Njegovatelji supružnika nemaju pravo na naknadu nakon smrti: Ako mi muž umre, na burzi sam

Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora zatražio korištenje dužnosničkog privilegija 6+6, koji mu omogućava da nakon odlaska iz ministarske fotelje primi još šest punih te šest polovičnih plaća.

POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:

Pokretanje videa...

01:03

[TOP 3 VIJESTI DANA] Njegovatelji svojih supružnika, braće i sestara nemaju pravo na naknadu nakon njihove smrti | Video: 24sata/Video

- Tih 6+6 je prilika, pogotovo ako sam nevin, da osiguram egzistenciju svojoj obitelji. Bi li netko s optužnicom nad glavom mogao koncentrirano raditi svoj posao? - komentirao je Beroš svoj zahtjev.

S druge strane, njegovatelji odraslih osoba s invaliditetom, osim ako im nisu roditelji, moraju se odmah, već sutradan, vratiti na tržište rada ako osoba o kojoj brinu umre. To mogu biti njegovatelji supružnika, brata ili sestre i slično. Njima odmah nakon smrti njegovane osobe ukidaju socijalnu naknadu za njegovanje, nemaju pravo na nju čak niti mjesec dana od smrti bližnjega, a kamoli godinu dana, kao ministri. Beroševim rječnikom, oni se preko noći moraju koncentrirati na posao na tržištu rada, s kojeg su godinama, čak i desetljećima, izbivali.

Iz sobe s bolničkim ležajem na kojem je bio njihov suprug, supruga, brat ili sestra, prepune raznih medicinskih aparata, cjevčica, lijekova i pelena, u kojoj su proveli godine, odmah se moraju zaposliti ako žele osigurati egzistenciju za sebe i ostale članove obitelji.

Lani su se roditelji njegovatelji izborili za još deset mjeseci isplaćivane naknade nakon smrti djeteta, neovisno o dobi djeteta o kojem su brinuli.

'Smatramo da i mi koji brinemo o partnerima, braći, sestrama, zaslužujemo naknadu'

No njegovatelji odraslih, koji nisu roditelji, Zakonom o socijalnoj skrbi su diskriminirani. Naknada im iznosi oko 800 eura.

- Na prosvjedu prije nekoliko godina baš sam ja držala transparent sa slikom bivše ministrice Gabrijele Žalac, koja je imala pravo na 6+6, a majke njegovateljice nisu imale pravo ni na jednu kunu nakon smrti djeteta. Roditelji njegovatelji od lani imaju pravo na naknadu i nakon smrti djece, dali su im priliku da se oporave tijekom deset mjeseci pa da se tek onda vrate na tržište rada, no nama to nije omogućeno - kaže za 24sata Alisa Šimić (53) iz Rijeke, koja o suprugu Marku (56) danonoćno brine već 12 godina. Ona je njegova medicinska sestra, često i liječnica. Mogla ga je smjestiti u neku ustanovu, ali to, kaže nam, nije dolazilo u obzir. On je ljubav njezina života.

- Zajedno smo od moje 19., a njegove 22. godine, i ja ću o njemu brinuti dok sam živa. I prije nego što smo prohodali, govorio je svima da ću ja biti njegova žena, toliko me volio. Dobili smo troje djece - dvoje je odraslih, od 29 i 25 godina, najmlađoj je kćeri 16. Prije 12 godina, iznenada, Marku je stalo srce, mozak je ostao bez kisika, pao je u komu, i otkad je iz nje izašao, potpuno je ovisan o tuđoj pomoći: ne govori, ne hoda, ništa ne može. Ali on je i dalje moj Marko i otac naše djece - govori Alisa.

Kako je sve troje djece bilo maloljetno kad se Marku dogodila bolest, sve je morala sama - brinuti o najmlađoj kćeri, kojoj su bile samo četiri godine, o Marku, o dvoje starijih. Sa svojim Markom komunicira tako što mu postavi pitanje, a on joj odgovori treptajem oka ili stiskom ruke - sve razumije, svega je svjestan. Nedavno su dobili i prvu unučicu.

Život u tihom svijetu

- Ta mi je šutnja, zapravo, najteža. Jer prije smo uvijek o svemu prekrasno razgovarali. 'Da šutiš' Dine Merlina danas je naša pjesma... - kaže Alisa, po struci građevinska tehničarka i knjigovotkinja.

- Ako ostanem bez Marka, da bih osigurala egzistenciju sebi i najmlađem djetetu, morala bih se odmah zaposliti. U mojem su se poslu značajno promijenili propisi, promijenili su se silno i troškovnici, na kojima sam nekad radila,, pa bih sve morala ispočetka. Ne bih imala vremena ni za prilagodbu na radnu okolinu, na ljude, jer svi se mi njegovatelji povučemo u neki svoj, tihi svijet - govori Alisa.

Njezin radni dan kod kuće, s Markom, mnogo je teži od bilo kojeg običnog radnog dana: spava malo, budi se svaka dva-tri sata kako bi supruga okrenula, da mu se ne stvore rane na tijelu, a dvadesetak puta u danu treba ga i aspirirati, usisati mu sekret, od kojeg bi se inače ugušio. Kad mu je loše, potrebno je i dvadesetak aspiracija u samo sat vremena. Alisa ne može izaći iz kuće, njegovateljima poput nje izlazak je luksuz.

