Svi znamo brojku ubijenih i poginulih u Vukovaru. Ona je pomalo padala i u zaborav sve dok nismo vidjeli kolonu od dva km u bijelim majicama kako hoda gradom, kaže Natalija Knezović
VUKOVARSKA ‘BIJELA KOLONA’ SPOJILA OBITELJI
'Nosila sam majicu s imenom branitelja koji je poginuo. Potražila sam njegov grob'
Čitanje članka:
6
min
“Iznimna mi je čast bila da ulicama grada heroja, našeg Vukovara, nosim bijelu majicu s imenom Zvonimir Martinović. Znao sam da je on jedna od 2656 žrtava Vukovara, ali nisam znao ništa o njemu. Cijelim putem od bolnice do Memorijalnog groblja razmišljao sam o tom čovjeku čije sam ime nosio na majici. Pitao sam se tko je, koliko je bio star, što mu se dogodilo.. Razmišljao sam o svemu; jel poginuo, jel se još vodi kao nestala osoba?.. Čak sam poželio i da je živ, da je negdje ostao zaboravljen u nekom zatvoru, možda ranjen u glavu pa se ne sjeća. Želio sam proživjeti njegov život u tih petnaestak kilometara do groblja” govori nam Ivica Šimunović iz mjesta Rame u BiH koji je 18. studenog došao u Vukovar koračati za sve njegove žrtve i, sasvim slučajno, ponuđeno mu je da nosi majicu Zvonimira Martinovića kao jednog od stradalih u tom gradu.
”Uzeo sam majicu ne znajući što će se sve kasnije iz toga izroditi. A izrodilo se nešto predivno. Svi mi koji smo nosili te majice povezali smo se s obiteljima žrtava čija smo imena nosili na prsima. Nakon povratka kući iz Vukovara krenuo sam istraživati o Zvonimiru. Saznao sam da je iz Lovasa, da je kao njegovi brojni sumještani ubijen u tom selu. O Lovasu sam čuo i ranije od svojih rođaka u Mohovu i Vukovaru. Ubrzo sam otkrio da se na Facebooku formirala grupa u kojoj su obitelji tražile majice svojih poginulih i nas koji smo ih nosili, a željeli smo ih darovati obiteljima i upoznati ih. I ja sam se javio da tražim Zvonimirovu obitelj. Našao sam ih. Rekao sam im da im mogu donijeti majicu ako žele iako sam iz BiH, i molio sam ih da mi pokažu gdje je Zvonimirov grob, jer sam ga želio posjetiti” kaže Ivica koji se i fotografirao na vukovarskom groblju u majici Zvonimira Martinovića.
Ove je godine po prvi puta u vukovarskoj koloni sjećanja na čelu bila i ‘bijela kolona’. Čini su ih mladi iz cijele Hrvatske i regije koji su time podržali inicijativu Studentskog katoličkog centra Osijek da, na simbolički način, u koloni sjećanja budu vidljive i sve vukovarske žrtve. Njihova crno ispisana imena na bijelim majicama bili su kao potresno svjedočanstvo tragedije koju su doživjeli.
”Svi mi znamo brojku ubijenih i poginulih u Vukovaru, i ona je pomalo padala i u zaborav, sve do sada, dok nismo doista vidjeli taj broj ljudi u bijelim majicama kako hoda gradom. Pa to je bila kolona od dva kilometra! Cijelim putem dok smo hodali ježila sam se vidjevši ljude sa strane koji suznih očiju pokušavaju čitati imena na što više majica tražeći svog ubijenog. U jednom trenutku sam postala svjesna da sam ja zapravo noge, ruke i tijelo te osobe čije ime nosim na prsima, da sam ga zapravo u toj koloni oživjela na par sati. Ta povezanost koja se kasnije dogodila među obiteljima, nama koji smo nosili majice, i obiteljima žrtava, nešto je najdivnije što se iz svega moglo izroditi. Ponovo smo se saživjeli s tim ljudima, ponijeli dio njihove boli koju osjećaju sve ove godine, postali dio tog Vukovara” kaže još uvijek ganuta Natalija Knezović iz Đakova koja je, s desetogodišnjom kćerkom Katarinom, hodala u ‘bijeloj koloni’.
”Ja sam nosila majicu Zvonka Galovića, a moja kći Pere Vidakovića. Nismo znale tada tko su bili ti ljudi. Pero je imao 22 godine kada je poginuo. Devet članova njegove obitelji je nastradalo u Vukovaru. Mama i brat, koji je također bio branitelj, nedavno su preminuli. Pero više nema nikoga svoga. Imao je tada zaručnicu Mariju koja je ostala braniti Vukovar s Perom jer ga nije htjela napustiti. Borila se s njime. Toga dana kada je on ubijen snajperskim metkom u glavu, ona je to vidjela. Posve shrvana ostala je na prvoj crti. Ubijena je kada je pao Lužac, u proboju u koji je krenula veća skupina ljudi. Svi su nastradali. Ona je bila trudna” tužno govori Natalija koja je sve to saznala od Perinih stričeva. Posebno je time bila dirnuta njena kći Katarina koja je nosila Perinu majicu. Došavši na Memorijalno groblje Katarina je odjednom nestala.
