Nova knjiga Damira Plića: Tito i Krleža bili su mađioničarski par

Gotovo vršnjaci, Tito i Krleža upoznali su se 1920. godine, a od tada pa sve do smrti – obojica su doživjela 88 godina – njihove su biografije snažno povezane, kako kroz javni život, u kojem su desetljećima dominirali svatko na svome području, tako i kroz osobni odnos uzajamnog poštovanja i prijateljstva. Danas, četiri desetljeća nakon njihove smrti, čini se da je nastupio trenutak u kojemu je moguće hladnije glave, s odgovarajućim povijesnim odmakom, upustiti se u pokušaj objektivne valorizacije njihova međusobnog odnosa.

Takvog se zadatka nedavno prihvatio splitski novinar, književnik i psiholog Damir Pilić, čija je knjiga “Tito očima Krleže” upravo objavljena u izdanju VBZ-a. Rođenjem Šibenčanin, Pilić (51) je osnovnu i srednju školu završio u Splitu, a u Zagrebu je diplomirao psihologiju i novinarstvo, koje mu je postalo životni poziv. Objavio je na tisuće članaka, reportaža, eseja, komentara i intervjua u nizu hrvatskih i stranih tiskovina. Napisao je nekolicinu publicističkih knjiga, mnoge kratke priče i putopise te tri romana, “Đavo prvo pojede svoju majku”, “Splitting” i “Kao da je sve normalno”. Povodom objavljivanja svoje najnovije knjige Pilić je ljubazno pristao na razgovor za Express, u kojemu smo se, osim Tita i Krleže, dotaknuli mnogih drugih aktualnih tema.

BestBook: O Titu, i o Krleži, napisane su stotine knjiga, pa čak je i odnos između njih dvojice temeljito istražen u mnogim publikacijama. Zašto ste smatrali da je bila potrebna još jedna knjiga o toj temi? Koji je bio ključni otponac koji vas je potaknuo da se pozabavite njihovim odnosom?

Ključni otponac bio je jedan prijateljski razgovor u Zagrebu krajem 2015. godine. Bio sam kod prijateljice Sabine Sabolović, kustosice WHW kolektiva, a tu su još bili kustosica njujorške MoMA-e Ana Janevski i naš dramski pisac Goran Ferčec. Sabina je imala dva primjerka knjige ‘Krleža o Titu’ iz 1980. godine - u kojoj je skupljeno desetak prigodnih Krležinih članaka o Titu, pisanih povodom određenih jubileja – pa mi je poklonila jedan primjerak. Počeli smo raspravu o Titovu kultu ličnosti, za koji je njih troje slobodarski smatralo da je bio pretjeran, a ja sam tvrdio da bez toga kulta Jugoslavije ne bi ni bilo. Shvativši da sam u manjini, zamahnuo sam tom knjižicom i patetično rekao: ‘Pa zar mislite da bi Krleža sudjelovao u gradnji toga kulta ako nije držao da je to nužno?’ I tu sam im ‘zaprijetio’ da ću napisati knjigu o tome kako je Krleža vidio Tita, vjerujući kako bi se Krleža složio sa mnom a ne s njima. Tako je počelo. Inače, o Titu i o Krleži pojedinačno jest napisano mnoštvo knjiga, ali o njihovu međusobnom odnosu i ne baš toliko. Osim spomenutog zbornika ‘Krleža o Titu’ i knjižice povjesničara Ivana Očaka ‘Tito-Krleža, prijeratni susreti’ iz 1981. godine, ostatak literature o njihovu odnosu svodi se mahom na članke ili pojedina poglavlja u širim studijama o jednome ili drugome.

BestBook: U knjizi ‘Tito očima Krleže“ primjećuje se vaš novinarski background – što mislim isključivo u pozitivnom smislu. Poglavlja ste poredali kronološki, ali unatrag. Zašto ste se odlučili za taj pristup? U uvodu ste se našalili da je ključnu ulogu u dovršetku knjige imala vaša majka...

Mislio sam da bi knjiga dobila na dinamici ako ubacim taj ‘trilerski moment’, koji se ponekad koristi u književnosti ili na filmu, odnosno ako priču ispričam od kraja prema početku, tako da se tek u zadnjim poglavljima sklapa cijela slika toga kompleksnog odnosa Moćnika i Umjetnika. Istina je da je ključnu ulogu u dovršetku knjige imala moja majka. Više puta sam slavodobitno dolazio kod roditelja da im javim kako sam konačno dovršio knjigu, i svaki put bi me otac iznenadio nekim novim štivom iz svoje obimne biblioteke, koje se makar posredno odnosilo na moju temu, te bi nonšalantno rekao: ‘Ovo sigurno nisi čitao?’. I ja bih se s novom knjigom pod miškom vratio kući i nastavio rad na rukopisu. Majka je to neko vrijeme promatrala, a onda se valjda sažalila na svog sina i zdravorazumski naredila da se ta trakavica napokon okonča.

