Obrazovni sustav se treba brinuti o razvoju svih mladih

Velikoj većini građana dosta je podjela, ideoloških rasprava i političkih sukoba oko obrazovanja u Hrvatskoj. Albert Szent-Györgyi, dobitnik Nobelove nagrade, rekao je da će budućnost našeg društva biti onakva kakve su nam škole.

Zato ovu kolumnu posvećujem viziji obrazovanja u Hrvatskoj, po kojoj škole trebaju biti mjesto učenja, odgoja, odrastanja i stvaranja samosvjesnih i sigurnih pojedinaca koji će biti stvaraoci naše zajedničke budućnosti. Svaki i najmanji talent koji dijete iskaže u školi vrijedi više od bilo koje ocjene i ne smije se izgubiti niti potisnuti u uskogrudnim školskim programima, koji teže jednoličnosti i administrativnim kalupima. Ovakav pristup obrazovanju zvuči idealistično, no u sredinama u kojima sam živio, od Švedske, preko Njemačke, do Kalifornije, uvidio sam da je takvo školovanje realnost i zato vjerujem da slično obrazovanje možemo ponuditi i djeci u Hrvatskoj. Što je neophodno za takve promjene u Hrvatskoj?

Prvo, neophodno je da iskustvo učitelja, učenika i roditelja bude izvor svih relevantnih informacija i da oni aktivno sudjeluju u vođenju cijelokupnog programa reforme obrazovanja. Vlada RH treba osigurati zakonsku platformu za ostvarivanje takve reforme, ali se ujedno treba kloniti bilo kakvog političkog utjecaja na sam proces.

Na primjer, u Njemačkoj i Švedskoj obrazovanje se ne dijeli na politiku lijevih ili desnih nego se jedinstveni obrazovni sustav brine o školovanju svih mladih i pruža jednake mogućnosti za razvoj talenata svoj djeci, bez obzira na podrijetlo, boju kože, vjeru ili ideologiju.

Drugo, svrha i struktura obrazovnog sustava u Hrvatskoj moraju biti promijenjene. To ne smije biti rigidni sustav pravila i zakona koji djecu tjeraju na ispunjavanje zadanih forma, a čiji uspjeh se isključivo mjeri brojevima.

Obrazovni sustav treba biti zajednički društveni vrijednosni okvir u kojem će se djeca obrazovati, odgajati i stjecati znanja i iskustva. Takvim okvirom treba definirati oko 60% aktivnosti koje učitelji moraju ostvariti sa svakim učenikom. Međutim, preostalih 40 posto aktivnosti u školama treba biti ispunjeno slobodom danom učiteljima i učenicima u cilju zajedničkog pronalaženja načina da svako dijete razvije svoje talente prema svojim sposobnostima.

Mnogi bi roditelji bili pozitivno iznenađeni kad bi djeca dolazila kući i govorila o onome što su sama danas napravila, naučila ili pripremila umjesto onoga što im je škola nametnula. Upravo ta sloboda, ali i odgovornost, koju dajemo učiteljima i učenicima temelj je buduće reforme obrazovanja i napretka našeg društva.

Treće, ništa manje važno je značajno povećanje ulaganja u obrazovanje. Tu ne mislim samo na ulaganje države i lokalnih zajednica nego i na ulaganje građana, roditelja, zaklada i međunarodnih institucija. U svrhu reforme obrazovanja trebamo aktivirati sve moguće izvore financiranja, od državnih i EU fondova do privatnih ulaganja, kako bismo postigli što brže i bolje rezultate. Izrazito je važno transparentno ulaganje u standard učitelja i njihovo dodatno obrazovanje.

Učiteljska struka treba biti cijenjena, adekvatno plaćena i privlačiti najdarovitije stručnjake, kao što je slučaj, primjerice, u Finskoj. Osim toga značajna ulaganja su potrebna u infrastrukture škola, nove tehnologije, sportska igrališta, kreativna okruženja za djecu, ali i u individualnu brigu kako o nadarenoj tako i o djeci s posebnim potrebama.

Ove promjene su potrebne već danas jer naša djeca zaslužuju i znaju bolje, a za budućnost jednog društva ne postoji ništa vrednije od stvaranja odgovornog i kreativnog pojedinca. U knjizi “A je li netko pitao učenike”, koju je napisala grupa učenika, vrlo jasno i konkretno daju se prijedlozi za promjene u školama.

Među dječjim porukama knjige jesu i one koje govore da je učenje vrlina koju treba njegovati od najranijih dana do najdublje starosti te da se nitko ne treba stidjeti neznanja nego pitati da bi pronašao odgovore. Zato postavljam pitanje Vladi RH: zašto ne dati povjerenje učiteljima, profesorima, roditeljima i učenicima da provedu reformu obrazovanja u Hrvatskoj?