Očajna supruga: Umrijet ću, a neću saznati gdje je moj Nikola

Polaganim, staračkim korakom, pomažući se štakom, Marija Vrpoljac (85) iz Baćina polako korača do Une. Nijemo se zagleda u ledenu vodu, kao da u njoj traži odgovor koji je tišti punih 26 godina - kakva je sudbina zadesila njezina supruga Nikolu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Od njega joj je ostalo tek nekoliko starih, požutjelih fotografija, jedino što je uspjela sačuvati kad je te ratne 1991. glavom bez obzira pobjegla iz Baćina, koji je bio u srpskom okruženju. Cijela kuća, s vrijednim stvarima i predmetima, pretvorila se u prah i pepeo. Ne bi ona, kaže, otišla da ju sin nije doslovno ugurao u automobil i odvezao na sigurno, u Hrvatsku Dubicu.

A njen Nikola nije želio ni pomisliti da bi napustio svoje ognjište, krave, konje i svinje, o kojima se do zadnjeg brinuo.

- Često bi radio nešto ispred kuće, a ljudi su mu govorili: ‘Bježi, Nikola, skloni se, pucaju stalno, ubit će te’. A on im je mirno odgovarao kako on nikome ništa nije kriv i da ostaje na svom kućnom pragu.

Bili smo u braku od 1960. godine, borili se i radili da imamo za pristojan život. Bavili smo se poljoprivredom i stočarstvom, a moj Nikola radio je kao majstor. Nije bilo toga što on ne bi svojim vrijednim rukama znao napraviti. Deset godina radio je u Bosanskoj Dubici, a onda se, nešto prije rata, njegova tvrtka za koju je radio preselila u Zagreb. On vam je imao zlatne ruke i nema toga što nije znao popraviti. Ljudi bi ga jako često zvali da im ide nešto pomoći, a ja bih znala reći da je danas svetac i zamolila ih da ga puste da se malo odmori i bude s nama – prisjeća se Marija. Zadnji put supruga je vidjela u srpnju 1991. godine. Iz okolnih srpskih sela po Baćinu su nemilice tukli i toga dana paljba je bila posebno žestoka. Nikola je cijepao drva, a Marija drhtala od svake eksplozije, od svakog pucnja i unezvijereno hodala po kući. Priznaje, jako se bojala.

- Lupali su i tukli oružjem po našoj kući i krovu. Sve se treslo, pucala su stakla na svim prozorima. Iz kuće sam izjurila bez dokumenata, novca, sva zamusana i bosa. Stavila sam i bijeli jastuk na glavu, a sin mi je rekao: ‘Mati, pa sad te još bolje vide s tim bijelim jastukom na glavi!’ Zgrabio me, strpao u auto i savjetovao mi da tijekom vožnje samo pognem glavu među sjedala. Kad smo došli u Dubicu, naša vojska pitala nas je kako smo se uopće usudili voziti pod tom paljbom - prisjeća se Marija trenutka kad je morala napustiti svoj dom.

Što se s njenim Nikolom dogodilo, ni sama ne zna. Tražila je, pitala, ispitivala, no izgubio mu se svaki trag.

- Moja svekrva umrla je ne saznavši istinu o suprugu, koji je nestao još u onom ratu. Tako ću i ja umrijeti i neću saznati što se s mojim mužem dogodilo. Svuda sam hodala, tražila ga, ali uzalud. Njega jednostavno nema. Nedavno nam je jedan čovjek u Zagrebu rekao: ‘Ako ste toliko dugo čekali, čekajte još malo, naći će se. Netko će ipak progovoriti’. Ali svi šute, nitko i dalje ne govori ništa. Ako ja umrem, imam troje djece, oni će nastaviti potragu za ocem – niže Marija.

Priznaje da je na životu drže samo unuci i praunuci i daju joj snagu da ide dalje. Priča im ona priče o djedu, koji bi ih, kaže, volio najviše na svijetu i ponosio se njima. Jer Nikola je zaista djecu beskrajno volio. I kad bi im došli gosti, umjesto da sjedi s njima za stolom, Nikola se vani igrao s djecom, koja su ga jednostavno obožavala.

- Rekao bi gostima: ‘Imate jesti i piti, ništa vam ne nedostaje. Samo vi uživajte, a ja ću se igrati sa svojom unučadi’ - priznaje Marija.

Na pitanje što bi joj značilo da ga pronađu nakon toliko godina, Mara se smiješi.

- Ajoj, pa značilo bi mi puno. Znala bih gdje palim svijeću i da je palim baš njemu. Sve ove godine, ali i sad palim je na spomeniku, mjestu masovne grobnice koja je podignuta u Baćinu. Tamo je napisano njegovo ime, ali pitanje je gdje su njegovi posmrtni ostaci. Samo da mi je to saznati, vjerujte da bih se spasila i umirila svoju dušu – kaže Marija. Osim što uživa u igri s praunucima, Marija, unatoč visokim godinama, još radi u vrtu. Posije nešto graha, kukuruza, krastavce, luk, čupa korov, zalijeva cvijeće... Iako joj ukućani često kažu da ne radi i da se malo pripazi, Marija odgovara kako ne može sjediti ne radeći ništa. No preduge godine tuge i boli za nestalim suprugom učinili su svoje. Iza nje su tri operacije - žuči, tumora i slijepog crijeva.

Nije joj lako, kaže, ali živa u grob ne može.

- Samo da ga nađem pa da se i ta priča okonča. Predugo je to vremena i previše boli tako dugo. Da mi ga je pronaći i pokopati, našla bih svoj mir - zaključila je Marija.     

Bol za nestalim suprugom liječi radom i molitvama

 U ljetno vrijeme Marija siđe do Une, okupa se i, kako kaže, odmori staračke kosti. Obožava je, kao i ribu koju joj unuk ulovi i spremi za ručak. A zimi Marija veze ručni rad i moli. Molitva joj je i sve ove godine pomogla da ublaži i zatomi bol.