o nečemu pitaju, a koji će, ako dođu u potrebu, proglasiti sami sebe neubrojivim i maloumnim. I to će onda komotno proći pred sudom.

Ali sve to doista prestaje biti važno pred činjenicom da je pravda (na vrijeme) istjerana. Moglo bi se reći da je istjerana poput jazavca iz jazbine. U tom istjerivanju pravde, i to valja slobodno reći, svoju je ulogu imala javnost. Radovan Dobronić i sudačka će klika, naravno, trubiti o nedopustivosti pritisaka na sud, ili o neprihvatljivosti komentiranja sudskih presuda. Istina je, međutim, da su u relativno slobodnim i demokratskim zemljama - kakva bi Hrvatska, ipak, trebala biti - reagiranja javnosti na rad tužiteljstava i sudova neusporedivo prihvatljiviji od sudskih tužbi i presuda protiv onih koji predstavljaju glas javnosti. Kao netko protiv koga su čak dvojica aktualnih sudaca Vrhovnog suda pokretali postupke - premda se iznimno rijetko i jedva rubno bavim njihovim poslima - do njihovih osobnih, intelektualnih i moralnih rezona držim neusporedivo manje nego do rezona Aleksandra Popovića i njegovih roditelja. Prema njihovim funkcijama, pak, imam nužan formalni respekt. Jer ne želim živjeti u džungli.