”Uplašili smo se da smo je izgubili u toj masi ljudi, no bila je blizu; stajala je pored Perinog groba. ‘Evo moj Pero’ uzviknula je sretna što ga je pronašla. To je bio istovremeno i jako tužan i nekako utješan trenutak” govori Natalija koja je našla i obitelj Galović te im predala majicu.
”Učite svoju djecu našoj povijesti, pričajte im te strašne ratne priče, da ne zaborave na hrabre ljude koji su pogibali, na hrabrog i mladog Peru. Sedamnaest kilometara koje smo prehodali mala je žrtva koju smo podnijeli za njih” zaključila je Natalija.
Mnoge su obitelji ubijenih poželjele imati majicu s imenom svog najmilijeg iako svjesne da je to u konačnici samo majica, ali toga dana u njoj je bila živa osoba koja ju je nosila Vukovarom. Toga dana bijela majica bila je osobna iskaznica svake od žrtava.
”Tata je ubijen kao branitelj Vukovara. Ostao je braniti grad dok smo mama i dvije sestre otišli iz grada dok se moglo jer smo bili mali. Ja sam imao 11 godina. Zadnji puta sam tatu čuo u 2. listopada 1991., kratko telefonom. Hrabrio nas je. Nisam slutio da je to zadnji puta da ga čujem. Kada sam u koloni vidio njegovo ime na bijeloj majici, krenule su mi suze. Veliki ponos, ujedno i sreća i tuga, radost, nešto neobjašnjivo. Srce se poigra s mozgom i na trenutak vidiš tatu u toj majici.. “ tužno kaže Goran Turba koji je danima tražio osobu koja je nosila majicu s imenom Vladimira Turbe, ubijenog na Ovčari.
”Neki će reći, neš’ ti majice, ali ta imena naših najmilijih koje smo izgubili nama su sve, makar napisani i na komadu tkanine. Jedna je gospođa rekla da ju je ovo traženje majica podsjetilo na one dane kada smo ih tražili po raznim spiskovima, logorima, razmjenama.. Na žalost, ja svoga tatu još uvijek tražim i drago mi je da sam pronašla bar majicu s njegovim imenom koja itekako ima značenje za mene. Hvala svima koji su koračali u ime naših žrtava jer oni su koračali i borili se za nas 1991. godine” napisala je Mirjana koja je dobila majicu svoga oca Tomislava Lojdla.
Majice koje su im bile ‘suđene’ u Vukovaru su preuzeli i supružnici Ana i Marko Matijašević iz Čađavice. Dobili su one s imenima Stjepana i Ivice Matijašević.
”Stotine pitanja u glavi, tko su Stjepan i Ivica, gdje su živjeli, kakva ih je sudbina zadesila? Jesu li možda daljnja rodbina mog supruga?.. Hodamo u koloni i osjetimo da su sve oči uprte u nas s bijelim majicama. Narod se trudio redom čitati imena s gotovo 2700 majica kao da očajnički žele pronaći ime nekoga svoga. A i željeli su.. jer neki od njih i nakon 33 godine ne znaju gdje su im očevi, majke, braća, bake ili djedovi. Uzela me tuga, ali i ponos nakon svega. Iako smo suprug i ja prvo htjeli zadržati majice na Facebooku se pojavila grupa u kojoj su ih obitelji tražile. Javili smo se obitelji, unuku Stjepana Matijaševića kojemu smo poslali majicu, a posebno me je dirnuo susret s Igorom, sinom Ivice Matijaševića koji nam je ispričao da je proveo i privatnu istragu kako bi pronašao svoga oca. Divim mu se na hrabrosti i upornosti. S ponosom je uzeo ovu majicu jer to nije obična tkanina” kazala je Ana Matijašević dodajući kako su majice sada tamo gdje trebaju biti, griju srca svojih obitelji kada ih već ruke ne mogu.
Stotine ljudi i obitelji povezale su se nakon kolone sjećanja putem razmjene bijelih majica. Jedni drugima zahvaljuju na još uvijek aktivnoj Facebook grupi gdje se i dalje traže i nude neke majice. Tragične priče nastradalih i ubijenih u Vukovaru sada su ispričane, podijeljene, napisane i ostat će zauvijek u sjećanju i onih koji nemaju nikakve veze sa ubijenima. Samo su jedan dan nosili njihovo ime na svom srcu.
”Na mojoj majici pisalo je ime Tomislava Lenđela. Željela sam ju predati obitelji pa sam ih tražila putem društvenih mreža. Nije bilo lako doći do njegove supruge Olivere, ali sam bila uporna. Dogovorile smo se naći u Vukovaru i taj mi je susret u nekom smislu promijenio život. Ja nisam bila rođena u vrijeme Domovinskog rata, ne znam kako je sve to izgledalo, ali su me riječi Olivere i njene kume Senke Vuko duboko dojmile. Obje te žene bile su do zadnjeg dana u Vukovaru, radile su kao medicinske sestre u bolnici i preživjele su pakao. Neizmjerno sam im zahvalna što su sa mnom podijelile puno privatnih i intimnih osjećaja. Dogodilo se veliko prijateljstvo i zapravo imam osjećaj da ih poznajem odavno iako mi mogu biti majke” kazala nam je Katarina Hajošević iz Ilače koja je zajedno sa dvije sestre nosila bijele majice ubijenih ljudi o kojima do tada nisu ništa znale, a sada imaju osjećaj kao da su ih osobno poznavale.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
