Novi hit Andreja Nikolaidisa: Otkrijte što donosi 'Devet'

Ovaj autor grčkih korijena rođen u Sarajevu, a s prebivalištem u Crnoj Gori pripada srednjoj generaciji pisaca s ovih prostora koji se istodobno profilirao kao izvrstan pisac i kontroverzni novinar. Dosad je objavio četiri romana, a ovaj posljednji, kako sam kaže, dio je njegovog romansiranog životopisa.

Roman je i pisan u prvom licu, a zbiva se u Ulcinju, mjestu u kojemu autor živi. Crnogorski gradić na Mediteranu u trenutku kad roman počinje mjesecima je zalijevan kišom, ribari očajavaju, a voda se nalazi posvuda. U taj pomalo beznadan i apokaliptičan ambijent uklapa se i protagonist David Hafner, mladi novinar koji piše članke specifičnim stilom, mješavinom istraživačkog novinarstva u koji uključuje kulturalne i opće teorije zavjere, forenzički analizirajući tekstove, proučavajući laži i vlasničke strukture medija. Slobodno vrijeme provodi uglavnom se opijajući u društvu frenda Radojice, koji se bavi sumnjivim poslovima, dobroćudnog Gorana, koji živi s ocem tiraninom i Marijom, vječnom neostvarenom ljubavi čija je prabaka potječe iz fine tršanske obitelji. 

Nakon što se vraćaju s izleta na Bojanu on zaspi pijan u Ulcinju, a probudi se nakon prve noćne more u nizu, u kojoj se dešava njegovo vremensko-prostorno iskliznuće, otvorivši oči u Londonu. Nakon toga započne njegovo osamljivanje, a kad objavi članak o serijskim ubojicama, tvrdeći da su oni jednako tako mogli postati i predsjednici „jer je (ubojica) već pripremljen za ono što ga čeka – za sijanje smrti. Ko god postane predsjednik Amerike – ili Rusije ili Francuske ili Britanije, svejedno – postaće ubica.“ pozove ga ministar policije da mu piše govore i tekstove. U to u njegov život bane bakin brat, koji mu uz prijetnje otkriva da mu ona zapravo i nije bila baka i Davida počinju moriti sumnje u vlastito podrijetlo. Dotad živeći u uvjerenju da mu je otac bio vojni heroj, koji je zbrisao prije njegova rođenja, dok mu je majka navodno stradala u automobilskoj nesreći, sve se stubokom promijeni kad uz pomoć inspektora Todorovića dozna da židovska obitelj Hafner nije postojala u Visokom gdje je navodno rođen, nego da je baka rođena Pavlović rodom iz Sarajeva. Otići će u Podgoricu tragati za istinom o vlastitom životu, a potraga će ga odvesti do nevjerojatnih slutnji da je majka sudjelovala u pogubljenjima tajne službe bivše države.

Dok pokušava doznati pravu istinu o majci i ponovno pronaći vlastiti identitet jedino što ga održava u prošlom životu su Marijina pisma-eseji. No delirični se snovi ponavljaju i u njima odlazi do Londona, istodobno otkrivajući da fotografije koje je njegova baka lijepila u obiteljski album stvarajući izmišljenu porodičnu prošlost upućuju na politička, ali i okultna ubojstva. Tako cijela stvar postaje nepovratno i nevjerojatno zastrašujuća, a priča nezaustavljivo juri prema tragičnim događajima i neočekivanom raspletu dostojnom najboljih majstora kriminalističke proze s elementima fantastičnog i stravičnog, poput Poea ili H. Jamesa u Okretaju zavrtnja.

Kompleksan postmodernistički roman

Devet se može čitati kao krimć, ali je riječ o mnogo kompleksnijem, postmodernističkom romanu istodobno pisanom pitko i jednostavno kako bismo se kroz njega mogli što lakše provući. No uz finu dozu crnog i grotesknog humora, kao u sličici o trabantu ili kad govori o vodi u Ulcinju koja „vlada apsolutistički, ali u poređenju sa strahovladom koju je zavela u Štoju, bila je to prosvijećena diktatura, u neku ruku slična načinu na koji je Tito upravljao Jugoslavijom“ tu je i poetsko oslikavanje atmosfere koje se proteže cijelim romanom, kao u lirskom opisu melankolije što je osjeća kad je daleko od Ulcinja. 

S druge strane su tu filozofski monolozi ili rasprave s Marijom te njezina esejistička pisma o Le Goffovoj knjizi i filozofskom poimanju vremena iz kojega izvlači jedno od mnogih tumačenja simbolike broja devet. Piščevi opisi provincije u kojoj živi, reference na W. Benjamina i K. Krausa, na krvavu prošlost ovih krajeva, bespoštedna kritika društva, analiza dekadencije novinarstva, sve to čini ovaj neveliki roman velikim. Bilo da govori o fenomenu savršenog zločina tvrdeći da je to „tek onaj koji i nije prepoznat kao zločin, onaj koji je legalizovan, onaj koji je sastavni dio društva, tradicije, civilizacije i politike, onaj na kojem, napokon, počiva svaka država“ ili progovara o provincijskoj kloaki u kojoj živi, Nikolaidis je pronicljiv, izravan i pogađa u samu srž. 

A njegovo traganje za identitetom i osjećajem pripadnosti podcrtava borhesovskim pretapanjem fikcije i zbilje, jer je, kako kaže, sve fikcija: „Istorija je fikcija, kao što je fikcija i svaka ispovijest, o memoarima da i ne govorim... Svejedno je hoćemo li čitati štampani tekst, ili na marginama svijećom tražiti ono što je zapisano limunovim sokom – na koncu ćemo svakako sklopiti vlastitu priču, na kraju ćemo postati pripovjedač onoga u što vjerujemo, onoga što držimo za istinu. Svaka naša istina biće vlastita, naš vlastiti narativ. Postoji samo jedna vrsta pripovjedača: nepouzdan. Postoji samo jedna vrsta autorstva: nepouzdano. Bog je kao autor nepouzdan, što očekivati od svih drugih?“ I kad se njegova vlastita prošlost i porijeklo pokazuju lažnim, shvaća da je vjerovao u tu bajku zato što je želio vjerovati. Jer, na kraju konca svi mi vjerujemo tek u bajke i tragamo za jednom, pravom Pričom: „Čvrstina našeg uvjerenja ne leži u uvjerljivosti priče, nego u našoj odlučnosti da ostanemo slijepi za sve dokaze koji tu priču poništavaju. Jednom kad odlučimo potražiti istinu, sve se ruši. Istina sruši, odnese sve pred sobom. Kada se pojavi sumnja, sve je gotovo: od svega u što smo vjerovali, od svega u što smo se bili voljni pouzdati, od svega na čemu smo gradili svoju egzistenciju ne ostaje ništa, tek ruševine prekrivene smradnim muljem.“