O njemu je napisano puno radova, istragom o njegovom životu bavili su se mnogi entuzijasti, ali nitko nije doznao što se točno Chrisu McCandlessu dogodilo u divljini
ŽIVOT U SAMOĆI
Nikad se nije vratio kući: 30 godina ne zna se kako je umro
Kada su 6. rujna 1992. godine lovci na losove u blizini nacionalnog park Denali primijetili stari autobus, nisu se zabrinuli. Autobus je bio tu već godinama i postao je poznato mjesto na kojem su se odmarali putnici i turisti.
No, njihovu pažnju je ovaj put privukla poruka na vratima autobusa - bila je rukom napisana na istrgnutoj stranici iz knjige.
- Pažnja svim posjetiteljima. S.O.S. Trebam pomoć. Ozlijeđen sam, umirem, i preslab sam da bi se mogao penjati. Potpuno sam sam, ovo nije šala. U ime Boga spasite me, ostanite tu i čekajte me. U blizini sam, skupljam bobice i vratit ću se navečer. Hvala vam - pisalo je na neobičnoj poruci.
Poruka je potpisana sa Chris McCandless, a umjesto datuma bio je upitnik i samo naziv mjeseca: "? kolovoza".
U autobusu je pronađen autor te poruke, Chris McCandless, koji je bio već mrtav. Umro je 19 dana prije nego su ga pronašli lovci, a tijelo mu se već počelo raspadati. Njegova smrt pokrenula je dugogodišnju istragu o njegovom životu i biografsku priču objavljenu u knjizi Jona Krakauera "Into The Wild".
Otišao u divljinu bez opreme i hrane
O njegovim posljednjim trenucima može se saznati iz dnevnika kojeg je vodio, no kako je postajao slabiji tako su i informacije koje je upisivao u dnevnik bile sve manje razumljive. Veći dio mozaika avanture koja ga je odvela u smrt je poznat, no dio putovanja i dalje ostaje misterij, piše ATI.
Poznata je činjenica kako je McCandless u travnju 1992. godine stopirao od Carthagea, u Južnoj Dakoti do Fairbanksa na Aljaski. Lokalni električar Jim Gallien ga je povezao, ali McCandless mu nije želio reći svoje puno ime i prezime i predstavio se kao Alex. Zamolio je Galliena da ga ostavi pred nacionalnim parkom Denali i rekao kako želi tamo planinariti i živjeti u prirodi nekoliko mjeseci.
Gallien se kasnije prisjetio da je jako sumnjao u McCandlessove sposobnosti da preživi u divljini, pogotovo jer su aljaška prostranstva poznata kao mjesta koja ne praštaju neiskustvo.
Nije imao odgovarajuću opremu, ali je uporno ponavljao Gallienu da će sve biti dobro. Gallien ga je pokušao odgovoriti od avanture, a čak mu je ponudio da ga odveze u Anchorage i kupi mu potrebnu opremu. McCandless je odbio, a sa sobomje imao mali ruksak, vrećicu s pet kilograma riže, poluautomatsku pušku i par čizama koje mu je dao Gallien. Nije imao ni kompas, a u Gallienovom kombiju je ostavio sat i jedinu kartu koju je imao.
Gallien ga je ostavio 28. travnja sa zapadne strane nacionalnog parka i više ga nije vidio.
Iako je očito planirao planinariti, zaustavio se nakon 30 kilometara u starom napuštenom autobusu, vjerojatno jer je to bilo dobro mjesto da si napravi mali kamp.
Međutim, nitko ne zna što se točno dogodilo - zašto je uopće krenuo na taj put i kako je mislio stići pješke do Beringovog mora.
U tom je autobusu živio 113 dana, preživljavao od malo riže koju je ponio, lokalnog bilja i malih ulova poput vjeverica i gusaka. U jednom trenutku uspio je ubiti losa, koji je istrunuo prije nego ga je pojeo cijelog.
Po zapisima u dnevniku čini se kako mu je dobro išlo, no posljednjih mjesec dana stanje se promijenilo.
Kad su ga našli, mislili su da je vreća trule hrane
Nakon tri mjeseca odlučio se vratiti u civilizaciju. Spremio je svoj kamp i krenuo nazad. Put kojim se planirao vratiti poplavio je snijeg koji se otapao sa obližnjih planina, pa se ipak vratio opet do autobusa.
Od tog trenutka nije toliko često više zapisivao bilješke u dnevnik. Posljednji put pisao je tjedan dana prije smrti i zapisao samo "Beautiful Blue Berries". Nakon te tri riječi, do 113. dana, odnosno do smrti, upisivao je samo dane označene kosim crtama.
132 dana nakon što je viđen živ zadnji put, lovci su pronašli njegovo tijelo. Jedan od njih ušao je u autobus i pronašao, kako je tada mislio, vreću za spavanje prepunu trule hrane. No to je zapravo bilo tijelo Chrisa McCandlessa.
O razlozima njegove smrti i danas se raspravlja. Prva pretpostavka, a možda i jedna od najlogičnijih, je da je umro od gladi. Kad je iscrpio zalihe hrane postao je sve slabiji pa nije mogao ići u lov i na kraju je, jednostavno izdahnuo.
Novinar Jon Krakauer, koji je i napisao knjigu o njemu, došao je do drugog zaključka. Smatra kako je možda pojeo otrovne sjemenke Hedysarum alpinum. Ove sjemenke nisu opasne za zdrave osobe, jer se taj toksin u njima otapa zahvaljujući želučanim kiselinama, no možda je njegov probavni sistem bio preslab da bi se s tim otrovom mogao boriti.
Jedan od njegovih posljednjih zapisa ukazuje upravo to.
Pretpostavlja se i da ga je možda ubila plijesan. Moguće je da je otrovno sjemenje bilo loše uskladišteno u vlažnom okruženju i da su ga na kraju i uz dosta bolova ubile sjemenke koje je pojeo.
Lovci koji su pronašli njegovo tijelo pronašli su i kameru sa dosta fotografija koje je snimio na svom putovanju, a između ostalog i portreta, poput onog ispred autobusa koja je postala njegova najpoznatija fotografija. Upravo te fotografije su još više pojačale misterij oko njegovog boravka u divljini.
Na njima je vidljivo njegovo fizičko propadanje, vidi se kako na svakoj novoj fotografiji izgleda sve lošije. Unatoč tome što mu se događalo i što je bilo očito da se sve lošije osjeća, on je i dalje nastavio život u samoći i tek u posljednjem trenutku ostavio je poruku na vratima, poziv u pomoć.
Ni nakon brojnih istraga, knjiga i radova nije jasno zašto je uopće otišao na taj put bez imalo iskustva i bez ikakve pomoći.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