- Mogu samo kad nam ujutro na sat vremena dođe medicinska sestra. Tad izletim i obavim trgovinu, ljekarnu, liječnika... Sve u grču, pod pritiskom da ne zakasnim. Djeca imaju svoj život, ne mogu njih opterećivati, a najmlađu kćer ni ne želim. Svoj život imaju i drugi ljudi oko nas, nekog nestručnog s njim ne mogu niti ostaviti. Za svoje zdravlje nemam se kad niti pobrinuti, a imam oba koljena za operaciju, probleme sa štitnjačom, srcem, osteoartritis... I meni treba 'remont', o kojemu mogu samo sanjati. Bolovanje i godišnji odmor za njegovatelje samo su mrtvo slovo na zakonskom papiru - kaže ova Riječanka.

Vrlo slično živi i Ivanka Barić (47) iz Čamerovca pored Slunja, njegovateljica supruga Ivana (52). On je 2014. doživio jak moždani udar, u kojemu mu je oduzeta lijeva strana tijela, Desna je pokretna, ali nema fine motorike, izgubio je i vid na jednom oku. Govori, ali ne može hodati, ne može sam jesti, odijevati se, ništa. Također imaju troje djece - dvije studentice, u Zagrebu, i jednu srednjoškolku.

- Bile su male kad nam se to dogodilo, a dogodilo se preko noći. Ivan je bio vozač kamiona i radnih strojeva, ja sam također radila, od svoje 15. godine uvijek sam imala neki posao, nisam dana provela na burzi rada. A onda taj užas. No odlučili smo da Ivan ostane s nama, nije bilo dvojbe. Obitelj smo, moja djeca pored sebe imaju živog oca, a sumnjam da bi još živio da je na brigu sustavu. A kad nestane član obitelji, nastaje velika rana, od koje se obitelj nikad ne oporavi... - iskreno govori Ivanka.

Nekad su živjeli u stanu, nakon Ivanova moždanog preselili su se na selo u kuću, koju su gradili dok je on bio zdrav, i završili je uz pomoć prijatelja. Ivanka je Ivanova njegovateljica, za to dobiva naknadu od 800 eura, danonoćno je s njim. Da sutra ostane bez njega, morala bi na burzu, prvi put u životu.

- Ponekad razmišljam o tome. Morala bih odmah ići raditi, naravno, bez dana prilagodbe na svijet u kojem nisam vrlo dugo bila. U potpuno drukčiji svijet od ovoga u kojem smo sad sve mi žene ili muževi njegovatelji, njegovatelji braće, sestara i ostalih odraslih članova obitelji - navodi Ivanka.

Država je procijenila da je emocionalna povezanost majke i djeteta drukčija, veća od emocionalne povezanosti supružnika, a Ivanka odgovara. "A tko, i kako, mjeri ljubav?".

'Ne bojimo se mi posla, bojimo se drugog svijeta, u kojem ne živimo već dugo. Živimo za brigu'

- Nemam ništa protiv toga da svatko kome naknada treba tu naknadu i dobije, zato mislim da i mi njegovatelji zaslužujemo naknadu tijekom određenog perioda nakon smrti bližnjega o kojem smo brinuli. Inače preko noći moramo iz teških čizama u fine cipele, u svijet u kojem nas nije bilo godinama. Iz svijeta u kojem nema spavanja, nema slobodnog vremena - kaže Ivanka.

Svijet je to u kojem žene poput nje i Alise rade posao medicinskih sestara i liječnika, posao ustanove, u konačnici državi štede novac, a ista ta država nakon smrti njegovanih preko noći ih "ispljune" na tržište rada.

- Niti bi moj Ivan u sustavu dugo živio. Ja ga poznajem bolje nego sebe i odmah reagiram na svaku njegovu infekciju, bilo kakav problem. U sustavu to ne ide tako, i lako se može zakasniti s reakcijom pa da ishod bude koban. Moj je Ivan i psihički dobro jer je kod kuće, s nama, i ima nas na raspolaganju - dodaje Ivanka. Kaže da joj suprug i pomaže.

- Dobro pamti sve što treba učiniti, koga trebam nazvati, pa me podsjeća na to. A i kad nešto u kući treba popraviti, on mi govori kako, ja slušam njegove instrukcije, i kvar se riješi - kaže supruga.

- Ne bojimo se mi njegovatelji posla, itekako se naradimo u životu. Bojimo se naglog povratka na neki posve novi posao, u, za nas, potpuno drugom svijetu - zaključuje ova žena.

- Na kraju krajeva, mi njegovatelji ni ne znamo kakvog smo zdravlja i jesmo li za tržište rada. Uopće ne idemo sami doktoru. Imam problema s koljenima, bolove u kukovima od stalnog podizanja Ivana, trebala bih na fizikalnu, ali kako, kad... - pita se Ivanka. 