Osmišljen kao 'društveni eksperiment', u vrijeme izgradnje jedan od ambicioznijih projekata stanogradnje, stambeni sklop arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj 9 dugo je stajao kao simbol odnosa ove države prema vlastitoj graditeljskoj baštini. Kultna je zgrada desetljećima trunula, trusila se žbuka, prokišnjavao krov, drvene grilje na pročeljima trulile su nad dječjim igralištem i pješačkim stazama, a dio stanara prisvajao si je dijelove zajedničkih prostora i taj sveopći je nemar doveo do onog najpogubnijeg od svih oblika propadanja – međuljudskih odnosa. Stanari i suvlasnici se nisu mogli (ni pretjerano htjeli) usuglasiti. Sve do jednom.