Slobodan Ljubičić je preminuo u 66. godini, kao i Milan Bandić s kojim je vladao Zagrebom. Bandić isturen, Ljubičić s idejama iz pozadine. I onim dobrim i onim lošim. Bio je šarmantni muljator na kojeg se teško naljutiti
PORTRET JEDNE ERE
Odlazak Slobodana Ljubičića Kikaša, čovjeka iz sjene i daleko najlukavijeg Bandićevog druga
"Ne postoji idealno. Moraš težiti razumnim i prihvatljivim kompromisima." Jedna od posljednjih poruka koje imam u mobitelu od čovjeka koji je već 23 godine u mobitelu spremljen kao "Kikaš". Obrazloženje se odnosi na to koga je sve morao zaposliti u Holdingu i Gradu, a za nabrojati sva imena iz SDP-a, HDZ-a, medija i ostalih stranaka je rekao "da bi mu trebao cijeli godišnji odmor".
Slobodan Ljubičić je jednostavno bio takav. I nije se bojao to priznati, ali ga je silno ljutilo licemjerje političara koji su ga napadali, a sutra tražili da im se netko zaposli. Sada je otišao u 66. godini kao i njegov prijatelj Milan Bandić. Bandić je otišao iznenada, dok se Ljubičić dugo borio s teškom bolesti.
U opsežnom bedekeru kroz Tuđmanovu Hrvatsku, “Stupovima društva” Srećka Jurdane - šarenom panoptikumu kojim defiliraju naše verzije Ostapa Bendera u bezbroj varijeteta - ne nalazimo ime Slobodana Ljubičića. Nema ga ni u Kuljiševim “Majmunima, herojima i gangsterima”, Enciklopediji Britannici hrvatske tranzicije. Kuljiš ga spominje samo usput, kao gosta na Šerbedžijinim Brijunima, opisujući ga sažaljivo kao ražalovanog direktora Zagrebačkog holdinga, koji 2011. za ručicu vodi dvoje male djece i ne pokazuje znake nervoze, “osim ako neko dijete ne stupi preblizu rubu kupališnog mula”. To je portret sedamnaestoga građanina Koriolana, epizodista non plus ultra, brižnog oca koji obrađuje svoj vrt i čuva obitelj od kojekakvih ugroza.
Ali Ljubičić je bio daleko od toga. On je bio čovjek iz sjene koji je krojio politiku Grada Zagreba godinama. Mnoge ideje koje se pripisuju Milanu Bandiću su upravo njegove. I one loše i one dobre.
Za širu javnost Kikaš je slabo poznat lik. Zadnja dva puta je dospio u javnost kada se otkrilo da je unatoč teškoj bolesti zbog koje je izbjegavao suđenje za nezakonito zapošljavanje još uvijek zaposlen u Holdingu. Drugi puta, kada je Uskok doznao da su ga prometni policajci čak dva puta uhvatili u brzoj vožnji i prelascima granice unatoč nesposobnosti za suđenje. Ako su ga dva puta ulovili - koliko puta je onda prebrzo vozio neuhvaćen!?
Novinari, ali i svi suradnici i poznanici su ga simpatizirali. Nije bio netko na koga se možeš jako naljutiti - izgledao je više kao čovjek koji se mora snalaziti, šarmantni muljator. U ona davna, prevratnička vremena, 1992., kad je SDP bio na povijesnome minimumu s 4-5 posto, Kikaš je odlučio ostati u SDP-u jer je kao promućuran čovjek zaključio da je povijest dijalektična i da će oni koji su sada doli jednom biti gori, pa će jeftino kupljene dionice skupo naplatiti. A kako je podrijetlom iz Imotskog, nitko mu - kao ni Hercegovcu Bandiću - nije mogao predbaciti da je baš jako nekvalitetan Hrvat. Ispadao je više simpatični osobenjak. Računica je bila dobra. Početno bogatstvo navodno je stekao na nekoj trgovini Motorolama, kao vojni liferant tek nastajuće vojske. U vrijeme rata bližnjima je savjetovao: ako se s placa vidi more, kupuj! Tad nitko nije razmišljao o nekretninama. Skoro nitko. Kikaš uvijek jest. I on ih je sakupio pozamašan broj; tko ga je poslušao, nije bio na gubitku.
Slobodan Ljubičić je stvorio megapoduzeće Zagrebački holding koje je, kako se čini, izronilo iz njegove glave kao Venera iz morske pjene. Holding je njegov masterpiece. Došavši prvi put na vlast, Milan Bandić zatekao je cijeli niz gradskih poduzeća koja su funkcionirala zasebno, što znači da je sa svakim od njih trebalo sklapati posebne pogodbe - veliki promet, a mala zarada. Kikaš je ideju Holdinga pravdao argumentom da će time objediniti i olakšati nabavu uredskog materijala i drugih potrepština (što veća kupnja, veći popust). No prava ideja bila je druga. Sad se tu, naime, već moglo poslovati na veliko - plasirati obveznice od 300 milijuna eura jer se grad zbog ograničenja ne može zadužiti. I to iskoristiti kao polugu za investiranje. Ali zatrebalo je novca, pa su kupljena zemljišta. Kad smo ga kritizirali da je potrošio novac od obveznica na kupnju Gredelja i Zagrepčanke, Kikaš je odgovorio: “Pandžiću, ajde mi nađi na kojoj to kuni koja je utrošena za tu kupnju piše da je od obveznica!”
On je smislio model "javno-javnog partnerstva" u kojem se Holding zadužuje umjesto Grada, investira u vrtiće i škole, a onda mu grad otplaćuje rate. S kamatom, ali nižom nego da je istu stvar gradila privatna tvrtka.