BestBook: Jedna od važnijih tema u knjizi je pitanje kako je Krleža u sebi, pojednostavljeno rečeno, pomirio sklonost prema liberalizmu i odanost komunističkim idejama, a posljedično i Komunističkoj partiji, odnosno Titu. U tom smislu, u kojoj je mjeri Krležin utjecaj na Tita oblikovao politiku socijalističke Jugoslavije?

Krleža je bio možda i najliberalniji jugoslavenski komunist, a Jugoslavija je bila najliberalnija socijalistička zemlja. Istraživanje me uvjerilo da su te dvije stvari čvrsto povezane – upravo Krležinom liberalizmu dobrim dijelom možemo zahvaliti što smo živjeli u najliberalnijem komunističkom svijetu. A glavni kanal za promociju Krležinih ideja i njihovu integraciju u jugoslavensko društvo bio je Krležin najbolji prijatelj – Josip Broz Tito. Ključni događaj koji je omogućio toliki Krležin utjecaj na Tita bio je Titov razlaz sa Staljinom 1948. godine, nakon čega jugoslavenski vrh odlučuje graditi novu vrstu socijalizma, koji se mora maksimalno razlikovati od sovjetskog. Za novi ekonomski put Tito zadužuje Kardelja, koji smišlja socijalističko samoupravljanje, a za nove puteve u kulturi i umjetnosti Partija već ima čovjeka koji se deset godina ranije prvi pobunio protiv Staljina i socrealizma – Miroslava Krležu. Razlaz sa Staljinom lansira Krležu u sam politički vrh jugoslavenske države, pa on, kako piše njegov njemački kroničar Reinhard Lauer, ‘nakon 1948. postaje odlučujući faktor u jugoslavenskoj kulturnoj politici’.

BestBook: U knjizi donosite mnoga svjedočanstva raznih ljudi o njihovu odnosu. Temeljito ste istražili tu temu; što biste vi rekli, tko je od njih dvojice bio veći autoritet onom drugom? Kad bi se Tito i Krleža našli nasamo, tko je kome bio ‘nadređen’?

Smatram da tu nije bilo nadređenog nego da je to bio ‘odnos uzajamne fascinacije’. Mislim da se zbog očitih međusobnih razlika nijedan od njih dvojice nije osjećao ugrožen u tom odnosu. Niti se Tito mogao mjeriti s Krležom u poznavanju književnosti i umjetnosti niti je Krleža mogao parirati Titu u pogledu strategije i taktike Komunističke partije. Zauzvrat je Tito bio frapiran Krležinom erudicijom i elokvencijom, dok je Krleža bio impresioniran Titovim urođenim autoritetom i operativnom snagom kojom je vodio Partiju kroz ‘ukletu stvarnost’. Svakako su obojica kao ‘nadređenu’ doživljavali ideju komunizma, odnosno ideju humanijeg i pravednijeg društva. Pošto ih je ta krovna ideja spajala, mogli su sebi dozvoliti međusobne razlike u pogledima na pojedine aspekte komunističkog sna, pogotovo što su obojica rano stekli ljudsko povjerenje jedan u drugoga, zbog čega je, kako ističe Lauer, svaki od njih i mogao tako snažno utjecati na onog drugog.

BestBook: Što za vas osobno znači Krleža, a što Tito?

Doživljavam ih kao mađioničarski par. Krležina magična rečenica toliko je endemska da i među jezičnim stručnjacima izaziva suprotne zaključke. Tako pisac Bora Ćosić kaže da je Krleža ‘stvorio rečenicu s najvećom protočnom moći u povijesti vlastitog naroda’, a jezikoslovac Petar Guberina drži da je Krleža ‘potpuno slomio našu pisanu rečenicu koja je postojala prije njega’. No između tih naizgled oprečnih sudova možda i nema sukoba: da bi rečenicu svog naroda učinio protočnijom, Krleža joj je prethodno morao polomiti sve kosti. A Titova magija s međunacionalnim odnosima pravi je čarobnjački trik. Uzmite zadnjih 30 godina na Balkanu i upitajte sami sebe: zar je doista postojalo vrijeme kad su se Hrvati, Srbi, Muslimani i ostali međusobno masovno ženili i udavali, po svom slobodnom izboru? Da ništa drugo nije uradio osim povezao Branimira sa Svetlanom, Uroša s Fatimom i Fadilja s Anteom, to bi bilo dovoljno za ulazak u mađioničarski panteon. Danas možemo reći da je bratstvo i jedinstvo bilo lažno, baš kao što je i onaj zec iz čarobnjakova šešira zapravo lažan, ali navedite mi jednog mađioničara u povijesti čiji je trik trajao pedeset godina. Osim, naravno, vjerskih vođa.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu/BestBooku koji je na kioscima od petka 8. siječnja