'Niti jedna istina neće mi vratiti mog sina Josipa'

Grobna tišina i neizmjerna tuga ispunjavaju i dom poginulog Josipa Lučića (19). Majka Jasminka proteklu je godinu, kaže, preživjela pod tabletama i odlascima od psihijatra do psihijatra. Utjeha joj je sin Krsto (13), ali ne može se pomiriti s Josipovom smrću. Krsti stalno govore kako mu je brat prisutan, kako sve vidi i kako je uz njih. Iako povučen i zatvoren, Krsto, kaže Jasminka, voli sve što je volio njegov prerano preminuli brat.
- Dresove, nogomet, postere... Preko toga njeguje uspomenu na brata. No Josip mi je uvijek u mislima, očekujem da će odnekud doći, no u kući vidim samo prazninu. Puno mi je teže. Slabo spavam, budim se, vrtim po krevetu. Ja znam da ih nitko ne može vratiti, ali ova bol, koju može samo roditelj razumjeti, ostaje doživotno. Samo je pitanje do kada ćemo ostati normalni - opisuje Jasminka. Priznaje da legne i digne se s razmišljanjima što se dogodilo tog kobnog dana na Kornatima, gdje je, uz njenog sina, život ostavilo jedanaest heroja. I tako već godinu dana. Svoju tugu i bol nosi dostojanstveno. Plače svaki dan. Dok gleda Josipovu sliku kraj koje stalno gori svijeća, naviru joj uspomene. Bio je kuhar po struci. Volio je nogomet, ribariti s prijateljima, a ocu je bio desna ruka u svemu.
- To dijete nije sjedilo, uvijek je volio raditi i pomagati. Čekao ga je posao u restoranu u Boroščici, trebalo mu je još deset dana da završi vojsku i bude svoj čovjek. Sam se brinuo o sebi i već je tri godine ulagao u stambenu štedionicu - govori Jasminka polako, slomljenim glasom. I njen suprug Milivoj suznih će očiju šturo reći kako ga smreke i bademi o kojima se Josip brinuo u polju, svaki dan podsjećaju na njega.