Brz i snalažljiv, teško ga je bilo uhvatiti na krivoj nozi. Ali Kikaš se bavio i mikromenadžmentom - kad su Bandića ulovili da vozi pijan, pa potom u bijegu od policije, baš mu je Ljubičić savjetovao da se brani kako nije pio nego je koristio osvježivač daha na bazi alkohola.
- Taman sam to negdje bio pročitao i istina je da to može utjecati na alkotest - priznao je jednom Ljubičić.To je raosovska obrana, izvan svake sumnje. Tako je Matan zezao “dektive”, humorom apsurda. Ali tada je trebalo smisliti brzo rješenje i on ga je smislio koliko god danas smiješno izgledalo.
Ali Kikaš, koji nadimak nije dobio badava - netko mu ga je prišio uočivši napadne karakterne sličnosti s glavarom prosjačke obitelji Matana Špalatrina iz “Prosjaka i sinova” - nije zaboravio ni trgovinu na malo, zarađivanje kruha s ramena. Kikaševa omiljena obrana je uvijek bila: "Nađite mi kunu javnog novca koju sam ja uzeo". I to je zaista bilo teško. Imao je druge načine. Upravljao je imovinom, znao je kuda ide koja cesta, kojem će zemljištu rasti vrijednost. Baš slučajno su milijunsko zemljište s Gradom mijenjale tek osnovane tvrtke koje su vodili studenti, prijatelji njegova sina. Ili je njegov rođak bio uključen u izgradnju novog naselja gdje je Holding dizao vrtiće i škole. I to na zemljištu koje je prethodno dobio zamjenom, a vrijednost je bila napuhana kroz povezane preprodaje.
Bio je u izvrsnim odnosima s Petrom Pripuzom i Ivicom Todorićem, ali i sa svim tadašnjim političarima. On je bio premosnica između "najljućih političkih neprijatelja". On je bio taj koji je uvijek mogao srediti financiranje kampanje. Jedan od njegovih čuvenih izuma za koje nikada nije nađeno dovoljno dokaza za proces je i financiranje Bandićeve predsjedničke kampanje. Milijuni od "pozajmica" su išli kroz nekoliko ruku, usitnjavani su i u gotovini davani stotinama pouzdanika. A onda su oni to uplaćivali kao donacije Bandiću.
Nije volio kada ga se otkrije ili poveže s tim muljanjima u kojima je bio savršen. Uvijek je imao dobra opravdanja. Kada smo jednom pisali o "Bandićevoj televiziji Z1" jer smo ušli u trag poveznicama s Ljubičićem preko partnera, rekao nam je da u životu nije pročitao toliko gluposti. Dva dana poslije vlasnički trag se izgubio u dalekom Singapuru... Kada se jedno groblje trebalo širiti baš na zemljište koje je bilo od njegove obitelji, ali je prebačeno u novu tvrtku, donosio je urbanističke planove koji su zaista pokazivali da je desecima godina planirano proširenje.
U svakom slučaju, s njim se u raspravu nije moglo ulaziti nepripremljen. Šarmom, podacima i urođenom inteligencijom je mogao poraziti svakoga. Svojim vezama je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Ostali smo šokirani kada je u jednom usputnom razgovoru rekao da su jednog uglednog liječnika mislili staviti na vrh izborne liste Bandićeve stranke, ali nisu jer su saznali da je pod istragom. Taj razgovor smo vodili mjesecima prije nego je taj liječnik zaista i osumnjičen!
Ali unatoč bogatstvu, nije ga se moglo vidjeti u raskalašenoj potrošnji, s vilama i skupim automobilima. Sjena je bila ono što je volio.
”Slobodan Ljubičić Kikaš jedan je od najzanimljivijih i najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao prateći rad Gradskog poglavarstva”, napisao je prije dvije godine na “fejsu” jedan od novinara koji ga također dobro poznaju, Ladislav Tomičić. “Volio sam njegove kikaške mudrosti, poput one: ‘Bolje je od novinara izgubiti jedan nula nego pobijediti dvanaest jedanaest’. Nije se bavio tužakanjem novinara po sudovima. Kad je trebalo, znao je ući u fajt, ali uglavnom je nastojao ostati u sjeni, što mu nije uvijek uspijevalo. Pravljen na gladan penis, Kikaš je težio brzom i lakom bogaćenju, što mu je uz bliskog prijatelja Milana Bandića i uspijevalo. Dakako, imao je Kikaš i druge kombinacije. Taj je bio prepametan da bi sva jaja držao u jednoj korpi. Kad je shvatio da je Milan otišao predaleko i da bi tu moglo biti zatvora, elegantno se izvukao iz priče s Gradom Zagrebom i prebacio se na poslove u kojima je zaista mogao djelovati iz sjene. Da je stvar s Gradom otišla predaleko, Kikaš je, pretpostavljam, shvatio nakon što su pukle afere sa zamjenama gradskih zemljišta, u kojima je on igrao jednu od glavnih uloga. Kikaš je baš bio Kikaš, Raosov Kikaš, a nadimak je nosio nerado. Jednom me nazvao telefonom i deset minuta me maltretirao jer u novinama kraj njegova imena stavljam i taj neželjeni nadimak - Kikaš. Kad mi je dopizdilo, rekao sam mu: “Slušajte, Slobodane, postoje stvari koje čovjek u životu ne može izabrati, a nadimak je jedna od njih”. Prihvatio je to dostojanstveno" opisao ga je Tomičić.
I zaista, teško da će se nakon Ljubičićeva odlaska još dugo vremena u Hrvatskoj naći čovjek koji bi s punim pravom nosio taj nadimak. Sa svim njegovim manama i vrlinama.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
